AbrašRadio

Novi medij za bolje društvo

Prije natpisa bio je čovjek: Esad Čerkić, Minja Pješčić (Mostovi Hercegovine 2.0)

Virtuelno sjećanje − prilog poznavanju Partizanskog spomen-groblja u Mostaru

Minja Pjescic Partizansko groblje Hercegovina Mostovi Hercegovine AbrasRadio OKC Abrasevic Mostar AbrasRadio Mostar Prije natpisa bio je čovjek: Esad Čerkić, Minja Pješčić (Mostovi Hercegovine 2.0)
Oblici nadgrobnih ploča na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru, kojima su obilježeni pali borci, podsjećaju na posječena stabla, simbol prekinute mladosti / Foto: Minja Pješčić

Partizansko spomen-groblje u Mostaru može da ispriča razne priče. One o vrhunskom arhitektonskom umijeću i kontinuitetu hercegovačke kamene plastike, o modernoj nekropoli, o pogibelji i žrtvi jedne generacije mladih Mostaraca, o nesebičnosti, divljenju, nepokorenosti, stradanju i, najzad, o nebrizi i oštećivanju spomenika. Mnoge od tih priča već su ispričane ili se pričaju i lako ćete ih naći na internetu. Priče koje nisu tako lako dostupne, a koje su možda nekad bile napisane, ali su se s vremenom izgubile, one do kojih je danas iznimno teško doći, lične su priče svakog pojedinca čije ime stoji na kamenu – spomen-ploči. Ovaj tekst nastao je u želji da se podstakne istraživanje i pričanje ličnih priča.

Jedna stara narodna izreka kaže Danas čovjek, a sutra crna zemlja. U Hercegovini bi možda više dolikovalo reći Danas čovjek, a sutra bijeli kamen. Jer nekoć je bio čovjek, a danas je tek ime na kamenu.

Kamen o kojemu je riječ je spomen-ploča na Partizanskom spomen-groblju u Mostaru, remek-djelu modernoga graditeljstva. Takvih je natpisa od predviđenih oko 810 bilo 560. Ako bismo tražili čovjeka prije svakog natpisa, dobili bismo 560 života, 560 sudbina, 560 pogibija, 560 prekinutih mostarskih i hercegovačkih mladosti, šarolikih poput tadašnjega grada i zemlje. Jedan natpis pripada Esadu Čerkiću, mostarskom srednjoškolcu, skojevcu i antifašisti, tinejdžeru sa Balinovca kojem je sa nepunih 18 godina život oduzet kad je tek počinjao. Ako Esadova priča ostane neispričana, biće tek kamen. Ako je ljudske uši čuju, ljudski um shvati, ljudsko srce osjeti, ta će ploča možda oživjeti njegov lik.

Esad je rođen 1926. godine u Mostaru kao najmlađi sin i treće najmlađe dijete od ukupno devetoro djece u porodici mostarskog mesara Šaćira i domaćice Šaćire. U to vrijeme grad je bio prepun ‘vesele sirotinje’ koja je odrastala s idealima radničkog pokreta. Pohađao je školu Kraljice Marije, kasnije poznatu kao Treća osnovna škola “Hamza Humo” u Mostaru, danas zgradu u kojoj su smještene gradske vlasti. Drugi svjetski rat i talijanska okupacija zatekli su ga u osjetljivim gimnazijskim godinama. Stariji brat Ešref pristupio je partizanskom pokretu, pa se i Esad kao školarac još 1941. pridružio SKOJ-u. I majka Šaćira je poput mnogih mostarskih žena podržavala omladinu i učestvovala u pomaganju partizanskog pokreta, često prenoseći skrivene poruke i materijale u dimijama.

1456b6 61cb97ac66f34ff8bbd369eed76bfd99~mv2 Prije natpisa bio je čovjek: Esad Čerkić, Minja Pješčić (Mostovi Hercegovine 2.0)
Esad Čerkić (rođen 22. 9. 1926. u Mostaru, streljan 13. 9. 1944. u Zagrebu), fotografisan kao mostarski đak krajem 1930-ih

Godine 1944. Komunistička partija Jugoslavije i Tito uputili su domobranima poziv da pređu na stranu partizana. Poziv je upućen 30. 8. 1944. i vrijedio je do 15. 9. 1944. godine, a onima koji se nisu odazvali prijetila je kazna. Komunisti su se na mnogim mjestima infiltrirali u redove domobranstva s ciljem izvođenja diverzija, prebacivanja materijala i ljudstva u partizane i pribavljanja informacija. I Esad je te iste godine, vjerovatno nedugo prije pogibije, stupio po zadatku u domobrane. Kao ‘djelatni domobran’ poslan je na odsluženje vojnog roka u Zagreb.

