Predstava Identitluk nastala je u suradnji Studija za izvedbene umjetnosti, Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru i Narodnog pozorišta Mostar, a pod pokroviteljstvom BHRI. Predstava je imala dvije premijere, u srijedu, 18. decembra na sceni HNK Mostar, te u petak, 20. decembra na pozornici Narodnog pozorišta Mostar.
Identitluk je rađen prema motivima eseja Amina Maaloufa „U ime identiteta“, režiju potpisuje Tanja Miletić Oručević, a dramaturgiju Dragan Komadina. U predstavi igraju: Jelena Kordić Kuret, Ivan Skoko i Ivo Krešić iz HNK Mostar, Ajla Hamzić, Amela Kreso i Fatima Kazazić Obad iz NP Mostar te gostujući glumci Dražen Pavlović i Nedim Malkočević, scenografkinja i kostimografkinja je Sabina Trnka, a autor muzike Husein Oručević.
U ovom satiričnom komadu sučeljavaju se bosanskohercegovački nacionalni identiteti tokom seminara o pomirenju koji se referira na Maaloufovo djelo. Šta u našoj sredini znače Maaloufove riječi i ideje, tražio se odgovor u predstavi Identitluk. Za AbrašRadio razgovor sa rediteljicom Tanjom Miletić Oručević vodio Ronald Panza.
Tanja, razgovaramo nakon čak dvije premijere tvoje nove predstave Identitluk. Reakcije su više nego pozitivne. Publika očito uživa u predstavi. Kako si ti zadovoljna?
Tanja: I ja sam vrlo zadovoljna, naravno. Prvenstveno reakcijom publike jer je to jako važno. Ovo je tip predstave koji tretira jednu savremenu, društveno-politički angažiranu temu i koji pretpostavlja jednu snažnu interakciju sa publikom. Dakle, njihova reakcija je zaista, u ovom slučaju, ključna i jako mi je značajno, kao i čitavom ansamblu, da su se ljudi u svojim doživljajima vrlo pozitivno izrazili poslije obje premijere, da su se puno smijali duhovitim dijelovima. Međutim, što je jako važno, mnogi su rekli da se nisu samo smijali, nego su i razmišljali o nekim ozbiljnim momentima u predstavi. Premijere su bile dvije zbog toga što je ova predstava koprodukcija Studija za izvedbene umjetnosti, HNK u Mostaru i Narodnog pozorišta u Mostaru, tako da smo u obje navedene kuće odigrali predstavu na njihovim scenama. Obje su bile premijere i u nekom daljnjem periodu se planira da predstava ostane na repertoaru obje kuće, tako da ćemo je nastaviti u Mostaru igrati na obje scene.
Možeš li nam malo približiti proces nastajanja predstave? Krenuli ste od teksta Ubilački identiteti Amina Maaloufa. Kroz improvizacije i suradnju glumaca došlo je do novog teksta. Da li je on izašao samo kroz njih? Da li je to forma dokumentarnog teatra ili nešto novo?
Tanja: Ako bih trebala definirati koji je ovdje formalni postupak u pitanju, onda mislim da je način na koji smo radili najbliži nečemu što se zove devised theatre. Zbog toga što ta metoda pretpostavlja ovu situaciju u kojoj smo mi bili – da smo na početku krenuli prvenstveno od teme. Osnovni materijal jeste bila zbirka eseja U ime identiteta Amina Maaloufa, ali mi smo ipak to tretirali više kao tematski okvir nego kao tekstualni predložak. Onda smo iz tog tematskog okvira raznim metodama, pisanjem samih glumaca i radom na improvizacijama došli do onoga što je tekst predstave. Dramaturg Dragan Komadina i ja smo imali zadnju riječ. Dakle, ono što je proizlazilo iz samostalnog rada glumaca i njihovih zajedničkih improvizacija, mi smo na kraju uobličili i fiksirali, te je sad to gotov dramski tekst koji oni ponavljaju. Tekst ima neke elemente dokumentarnog, jer su stvari o kojima govori preuzete iz stvarnosti, iz likova koje poznajemo, iz nacionalističkih fraziranja koje nailazimo u svakodnevnoj (upotrebi) u medijima i svakodnevnom životu. Predstava nije dokumentarna u smislu da ona govori o jednoj konkretnoj situaciji ili o jednom konkretnom događaju koji bi bio dokumentiran. Nastao je jedan zajednički autorski predložak sastavljen od svih tih općih mjesta, krhotina, fraza, nacionalističkih izjava i stvari koje su nam generalno svima negdje poznate, za koje možemo reći kako smo ih već negdje čuli. Uklopljenu u jednu takvu cjelinu, čini mi se da postižu svoj cilj, da pričaju jednu priču.
