Takozvani Divanski period, koji je trajao od osnivanja Bosanskog sandžaka u Rumelijskom ejaletu skoro do kraja devetnaestog stoljeća, predstavljalo je oko dvije stotine pjesnika, od kojih je više od tri četvrtine bilo porijeklom iz Hercegovine,a stotinu pedeset samo iz Mostara.
Bosanskohercegovačka književna baština je iznimno bogata, te je u neformalnom smislu i kulturni predstavnik ove zemlje. Od dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Ive Andrića, do Mehmeda “Meše” Selimovića, BiH je predstavljala plodno tlo za razviće pisane umjetnosti na Balkanu. Pogotovo u Hercegovini, na krševitom mediteranskom jugu, književnost opstaje u slovima, riječima i rečenicama ― pjesnika, čuvara metafizičkih svjetova.
Kroz čitavu historiju ove regije bilježimo interesantne priče i zapise, koliko u putopisima i legalnim dokumentima toliko i u prozi i poeziji autora koji su živjeli u gradovima i zaseocima planinskih područja i dolina raznih rijeka Humske zemlje. U svojoj poeziji pišu o mnogim temama; osjećanja prema životu i svemiru, neuzvraćenim ljubavima i muzama, te čak i historiju svoje zemlje i idiličan hercegovački život, između rijeka, kraških polja, planina i šuma. Njihova pera također pišu o mjestima iz kojih potječu – o čaršijama malih gradova koje su hercegovačke prirodne ljepote okružile. Kao što vidimo kod Šantića i Dizdara, često nalazimo religijske i sociopolitičke motive u njihovim spisima, koji će dodavati boju i epitete bosanskohercegovačkom kulturnom identitetu koliko za vrijeme njihovih života, toliko i poslije, u duhu njihovih prethodnika.
Period koji mnogi često ignoriraju, doduše, zbog nedostatka informacija o njemu i njegovim predstavnicima, jeste period književnog stvaralaštva bosanskohercegovačkih pjesnika na orijentalnim jezicima (arapski, turski i perzijski). Takozvani Divanski period, koji je trajao od osnivanja Bosanskog sandžaka u Rumelijskom ejaletu skoro do kraja devetnaestog stoljeća, predstavljalo je oko dvije stotine pjesnika, od kojih je više od tri četvrtine bilo porijeklom iz Hercegovine, a stotinu pedeset samo iz Mostara.
U toj eri gledamo utjecaj sufijskih pjesnika, od kojih su našim piscima najpoznatiji Omar Khayyam, Rumi, Ferdowsi i Shirazi. Sufizam, pokret duhovnog prosvjetiteljstva, sadrži osobine ne samo islama nego i panteizma. Nalazi svakog čovjeka u svemiru u, parafrazirajući Khayyama, “zasebnim kapima vode koje iz jednog mora dolaze”, ili “manifestaciju Boga na Zemlji”, a za svoj glavni fokus postavlja ljubav prema Bogu i životu.
Pisali su o raznovrsnim temama u svojim zbirkama poezije nazvanim divan. Prvenstveno su slavili Boga, iskazivajući ljubav prema Njemu i Njegovim djelima. Religijske teme su česte u njihovim djelima, ali im tematika nije isključivo vjerskog karaktera; osim svojih vjerskih misli, ispoljavaju i privatna osjećanja, te opisuju i stanje društva u toj eri.
Jedna zanimljivost na koju sam naišao, o čemu sam počeo razmišljati čitajući spise ovih potcijenjenih umjetnika, jeste i osjećaj rodoljublja, ali ne samo prema Bosni, nego preciznije, prema Hercegovini. Identitet čovjeka sa krša i obala Neretve i njenih pritoka se ispoljava i na orijentalnim jezicima, sa neopisivom ljubavlju prema komadu zemlje na možda najljepšem odlomku Evrope.