Do detalja akcije koju je Esadova grupa namjeravala sprovesti 12. septembra 1944. godine nismo mogli doći. Ono što je poznato jest da akcija nije uspjela, odnosno da je jedanaest domobrana, sedam djelatnih (među njima i sedamnaestogodišnji Esad), jedan pričuvni domobran, jedan pričuvni vodnik i pričuvni zastavnik, uhvaćeno prilikom pokušaja prebacivanja grupe domobrana i vojnog materijala.

Treba reći da je 1944. u cijeloj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj došlo do velikog osipanja domobrana i da su se mnogi razbježali i prebjegli partizanima. S ciljem prikazivanja primjera i zastrašivanja svih koji su se kolebali, vlasti NDH koristile su oštre mjere. Izvori koje je autorka kontaktirala nisu mogli potvrditi da li je bilo ikakvog suđenja Esadu i njegovoj grupi, jer prema popisima imena u spisima vojnih sudova NDH nije sačuvan i spis njihovog suđenja. Po svemu sudeći, optuženima je presuđeno po kratkom postupku. Te iste noći, između 12. i 13. septembra, kada su uhapšeni, sva jedanaestorica vojnika odvedena su u zagrebački park Dotrščina i streljana te potom pokopana u zajedničku jamu.

1456b6 c5c454d96d684200ad12dec14a735aa3~mv2 Prije natpisa bio je čovjek: Esad Čerkić, Minja Pješčić (Mostovi Hercegovine 2.0)
Obavijest u novinama “Hrvatski narod”, broj 1136, Zagreb, 14. 9. 1944.

Park Dotrščina u Zagrebu je za vrijeme fašističke vlasti od 1941. do 1945. godine bio mjesto streljanja više hiljada pripadnika antifašističkog pokreta, građana Zagreba i okoline. Smatra se da je oko 7,000 žrtava od ukupno 18,000 na teritoriji Zagreba stradalo upravo na Dotrščini, uglavnom streljanjem. Žrtve su najčešće bacane u zajedničke jame. Danas je tek oko 700 imena, među kojima su i članovi Esadove grupe, poznato i objavljeno u virtuelnom muzeju Dotrščina. Tu su i imena poznatijih komunista i intelektualaca poput Ivana Krndelja, dr. Božidara Adžije, Otokara Keršovanija, Ognjena Price, Viktora Rosenzweiga, Zvonimira Richtmanna, Ive Kuhna, Sime Crnogorca i Augusta Cesarca.

Javnost je obaviještena o streljanju Esadove grupe sutradan, između ostalog preko novina “Hrvatski narod”. U kratkom članku je istaknuto da su optuženi “pokušali u noći sa 12. na 13. rujna 1944. nagovoriti jedan dio pripadnika svoje postrojbe da se odmetne i prieđe k neprijatelju. Kako u tome nisu uspjeli, pokušali su sami prieći odmetničkim bandama, ali su na putu uhvaćeni”. Dalje se tvrdilo da je protiv optuženih sproveden ‘kratak postupak’ te da su ‘nakon ustanovljenja čina strieljani’. Po gradu je takođe oblijepljen oglas kojim je stanovništvo Zagreba obaviješteno o streljanju Esadove grupe i koji je trebalo da zastraši sve ostale koji su se kolebali.

Nakon rata, 1951. godine Esadovima roditeljima izdata je pismena potvrda o njegovom učešću u Narodnooslobodilačkom pokretu i pogibiji na zadatku.

1456b6 573df4aa4a074b1fa9d8afb05bad195e~mv2 Prije natpisa bio je čovjek: Esad Čerkić, Minja Pješčić (Mostovi Hercegovine 2.0)
Plakat (Oglas) kojim je stanovništvo Zagreba obaviješteno o streljanju Esada Čerkića i još 10 mladića u domobranskim redovima koji su namjeravali preći partizanima. Plakat se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. (izvor: Nikica Barić, Ustroj kopnene vojske domobranstva NDH, 1941. – 1945., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2003)
1456b6 1a6106c2b2b94ce880bffce43bf3b871~mv2 Prije natpisa bio je čovjek: Esad Čerkić, Minja Pješčić (Mostovi Hercegovine 2.0)
Vijest je odjeknula u svijetu − o streljanju Esadove grupe su takođe pisale novine van zemlje, poput slovenačkih novina “Nova Doba” u SAD.
1456b6 db78d0d9c0e34ebe9dfe9f4562175372~mv2 Prije natpisa bio je čovjek: Esad Čerkić, Minja Pješčić (Mostovi Hercegovine 2.0)
Odlomak iz Rješenja Invalidske komisije pri ministarstvu socijalnog starnja NRBiH, broj 783/50 3. 3. 1951. Sarajevo, izdat Esadovim roditeljima

Esadovo ime danas pripada na dva mjesta – u Mostaru, gdje je njegov život počeo i gdje je stasao, i u Dotrščini gdje se ugasio. Šezdesetih godina prošlog vijeka izvedena su dva spomen-projekta u cilju očuvanja sjećanja na živote i pogibije poput Esadove: spomen-park Dotrščina u Zagrebu (1968.) i Partizansko spomen-groblje u Mostaru (1965.). Esadove kosti, ako su donesene sa Dotrščine, bile bi položene na Partizanskom groblju s kostima iz zajedničkih grobnica u spomen-kosturnicu u polukružnoj niši groblja na kojoj se polažu vijenci.

