Rad, pandemija i trka za imunitet (Damir Arsenijević)

ijević)

„…ako mi kažeš kako tvoja zajednica oblikuje svoj politički suverenitet, kazaću ti kakve će ti biti epidemije i kako će tvoja zajednica na njih reagovati.”– Paul B. Preciado

Politički suverenitet leži u centru odgovora na pitanje u vezi s pandemijom bolesti koju je uzrokovao koronavirus: ko ima moć da odlučuje o životu i smrti, i kakvo je političko upravljanje živim i mrtvim tijelima?

Pandemija koronavirusa u Bosni i Hercegovini uzburkala je političke strasti na dobro uvježbane načine: svjedočili smo raznim i različitim odgovorima na pojavu bolesti. Malobrojne autoritarne etničke elite nastavile su da se ponašaju svemoćno i da se bogate, pa su se na taj način još više udaljile od osiromašene većine. Medicinsko-zdravstvena zajednica morala je da amortizuje pritiske – od liječenja velikog broja zaraženih do neodgovornih i nejasnih mjera zaštite koje političari donose. Recimo, u martu 2020. godine ljekari su svake večeri dobijali aplauze, a nakon toga su ih etničke elite žrtvovale pa se sada snalaze bez političke podrške, bez resursa i bez glasa u javnosti. Volonteri su srčano i požrtvovano pomagali starima i bolesnima, a nakon nekoliko mjeseci premorili su se i pregorili. A privatnici su brže-bolje iskoristili priliku da iscrpe što više vrijednosti iz radnika da bi im onda podijelili otkaze.

U području radničkih prava, iz pandemije smo naučili sljedeće: virus je vredniji od tijela radnica i radnika u Bosni i Hercegovini.

Dok pišem ovaj tekst, u decembru 2020. godine, svi živimo „duboko vrijeme” pandemije, koje mnogi upoređuju sa 1993. ili 1994. godinom kao s vremenom kada je svaki preživljeni dan bio uspjeh. No, vakcine su napravljene, a trka za imunitetom je počela – u stvarnosti samo za rijetke i odabrane, dok je za većinu vakcina tek sanjana budućnost.

Kao kontrastno sredstvo u radiologiji, virus nam je pokazao liniju razgraničenja između života i smrti. Pokazao nam je da smo kao društvo – nakon što smo shvatili da su sve javne institucije od kojih zavisi društveno tijelo pokradene i sistematski infrastrukturno uništene zički, naučno, emocionalno – da smo, dakle, pobjegli u strah, u nesigurnost, u poricanje i paralizu. Nema više fabrika koje će proizvoditi sredstva za dezinfekciju i neophodne medicinske preparate: evo nam sada podsjetnika na to koliko je uspjeh radnica i radnika koji su odbranili tuzlansku tvornicu Dita vrijedan ako sami možemo proizvoditi sredstva za dezinfekciju, a ne da se nađemo na milost i nemilost neredovnih pošiljki iz inostranstva. Nema ni osnovne opreme u našim bolnicama: znanje smo izgubili, a što je najgore – kao društvo izgubili smo istrajnost.

Trka za imunitet je počela. Međutim, „imunitet“ je tajni indeks političkog suvereniteta u Bosni i Hercegovini od 1992. godine. Iste one etničke elite koje su bile imune na smrt – kada su, uz pomoć svojih međunarodnih saveznika, organizovale masovne egzekucije, uspostavljale koncentracione logore i planirale i izvršavale genocid – izjednačile su imunitet sa nekažnjivošću za zločine – i sada su slobodne da uživaju u svom ratnom plijenu.

Danas, te iste elite mogu kršiti sve epidemiološke mjere i upute – jer znaju da im je zagarantovan pristup testovima, bolničkim krevetima, lijekovima, respiratorima koji rade – a ne onim neupotrebljivim koje su sami nabavljali preko nepouzdanih firmi. Imune su te etničke elite na to da im se kaže: “Nema za vas mjesta u bolnici, nema za vas lijekova, nema za vas respiratora“. Ukratko, veća je vrijednost političkih elita od ostatka populacije u Bosni i Hercegovini. U ovome leži grozna istina: etničke elite dale su sebi za pravo da žrtvuju živote drugih samo bi održale vlastitu ideju političkog suvereniteta kao autoritarnog klijentelizma. A u praksi svakodnevno dokazuju da „društvo ne postoji“ – jedino što postoji jesu mafijaške strukture s jedne strane, i pojedinci, odnosno siromašni s druge strane. Danas je ideja ovakvog političkog suvereniteta „normalizovana“ i „oprirodnjena“ u Bosni i Hercegovini.

Ova publikacija, koju zajedno proizvode Radnička solidarnost iz Banjaluke i Front slobode iz Tuzle, proistekla je iz odluke da Gordana Katana iz Banjaluke i ja iz Tuzle reagujemo na otpuštanje novinara Oslobođenja na samom početku pandemije. Za razliku od ostalih poslodavaca, uprava Oslobođenja nije čak ni sačekala reakciju koju je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine najavila kao odgovor na pandemiju u obliku mjera finansijske pomoći firmama koje su bile primorane obustaviti poslovanje ili su imale velike gubitke zbog mjera kojima bi se štitilo javno zdravlje. Otpušteni novinari i novinarke pridružili su nam se u praćenju stanja radničkih prava u raznim sektorima tokom pandemije. U publikaciji prikazujemo i analiziramo kako su radnice i radnici u našoj zemlji plaćali i kako nastavljaju plaćati cijenu pandemije.

Nepovoljni ekonomski indikatori i projekcije za 2021. godinu pokazuju da će naša zemlja biti dodatno zadužena zbog novih kredita i da ćemo i dalje imati sve veći broj nezaposlenih. Za kraj ću se prisjetiti riječi autorice Mashe Gessen:

“Prije ćemo romantizovati herojstvo i domišljatost onih koje je njihova vlada izdala nego što ćemo se suprotstaviti onima koji su odgovorni za izdaju“.

Ako smo išta naučili u pandemiji, to je: ako ne možemo postati imuni na virus, onda barem možemo oduzeti imunitet etničkim autoritarnim elitama i tako dokinuti njihovu krađu javnog dobra. / Damir Arsenijević (Uvod, Rad i pandemija 2020.)

Urednik: Damir Arsenijević

Autori/ce: Damir Arsenijević, Slađan Tomić, Gordana Katana, Anđela Pepić

Radnička solidarnost (Banja Luka), Front slobode (Tuzla)

Štampanje ove publikacije omogućio je Fond otvoreno društvo Bosna i Hercegovina.

Download:

RAD I PANDEMIJA.pdfDownload PDF • 2.20MB

Leave a Reply

Your email address will not be published.

OKC Abrašević 2022 | Newsphere by AF themes.