Ti pjesnici koriste pjesničke vrste porijeklom sa Bliskog istoka: gazele (pjesme od pet distiha zvanih bejt), kaside (opširnije pjesme sa najmanje trideset bejtova koje govore o nekom cilju), mesnevije (većinom religijski inspirisane pjesme dužine do sto bejtova čiji se stihovi rimuju) i rubaije (pjesme od dva distiha, često sa šemom rimovanja, to jeste aaba), od mnogih formi koje su postojale.
Divanska književnost se nije promijenila ni u kakvoj formi u svoja četiri stoljeća postojanja u Bosni i Hercegovini. Zanimljive sintagme i igra riječi, kao i obilnost metafora u tim zapisima, čuvaju ovu vrstu poezije svježom i u današnjem svijetu, opisujući ne samo misli njihovog tvorca nego i regije i gradove u kojima su živjeli, a i neki su rukopisi – za primjer uzimamo “Gazel o Mostaru” Derviš-paše Bajezidagića – ostali simboli tih lokaliteta do danas.
Prvi pjesnici sa područja Huma, to jeste Hercegove zemlje, javljaju se u šesnaestom stoljeću, prije osnivanja Bosanskog ejaleta. Jedan od ranije poznatih hercegovačkih pjesnika je bio Ali-beg Hercegović “Širija”, unuk Stjepana Vukčića Kosače. Bio je cijenjen među savremenicima, koji su upravo zbog njegovog statusa u društvu uspjeli barem djelomično sačuvati njegov divan. Kako navodi dr. Fehim Nametak u djelu “Pregled književnog stvaralaštva bosanskohercegovačkih muslimana na turskom jeziku”, njegova djela odišu melanholijom i pesimizmom, što ga čini specifičnim među hercegovačkim divanskim piscima, koji svoje pjesme većinom pišu sa strastvenom ljubavlju prema svojim voljenim, te mjestima iz kojih dolaze.
Poslije Širije, jedan od poznatijih hercegovačkih divanskih pjesnika iz šesnaestog stoljeća je Zijaija Mostarac. Rođen, kako mu prezime govori, u Mostaru, njega orijentalisti i kritičari uglavnom karakterišu kao liričara, ali je zapisao i pjesmu epskog karaktera, “Slučaj Šejha Abdurezaka”, koja govori o potrazi za neuzvraćenom ljubavi. Opisuje i jedan autobiografski element prije pjesme u kojem iskazuje razlog svog neslaganja sa društvom u rodnom mjestu, koje ga tjera na put u svijet, gdje mecenu nalazi u pjesniku Vusûlî Mehmed-begu, u navodu Alene Ćatović u svojoj knjizi “Orijentalno-islamska književna tradicija u stvaralaštvu Hasana Zijaije Mostarca”.
Sin Zijaije, Ubejdija, također je bio pjesnik, ali zbog opskurnih informacija, ne možemo pisati o njemu. Važno je zapamtiti i činjenicu da su samo rijetki divani preživjeli do današnjeg doba, te se svaka činjenica o autorima izgubljenih opusa zasniva samo na zapisima njihovih savremenika.
Od bošnjačkih divanskih pjesnika, možda je najpoznatiji uopće, a ne samo u Hercegovini, Derviš-paša Bajezidagić. Rođen u Mostaru, od mladosti služi na istanbulskom dvoru, gdje postaje dogandžibaša (carski meštar lova). Umire u odbrani Budima 1603. godine, a ostavlja sina Ahmed-bega Dervišpašića “Sabuhiju”, također pjesnika, ali manje poznatog. Bajezidagić pjeva, u prijevodu Safvet-bega Bašagića, o svojoj službi:
Soko sreće stade na moju ruku
A moj posao postade nadzor nad sokolovima.
Nemoj misliti da je sunce što se na nebu rađa
To je soko moga dostojanstva razvio svoja krila.
Bajezidagić dodaje autobiografske elemente u svojim pjesmama. U Muradnami, djelu posvećenom Muratu III., uvod govori o njegovoj vezi i položaju na carskom dvoru u Istanbulu. Naslov poznatog “Gazela o Mostaru” ga opisuje kao “sretnog u životu, a junakom na smrti”. Sam spis, možda najpoznatiji od svih zapisa hercegovačkih književnika za vrijeme Osmanskog carstva, počinje sa dva svima poznata bejta, koje je prepjevao Bašagić:
Ko bi mog’o opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara
Zar se čudiš, srce, što ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga žara?
Danas je ova pjesma, a pogotovo prva strofa, simbol grada sa Starim mostom. Ćupriju na Neretvi opisuje, u nastavku pjesme, kao “gnijezdo slavnijeh junaka i na peru i na bojnom maču”, koje se “svojim veličajnim lukom pričinja poput duge šarne”.
“Gazel o Mostaru” je jedan od najpoznatijih zapisa iz ovog perioda bosanskohercegovačke književnosti. Odiše patriotizmom i ljubavlju prema porijeklu, ponosom i životopisnim opisom Mostara i Starog mosta. Ti stihovi, a pogotovo Bašagićev prijevod, oduševljavaju i inspirišu svakog Mostarca, nezavisno od etničkog i religijskog porijekla.
Medžazija Šanija, također Mostarac, živio je oko početka 17. stoljeća. Njegov stil pisanja odlikuju teško razumljive metafore. Igra riječi je isto tako prisutna, gdje se u sljedećem primjeru riječ “oko” mijenja sa riječi “luk” (kao oblik mosta). Omer Mušić prevodi njegov najpoznatiji zapis, “Opis mostarskog mosta”, iz kojeg je izvučen samo jedan kratak dio, ovako:
Zašto se stas mostarskog mosta pogrbio?
Možda se i on zaljubio u dragu kamenoga srca.
Što je most jednook je li mana?
Što je bilo kad bi imao dva oka? Jer zaljubljeni na svijetu uvijek imaju jedno oko.
Naizgled je teško tumačiti njegovu poeziju, zbog teško shvatljivih metafora. Doduše, pošto je tumačenje subjektivno, mi možemo ovo posmatrati čak i iz današnjeg konteksta, gdje vidimo da smo svi zapravo dio jednog svijeta, a most, koji preuzima karakteristike razumnog bića, predstavlja našu vezu sa ostalim ljudima. Ovo apstrakno tumačenje možda nije stvarnost, ali razumijevajući sufijsku mistiku, koja je često išla u progresivnom smjeru kada su u pitanju bili međureligijski odnosi (po primjeru Muhammeda Hevaije Uskufije), moguće je da njegovi stihovi posjeduju dublju, panteističku tematiku.
U sedamnaestom stoljeću se u Mostaru javljaju i Derviš Žargić Mostarac, te Husein Čatrnja Husamija. Husamija piše, kao i Šanija i Bajezidagić, o Starom mostu. Za razliku od njih, njegova glavna odlika jeste alegoričnost, pogotovo njegov stav o životu, gdje misli da čovjek mora težiti savršenstvu da ne ponire u metaforičkom smislu. Kako Mušić prevodi jedan njegov bejt: ‘Sredinom grada teče jedna velika rijeka, a na njoj ćuprija. Što veli stara riječ: nema joj para’, vidimo da Stari most predstavlja savršenstvo kojem moramo težiti, te je neprocjenjiv.
Most je česta tema pjesama mnogih ranijih pjesnika. Simbolizirajući koheziju i ljubav, ta ćuprija predstavlja međusobnu ljudsku pažnju i ljubav koju bismo trebali pružati jedni drugima. Sami mistici nisu uočavali razlike između sebe i drugih ljudi, niti su imali osjećaje netrpeljivosti prema njima, gradeći veze sa svojim savremenicima nezavisno od identiteta.
Ahmed Rušdija, Mostarac i profesor na jednoj od istanbulskih viših medresa, zapisao je jednu, na prvom čitanju melanholičnu, pjesmu od četiri strofe. Njegove lirske pjesme inače imaju mističan karakter, ali su naizgled “mračne tematike”. Pjesma glasi, u prijevodu Safvet-bega Bašagića:
Od čašice rujna vina
Meni nema dražeg druga;
Zar od ploda vinske loze
Ima bolja razbituga?
Ti liječi razgovorom
Ranu mliječnom putu svojem, –
Nebo, sjem tog drugog l’jeka
Ne imade srcu mojem
Plačno oko ja ne dižem
S rumenoga tvoga lica
Jerbo njemu ne doliči
Druga rosa sjem suzica.
U nebeskoj čaši, Rušdi,
Sto svjetova baca slike,
Želiš vidjet drugi svijet,
Uzmi čašu rumenike.
U sedamnaestom stoljeću, javljaju se mnogi mostarski pjesnici koji pišu o raznim temama: Osman-beg Ljubović “Hilmija” piše o nostalgiji za Mostarom, dok Fevzija Mostarac piše sa srećom zbog toga što je dobio posao na istanbulskom dvoru. Također imamo Hukmiju, Medžaziju, Mujiju i Muniriju Mostarca, te Sulejmana Mevleveju, Tabiju i ostale, od kojih je većina pisala o njihovom mjestu porijekla. Starom mostu su posvećena po dva tariha od pjesnika poznatog po imenom Arif, te učenika i biografa Mustafe Ejubovića “Šejh-Juje”, Ibrahima Opijača. Mnogi pjesnici opisuju ne samo personalne teme, nego i bilježe historijske događaje. Fevzija Mostarac je djela mnogih od već pomenutih svrstao u jednu skupinu djela koju je nazvao Bulbulistan, u kojoj je i opisao austro-turski rat. Bulbulija opisuje paljenje Mostara od strane uskočkog vođe Stojana Jankovića 1692. godine, u jednoj pjesmi.
Također su znani i Mustafa Krpo koji je poznat i pod pjesničkim imenom “Mailija Mostarac”, Vehbija Stočanin, te Blagajac Vaiz Alija, koji u svojim pjesmama pjeva o Buni. Kasida o vrelu Bune govori o ljepoti svijeta oko vrela Neretvine pritoke, te iskazuje ljubav prema postojanju i Božjim stvorenjima. Opisuje Blagaj i njegove prirodne ljepote na sličan način kao i Evlija Čelebija prije njega. Prevoditelj Selim Jelovac prenosi pjesmu, koja u originalnom spisu sadrži 72 stiha, na ovaj način:
Vrsta ptica pod nebesim što ima
Ova stijena u njedra ih sve prima
Sve te ptice ovdje žive ko jedna
Familija bliska, dična, vrijedna (…)
(…) Istinitog slave uz zov vremena
Slavuj pjeva hiljadu mu imena
Izgovara sova samo ime Hu
A u zanosu zahvaljuje Allahu. (…)
Osjećaj rodoljublja odiše kroz ove dvije strofe; u sufističkoj panteističkoj misli, Vaiz Alija iskazuje ljubav prema Stvoritelju različitosti, koristeći metaforu ptice za čovjeka i različite svjetovide koje ljudi posjeduju, ali stavlja akcenat na njihovo zajedničko porijeklo. Proučavajući spise svih divanskih književnika, primjećujemo da su skoro svi pisci i pjesnici na tom popisu muškarci.
U devetnaestom stoljeću imamo spomen jedine pjesnikinje divanske poezije. Habiba Rizvanbegović Stočević, porijeklom iz Stoca a rođena u Mostaru, kćerka je Ali-paše Rizvanbegovića. Jedan gazel Habibe Rizvanbegović Stočević ostaje zabilježen iz njenog divana, te ga je Bašagić preveo:
Kad od tvoga oštroga pogleda
Ima rana na sred džigerica,
Ne strijeljaj! Već je dosta, dragi,
I treptanja gustih trepavica.
Moj dragane, sad ti pogled pjani
Oko drugih djevojaka bludi;
Ko sablja je tvoj otkaz ljubavi
Na novo mi obranio grudi. (…)
Kroz ova četiri bejta, ona piše o neprežaljenoj i neuzvraćenoj ljubavi. Zanimljivo je i da je unuk Ali-paše Rizvanbegovića, Arif Hikmet Rizvanbegović-Stočević, divanski pjesnik. Iako je ogroman dio života proveo u Istanbulu, gdje je radio kao sudac u vrhovnom sudu, njegov najveći ponos, kao što je isticao, bila je činjenica da je Hercegovac. Njegova ljubav prema Bosni, Hercegovini i bosanskom jeziku postaje očigledna jer će na njemu i zapisati jedno djelo. Igra riječi je očigledna u ovom zapisu, gdje se riječ gore, zapisana kao gori u hercegovačkom kolokvijalnom govoru, odnosi na četiri različita pojma (planina, sijati, iznad i komparativ riječi “loš”):
Vidio sam lijepu curu na zeleni u gori
Njeno lice kao sunce odsijava i gori
Na nebesim rekao bih, od nje mjesec je gori.
Mili Bože, ja miline! Tu na zemlji i gori
Na nebesim rekao bih, od nje mjesec je gori.
Bašagić prevodi tri distiha o njegovoj službi savjetnika u predsjedništvu vlade, iskustvo koje opisuje kao negativno i nepravedno:
Za jedan se život poniziti
Pa se molit čovjeku – živini
Ne doliči. Miso: na taj način
Životarit – niska mi se čini.
Ko tu miso opravdati kuša
Smradom mu je okužena duša.
Poslije Rizvanbegovića, samo jedan divanski pjesnik koji je provodio vrijeme u Hercegovini ostaje zabilježen. Hamza Puzić, rođen u Pljevlji 1850. godine, a umro u Mostaru 1941., dužu poemu i posthumnu mersiju piše mostarskom muftiji Mustafi Sikdiji Karabegu. Od tada, ne postoji niti jedan pjesnik sa barem djelomičnim divanom, niti napisanim i izvođenim djelom na jednom od orijentalnih jezika.
Kroz ovo iscrpljujuće istraživanje o pjesnicima na orijentalnim jezicima, njihovih pjesama i misli, otkrio sam mnogo stvari i pojmova koje tek sada shvaćam u njihovoj cjelini. Uvid u sufizam i mistiku mi je otvorio oči u duhovnom smislu: osjećajući se ispunjeno unutra, u novom svjetlu sam gledao često potcijenjen svijet poezije i ljubavi prema postojanju i okruženju.
Ovi pjesnici nisu samo opisivali svoje živote i osjećanja. Svojim crticama i sintagmama doprinosili su historiji i kulturi ovog područja. Hercegovina, regija na Balkanskom poluotoku puna zanimljivosti i ljepote, svjedočila je mnogim historijskim događajima, te je oduvijek obilovala prirodnim ljepotama. Ljudi kao što su Bajezidagić, Vaiz Alija te Šanija opisuju Neretvu i Bunu u najljepšem svjetlu, a često i posvećuju pažnju jednoj ćupriji na Neretvi, onoj “koja ima ljudsku osobinu”, po jednom mogućem tumačenju Šanijinog zapisa, i koja spaja ljude sa obala rijeke na kojoj se nalazi, u metaforičkom smislu. Taj panteistički, univerzalni pogled na svijet obogatio je bosanskohercegovačku kulturnu baštinu kroz četiri stoljeća svog postojanja na ovim prostorima, a da nije mijenjao stil. Dokaz je i identiteta, te kulture Južnih Slavena uopće.
Teško je o ovome pisati sa dozom neutralnosti i racionalnosti. Doduše, ta euforija koja nas obuhvata čitajući divansku poeziju i ne može biti opisana. Shvaćanje da smo svi mi ljudi i da je ljudski griješiti, a ujedno s tim i težnja za dobrom i metafizičkim, ispunjavaju nas i daje nam koliko nadu toliko i utjehu u haotičnom svijetu, te nas tjera da tražimo stvari koje nismo vidjeli ranije.