1456b6 2603aa7569fc4a8f882a78bff57b6571~mv2 Prije natpisa bio je čovjek: Esad Čerkić, Minja Pješčić (Mostovi Hercegovine 2.0)

Pjesma za Esada

UVIJEK SE PITAM

Misleći o Esadu
uvijek se pitam
Kako je bilo
umirati
sa sedamnaest
te rosne zore
u Zagrebu
septembra ‘44.
gledati
u streljački vod
oružje smrti
upereno
u sebe
gledati
u bezdan
kako je bilo
život dati
za osjećaj pravde
za raju
za Mostar
onaj grad što će biti
makar i na kratko
i to baš onda kad ti se
živi
da li su noge zaklecale
oči trepnule
da li su misli odlutale
preletjele
na tren
do majke, do oca,
do dubina Neretve
do škole
omiljenog sokaka
krpenjače
da l’ je
duša osjetila
bol
koja će obuzeti roditelje
Uvijek se pitam
kako je bilo udahnuti
posljednji put
i da li se pred smrt misli o životu
ili smrti
Uvijek se pitam
da li su ti oči
ostale otvorene
šta su tada još vidjele
nevjericu
ili neizbježno
da l’ ti je bilo žao
insana
onog što je k’o
‘tica
sebe ili dželata
i što taj jedan
život
što je čovjeku dan
tebi prođe
kao tren
uvijek se pitam
kako je bilo
ležati
mrtav
krvave košulje
tijelo na tijelu
u jami Dotrščine
dostojanstva ipak
netaknutog
neokrnjenog
cjelovitog…
Uvijek se pitam

Literatura:

Nikica Barić, Ustroj kopnene vojske domobranstva NDH, 1941.-1945., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2003.
Lična prepiska autorke sa hrvatskim istoričarem Nikicom Barićem [znanstveni savjetnik, Hrvatski institut za povijest] (2017.)
https://www.turizam.mostar.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=112%3Apartizansko-spomen-groblje&catid=41%3Aznamenitosti&Itemid=424&lang=hr
spisak imena na Partizanskom spomen-groblju: https://www.tacno.net/novosti/sergio-sotric-danas-se-klanjam-oslobodiocima-70-godina-heroji-svijeta/
https://hr.wikipedia.org/wiki/Spomen-park_Dotr%C5%A1%C4%8Dina
https://bs.wikipedia.org/wiki/Partizansko_groblje_u_Mostaru
https://www.klix.ba/vijesti/bih/zasto-nekima-smeta-partizansko-groblje-u-mostaru-i-sta-to-znaci-za-drzavnost-bih/201124140
http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2015/12/Partizanski-spomenik-Andrew-Lawler-diplomski-rad_opt.pdf
https://hr.wikipedia.org/wiki/Spomen-park_Dotr%C5%A1%C4%8Dina
Jasmina Brković, Dunja Vranešević, Virtualni muzej Dotrščina IM 43 (1-4) 2012. www.dotrscina.hr
https://www.spomenikdatabase.org/dotrscina
https://vizkultura.hr/pamcenju-su-potrebna-mjesta/

Minja Pješčić, Mostovi Hercegovine 2.0
Sekcija: Arhitektura, urbanizam, ekologija
Mentorica: Senada Demirović-Habibija

(2021/2022)


Realizaciju projekta Mostovi Hercegovine podržao EUNIC BiH: Ambasada Italije, Nizozemske i Slovenije, Austrijski kulturni forum Sarajevo, Goethe Institut, Institut francais, EU Info Centar u BiH i British Council.

EUNIC – European Union National Institutes for Culture (Nacionalni instituti kulture Evropske Unije) je evropska mreža organizacija koje se bave kulturnim odnosima. Zajedno sa svojim partnerima u više od 90 zemalja svijeta i sa mrežom od preko 120 EUNIC clustera oživljava evropsku saradnju na polju kulture, oslanjajući se na veliko iskustvo svojih članica iz svih država članica EU i pridruženih zemalja.

1456b6 d42919623f354e0ba4a0c294755a8ac1~mv2 Prije natpisa bio je čovjek: Esad Čerkić, Minja Pješčić (Mostovi Hercegovine 2.0)
OKC Abrašević 2022 | Newsphere by AF themes.