Povodom obilježavanja 78. godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma u Drugom svjetskom ratu predstavnici Omlacinskog kulturnog centra Abrašević posjetili su Partizansko spomen obilježje i uz polaganje cvijeća odali poštu herojima borbe protiv fašizma.
Tom prilikom su izrazili žaljenje zbog stanja u kojem se nalazi Partizansko groblje koje je prije pola godine doživjelo nepamćenu devastaciju i još se nije počelo raditi na njegovoj obnovi.
Govoreći o značaju Partizanskog spomen obilježja, podsjetili su da je to veliko djelo Bogdana Bogdanovića koji je projektovao memorijalni kompleks za 810 palih antifašista Drugog svjetskog rata iz Mostara i koji je po svom završetku postao jedno od najljepših spomenika u Jugoslaviji, te u konačnici naionalni spomenik Bosne i Hercegovine.
Ronald Panza ispred OKC Abrašević kaže, “ko je imao sreću upoznati Partizanski spomenik u njegovom izvornom obliku i stanju, sigurno može posvjedočiti odgojnoj snazi njegove zagonetnosti”.
Ističe da Partizanski spomenik ima duboko intimnu crtu i u izvedbi i u dojmu kojeg proizvodi.
“Nije napravljen za neki sustav koji na određen način nešto slavi, već kao mjesto mirnih snova poginulih boraca protiv fašizma koje je i sam autor nazivao ‘svojim prijateljima’. Ti borci protiv fašizma, fatalnog izvitoperenja ljudske prirode koje propagira masovni strah, rasizam, nasilje i uništenje, zapravo su borci za slobodu. Kroz metaforu Grada mrtvih koji gleda na Grad živih upravo se provlači ideja slobode i njoj je spomenik ustvari i posvećen”, kazao je Panza.
Podsjeća da je građen solidarno, pažljivo, s dosta filigranskih lijepih radova i da je nekoliko godina ova gradnja i sama pružala izvor materijala za okupljanje građana koje se nastavilo i nakon što je spomenik dovršen.
“Novi Mostar koji se tih godina razvijao nešto dalje od samog smjera Neretve, u ovom je spomeniku dobio trajnu inspiraciju za svoja promišljanja i djelovanja. Većina onih koji se spominju na groblju bili su praktički mladi, skoro djeca. Stavljanjem njihovog neprestanog i tihog prisustva u jezgru novog grada, autor zagovara njihov posmrtni smisao, a simbolima nebeskih tijela stvara mapu idealizma njihovih pohoda. Nadrealistička kompozicija spomenika koji se na jedan način doživljava pogledom, a na drugi samim pokretom tijela, postavljena je u više slojeva koji neprekidno traže tumačenje”, navodi Panza.
Naglašava da tako, “ovaj lebdeći grad, protoantičko ratno groblje bez vojnih simbola, akro-nekropola postaje samim svojim sadržajem mjesto učenja i napretka”.
“U njega je utkana neuništiva formula ogledala Grada živih koji se ogleda u Gradu mrtvih. Stavljen je cvijet obnove srušenog i povezivanja pokidano, kao znak veće civilizacije koji se pojavljuje pored puta kad god nam prijeti lutanje”, zaključio je Panza.