Sigurne kuće su prihvatilišta namijenjena svim ženama i njihovoj djeci koji su ugroženi fizičkim, seksualnim, psihičkim i ekonomskim nasiljem u porodici. Kroz rad sigurnih kuća žrtvama nasilja se pruža podrška pri izlasku iz začaranog kruga, uz asistenciju Centra za socijalni rad. Sigurne kuće se nalaze na tajnim lokacijama, kako bi se korisnicama osigurala puna bezbjednost, a žrtve imaju pravo boravka maksimalno 6 mjeseci.
U sklopu 16 dana aktivizma razgovarali smo sa Dijanom Tadić na temu sigurne kuće u Mostaru. Govorili smo o nesistemskom finansiranju, nedostatku stručnog osoblja, procedurama prijave nasilja i pomoći žrtvama, te jačanju svijesti o problemima poput nasilja u porodici, vezama i femicidu. Razgovor vodila Monika Bazina.
Da li imate podršku lokalne vlasti i sa kojim preprekama ili izazovima se susrećete u vašem radu?
Dijana Tadić: Od kako je Grad Mostar dobio gradsko vijeće, dobili smo i podršku lokalne vlasti. Pored finansijske, imamo podršku inicijative vijećnica svih političkih stranaka, te im se za sva pitanja i problem možemo obratiti. Najveća prepreka u našem radu je nesistemsko finansiranje, tj. osoblje sigurne kuće, stručni tim, se finansira putem projekata te je samim tim nesigurno i neredovno. Nerijetko se događa da senzibilisan, stručan i obučen kadar odlazi na bolja radna mjesta uslijed neredovnog ili nedovoljnog primanja.
Da li i na koji način radite na jačanju svijesti o problemima poput nasilja u porodici, vezama, femicidu?
Dijana Tadić: Nažalost, mi više radimo sa posljedicama iako se trudimo redovnijim medijskim istupima obraćati pažnju javnosti na ovaj problem, ne samo tokom 16 dana aktivizma. Žrtve često ne prepoznaju da su žrtve i obično se odluče prijaviti tek kada se pojavi fizičko nasilje, kada postane učestalije ili kada djeca postaju žrtve. Potrebno je preventivno raditi još od školskih klupa, što mi u našem udruženju radimo u periodu 16 dana aktivizma, a čega naravno ne može biti puno.
Šta se dešava kada vam se žrtva nasilja obrati za pomoć? Kako vam se mogu obratiti oni kojima je pomoć zaista potrebna?
Dijana Tadić: Žrtva može da nam se obrati za različite vidove pomoći. Rekla bih da je sve individualno. Ukoliko se radi o prijavi nasilja i potrebi za smještaj, to obavezno radimo u saradnji sa MUP-om ili nadležnim centrom za socijalni rad. Jedino uz prijavu nasilja i njihov zahtjev za smještaj (MUP ili CZSR), smještaj je moguć. Ukoliko je žrtva već prijavila nasilje te je u postupku oporavka, ili su joj potrebne samo informacije o pravima ili želi nastaviti da koristi naše psihološke usluge, to je sve moguće u našem savjetovalištu na adresi Trg Ivana Krndelja 3 ili putem telefona 036/550-339, besplatnog broja 1265, putem Vibera te naše Facebook stranice.
Postoji li neki način da se dođe do žrtvi nasilja prije nego bude kasno, da ih se na neki način educira da prepoznaju kroz šta ustvari prolaze (bilo da se radi o psihičkom, ekonomskom ili fizičkom maltretiranju)?
Dijana Tadić: Potrebno je širiti informacije o mjestima i načinima ostvarivanja pomoći ukoliko znamo ili pretpostavimo da neko trpi nasilje, te ohrabrivati osobu da prijavi jer nasilje ima tendenciju da se pojačava i nastaju velike posljedice od istog, ne samo po žrtvu već po cijelo društvo. Teško je izaći iz začaranog kruga nasilja, obično maltretiranja i uznemiravanja ne prestanu ni kada žrtva napusti nasilnika. Slijede razna maltretiranja, uznemiravanja ponekad i prijetnje bližim članovima. Potrebna je velika podrška prijatelja i porodice, okoline, uz institucije naravno, da bi se adekvatno riješio ovaj problem.