Kako su glumci reagirali na ovaj proces? Koliko si zadovoljna sa onim što su postigli na sceni?
Tanja: Glumcima je ovo bilo jedno zanimljivo iskustvo. Za većinu od njih je ovo prvi put da rade na takav način, da se susreću i sa devised theatre i sa pristupom u kojem su oni u mnogo većoj mjeri autori nego što to obično u predstavama bude. Prvi put su se mnogi od njih susreli sa obavezom da pišu u toku procesa. To im je bilo pozitivno iskustvo, da je ovakav način rada uključio njihov veliki kreativni potencijal i njihovo učešće u nastanku same predstave, koje je bilo maksimalno aktivno i subjektivno. Vjerujem da im je bilo drago i da su u tome uživali. Mi smo se svakako puno zabavljali radeći ovu predstavu i uživali smo u procesu. Zbog takve specifične strukture i specifične metode, morali smo uložiti mnogo više truda nego što bi bio slučaj da smo samo postavljali jedan dramski tekst.
Da li ste svi zajedno otkrili nešto specifično u tom procesu? U smislu da je netko tko je pogledao predstavu mogao reći kako nas ove teme još uvijek drže zarobljenima i da nas na momente čak muče i deformiraju?
Tanja: Zanimljivo je da u ekipi koja je radila ovu predstavu ima nekoliko mladih ljudi koji imaju manje od trideset godina. Oni su u početku bili mišljenja da je to tema koja njihovu generaciju malo dotiče. Oni su smatrali da su to teme i pitanja koje su relevantnije za generaciju njihovih roditelja. Iz njihove perspektive takve teme i pitanja su prevaziđeni. Tvrdili su da se oni ni na koji način ne identificiraju sa bilo kakvim nacionalističkim stavovima i da u suštini ne razumiju zašto to ljudima treba. Oni su kroz ovaj proces, zajedno sa onim malo starijim i životno iskusnijim, morali priznati da, koliko god iz njihove lične perspektive to nije važno pitanje – da su to pitanja koja nas i dalje određuju, voljeli mi to ili ne, slagali se mi s tim ili ne. Ne možemo negirati činjenicu da naš politički život, pa samim tim i svakodnevni život, te razna njegova pitanja, oblikuju ova pojednostavljeno, jednostrano i vrlo primitivno shvaćena pitanja identiteta u bosanskohercegovačkom društvu.
Predstavom obično odjekuje smijeh publike. Ipak se nalazimo na jednom satiričkom prostoru kojeg istina nekako proizvodi. Upravo taj moment je jako specifičan za ovu predstavu. Predstavu će u narednom periodu i građani ostatka Bosne i Hercegovine imati priliku, da kroz jednu veću turneju, upoznaju?
Tanja: Tako je! Treba napomenuti vrlo važnu stvar, da je ova predstava nastala u suradnji i pod pokroviteljstvom organizacije BHRI, odnosno jedne jedinice IOM-a. Oni su veoma voljni. To je za njih važna točka programa, da ova predstava i njena ideja dopre do što većeg broja građana BiH. Zbog toga su od samog početka rada na predstavi već planirana gostovanja. Obići ćemo osamnaest različitih gradova u BiH i tamo odigrati svoju predstavu. To će se sve odvijati do kraja ove pozorišne sezone, do ljeta 2020. Vrlo se radujemo tome. Naravno, vrlo smo znatiželjni kako će u različitim sredinama, gdje su identiteti dominantni i različito raspoređeni, reagirati na predstavu, da li će im biti jednako zabavno kao i Mostarcima, da li će im, kao i ovdje, dati neki materijal za razmišljanje.
Poslušaj:
