Nije to bio Eiffelov toranj, arhitektonsko čudo, niti je to bio toranj s umjetničkom vrijednošću poput onog u Pisi, premda je bio uspravniji. To je bio funkcionalni objekt koji je izgubio svoju svrhu, a kada nešto funkcionalno bez umjetničke vrijednosti i bez mogućnosti da postane simbolom izgubi svoju svrhu ishod je samo jedan – zaborav.
Zavisno od konteksta i osobnih iskustava, o Mostaru se govorilo i o Mostaru se govori. Patetikusi će silovati Andrićevo iskustvo grada kroz svjetlo, generacija pregažena vremenom će pjevati o njemu kao o čudnom jadu. U društvenom i političkom diskursu grad je slučaj, ili podijeljen ili prljav, uglavnom podijeljen i prljav. U zanosu lokal patriotizma o gradu će se govoriti kao o turističkom centru i studentskom gradu. Sve navedeno je Mostar sada. Što je nekad Mostar bio kao povijesno značajan grad kulture je mitologizirano pretvorivši se u grad simbol. Što je nekad grad bio, a bio je mnogo toga, jedna njegova značajka u procesu stvaranja mitova i simbola nestaje iz kolektivnog sjećanja. To je da se o Mostaru govori kao o rudarskom gradu.
Naravno, koristiti prezent je pogrešno kada rudnika nema više od trideset godina. Ali o gradu se još govori, u prezentu, kao o gradu liskaluka i grada s dušom. A ni jednog ni drugog već više od trideset godina nema. Možda taj rudnik nije ništa doprinosio gradu, ni materijalno ni duhovno, a što bi ga utkalo u njegov identitet. S ovim se neće složiti još živući rudari koji koriste perfekt glagola biti dok se prisjećaju rudnika u Mostaru. Bio je to rudarski grad. Rudnik je svojevremeno zapošljavao deset tisuća radnika. Radilo se krvavo i mukotrpno. Pitajte bivše rudare što znači kruh od sedam kora. Vrijeme gazi sve i čovjek se, za ono što smatra važnim, bori protiv vremena simbolima i artefaktima. S obzirom kako rudnik nije postao simbolom radništva, a njegovi se artefakti uništavaju, možemo se samo pitati što Mostarcima rudnik danas znači. Za mene, rudnik je Rudnik, naselje u kojem sam proveo dobar dio djetinjstva. Odrastao sam između dvaju pruga u razdoblju od ‘96. do ‘99. Već tada rudnik je bio stvar prošlosti, a sve što je od njega ostalo su ruševine građevina, pruge zarasle u draču i kupine i crna zemlja. Moje djetinjstvo je obilježila zemlja crna kao ugljen, a bila je crna upravo zato što je to bila ugljena prašina.
Bezbrižnost je zadnja riječ koju možete upotrijebiti vezanu za Rudnik, ali takvo je bilo moje djetinjstvo tada. Sati nevinih igara u posljednjem razdoblju analognog svijeta. Valjanje u ugljenoj prašini, gonja, žmura, ta-ta, klikeri, na kraju dana sva djeca bila bi crna i umazana. Dok su roditelji znali naružiti djecu što tako prljava ulaze u kuću, a razumljivo mi je danas zato što se ta prljavština teško čisti, mojim roditeljima nije bio problem što je iza mene ostajao crni trag od vrata do kupatila. Ostala djeca s kojom sam se igrao bila su djeca i unuci rudara, radnika koji su isto tako crni se vraćali kući, ali ne nakon igre nego nakon sati provedenih u jami i vanjskim kopovima. Oni su radili i gutali tu ugljenu prašinu kako njihova djeca ne bi morala. Rudarima očevima se naporan rad donekle isplatio jer njihova djeca ne moraju ulaziti u jamu. Ne moraju zato što, kako sam rekao, rudnika više nema. Jedan od rudarskih objekata, željezni toranj jame Novo okno srušen je 2012. godine.
Nije to bio Eiffelov toranj, arhitektonsko čudo, niti je to bio toranj s umjetničkom vrijednošću poput onog u Pisi, premda je bio uspravniji. To je bio funkcionalni objekt koji je izgubio svoju svrhu, a kada nešto funkcionalno bez umjetničke vrijednosti i bez mogućnosti da postane simbolom izgubi svoju svrhu, ishod je samo jedan – zaborav. Tko se uopće pita što Mostarcima rudnik znači danas? To nije retoričko pitanje, a teško da bi bilo i provokativno kada i sam pokušavam da odgovorim što rudnik znači meni. Zato se vrtim u krug i ne mogu nadići odgovor o odrastanju u post-apokaliptičnom krajoliku, na ruševinama rudarskog ”grada” koji je živio život paralelno s Mostarom. To je zato što je rudnik za mene sjećanje na nešto što on već nije bio. A problem sa sjećanjima je što ona postoje fragmentirana i zakopana u bezvremenu, a mi se trudimo da polijepimo te fragmente kao pokidane vrpce filmova i dok dođemo do zadnje slike zaboravljamo s kojom smo slikom restaurirali sjećanje.
Rudnik mrkog ugljena Mostar otvoren je 1918. godine. Zauzimao je područje od naselja Orlac do naselja Cim, od Vihovića do Strelčevine. Rudarska ambulanta se nalazila u blizini vojarne Zapadni logor, gdje se danas nalaze fakulteti Sveučilišta u Mostaru. Rudarski toranj u Cimu uklonjen je 2012. godine. Naselje Rudnik je manje od površine rudnika, a granica mog Rudnika bila je grupacija kuća između dvije pruge. Za sav vanjski svijet koristila se referenca ‘iza pruge’.
Starija djeca pravila su ‘bakatine’, primitivne zamke od grančica premazane ljepilom, i odlazila ‘iza pruge’ na kop. Kop je bio bajkovito, maglovito i daleko mjesto gdje se odlazilo na tolkienovske avanture. Unutar Kopa nalazilo se misteriozno jezero kojem se nije smjelo prilaziti. Pričalo se kako je voda toliko gusta da je bilo nemoguće plivati. Tko god bi upao, jezero bi ga progutalo, osim naravno klinca od koga je priča potekla. On je uspio doplivati natrag do obale i usput se oteti vodenim vilama koje su ga čupale za noge. Treba spomenuti da je povrh kopa bio križ kod kojeg se također, iz priče hrabrih avanturista, nalazilo živo blato, a u sumrak su se mogli pored križa vidjeti duhovi. A kako je jezero nastalo? Ljudi su strojevima kopali, kopali i kopali, sve dok otac jednog od te djece s bakatinama nije zakačio cijev na dnu rupe iz koje je buknula voda. Njegov otac, rudar, brzo se snašao i kroz šiber svog bagera uspio pobjeći.
Površinski kop Vihovići je bilo posljednje mjesto eksploatacije mrkog ugljena nakon što je 1985. godine potopljena jama Titovo okno. S radom je počeo 1963., a prestao je početkom rata u BiH. Za vrijeme obilnijih padalina kop je znao biti potapan. Postajao je drenažni sustav u obliku neretvanskog rova koji je vodu odvlačio u Neretvu. Od prestanka rada i radi zapuštenosti voda na kopu se zadržala. Daleko, maglovito i bajkovito mjesto bilo je udaljeno svega stotinjak metara od naselja.
Kada su narodi u pokretu nailazili na ostatke rimskih građevina, mnogima su našli novu svrhu. Tako smo mi, djeca u pokretu, prisvojili napušteni vagon na jednom od kolosijeka, pun zahrđalog gvožđa. Tada se cjepivo protiv tetanusa nije ostavljalo na izbor pa nije bilo bojazni. Pretvorili smo ga u čeličnu tvrđavu, logu, stroj kojim smo putovali 100 km/h, jer to je bila najbrža brzina na svijetu. Tako smo vjerovali. Do onog dana kada je susjednim kolosijekom protutnjala manevarska lokomotiva s nevjerojatnih 45 km/h. Nedugo nakon toga cijelo naselje se treslo pod škripom i škrgutanjem kompozicije od 20 do 30 vagona. Krik sirene u daljini bio je znak za nas djecu da se igramo sabotera. Duž šina redali smo kamenja i čekali vlak da gledamo kako čelični monstrum drobi sve pred sobom. Strojovođa bi nam redovno psovao jer nije želio da iskoči sa šina. Trebao je prevesti žito u silose. Kroz naselje je vozio sporije. Đaci koji su živjeli u Orlacu skakali su na zadnji vagon i išli kući. Žito bi curilo iz vagona. Domaćinstva koja su imala kokoši su skupljali te ostatke u kante jupola. Krik sirene lokomotive bio je labuđi pjev. Pokušaj davanja značenja tim prugama i mjestu. Šine su odavno dignute, a silosi razmontirani. Ostali su samo truli drveni pragovi. Iza pruge se išlo u školu. Na putu do škole se prolazilo pored zapuštene zgrade, koja je bila kao zamak iz horora. U njoj je živjela starica sa 4-5 pasa koji su redovno lajali sa prozora zadnjeg kata. Toj zgradi i toj starici se nije prilazilo. Ni djeca, jer smo se plašili, ni društvo, jer ga nije bilo briga. Bila je to zgrada Stare rudarske uprave koja je otvorena 1924. godine. Prije toga Rudarska uprava je bila smještena u vili Rondo, gdje se preselila iz Sarajeva 1906. godine. Danas je to zgrada Rektorata Sveučilišta u Mostaru. Zgrada Stare rudarske uprave je srušena 2017. godine.
Premda je Mostar doživio svoju ekspanziju zahvaljujući rudarima Rudnika mrkog ugljena i tako gradu dao značajno ekonomsko značenje u državi, nije se pronašlo ni volje, ni financija kako bi se taj period povijesti grada sačuvao od zaborava. Je li bilo ideja da se sačuva barem jedan objekat od kojeg bi se napravio muzej, ne znam. Možda je to preambiciozan projekat. Možda će se netko sjetiti podići spomen ploču poginulim rudarima u periodu od 1918.-1985. Proces gentrifikacije je bio neminovan, a u slučaju rudnika puno bliži praksi damnatio memoriae. Kakva je ostavština rudnika? Rekao sam kako je rudnik izgubio svoju funkcionalnu svrhu, sveden samo na toponim naselja. Njegovi objekti koji su srušeni i koji su u ruševinama nemaju umjetničku vrijednost. Sa kolektivnim zaboravom gubi mu se i povijesno značenje. A bez povijesnog značenja gubi mu se i mogućnost da postane simbolom i dijelom gradskog identiteta. Očuvanje bilo kojeg objekta u svrhu simboličnog, kulturnog i povijesnog značenja, u ozračju antiklimaktične gentrifikacije je izgleda besmislen. Pogotovo ako bi rudnik trebao biti simbolom radništva, danas bi bio samo sjetan podsjetnik da se nekada radilo. Ostavština rudnika su sjećanja njegovih rudara i ljudi na koje je rudnik izravno utjecao. Svakom idućom generacijom ostavština rudnika je sjećanje na nešto što rudnik odavno nije, sve dok od ostavštine rudnika ne ostane ugljena prašina.
Vidi: Dragan Vidović, Mostarski rudnici ”Priče rudara”, Znam d.o.o. Mostar, Mostar, 2015. Priča je nastala u sklopu projekta MOCTOBI XERCEGOVINE 2020