Pjesnički rukopis „ružoprst” prati geografski daleki, ali subjektu bliski, najbliži Mediteran, prizivajući miris, zvuk i izgled školjki, meduza, rakova, „morskih konjica, jadranskih bračića i čudnovatih puževa s dna“.
Piše: Anita Pajević
Kada čitam ili samo razmišljam o poeziji, moje se dosadašnje čitateljsko iskustvo tvrdoglavo prepušta potrazi za (poetskim) prostorima. Naseljivim i nenaseljivim, promišljanim i nepromišljanim, separiranim i spojenim, snovitim i realnim, svaki također moguć u kombinaciji s pridjevom manji.
Sinonimija tako, u mom slučaju, postaje neiscrpna i neumorna lingvistička djelatnost. U pokušaju iscrpljivanja riječi prostor sve je podložno brzim preobrazbama i srastanju s prostoru srodnim pojmovima koje smo imenovali i detektirali kao krajolik, čistinu, zonu, stanište, pristanište, naselje, krug, predjel, lokalitet, lokaciju, atlas, mapu, posjed, prostoriju, mjesto, šumu, more, planinu, položaj, kraj, scenu, selo ili grad, obalu i priobalje, plažu, pretprostor, interijer i eksterijer, ambijent, vrt, otok, muzej, voćnjak, dvorište, trijem, balkon, horizont, brdo, zemljište, gradilište, špilja, gnijezdo, samica, jazbina, brlog, kuća, dom, svetište, hram, ocean, vulkan, kontinent, planet, zatvor, soba, ledenjak, ured, knjižnica, amfiteatar, galaksija, virtualna chat soba i bezbroj drugih koje su tek produžetci ekspandirane ljudske misli i imaginacije na svim ljudskim jezicima. Prostor smo također definirali kao potrebu da zaštitimo, omeđimo, sklonimo i konzerviramo nešto vrijedno s ograničenim rokom trajanja, i što je, samo prividno, pripalo našemu vlasništvu.
Tako smo i misli smjestili među bjeline i omeđili fizičkim prostorom knjige, slike, fotografije, filmske vrpce i zvučne trake, odvojivši i sačuvavši ih za Drugoga, ukratko sudionika, suprostornika, saveznika. Naša konstantna potreba za modifikacijom prostora odvija se profinjeno, ali vrtoglavo brzo. Prostor se tako izvanredno dobro ukodirao u postmodernizam. Bez obzira na sve razvojne okolnosti, svi jezikom i kognicijom osvojeni prostorni koncepti i dalje pokazuju trajnu potrebu za ekspanzijom jezika.
Jezika kao produžetka same poezije možda? Gusto naseljene komplementarnim svjetovima…
Poezije koja nas najstrpljivijom od svih vještina podučava životnim zapitanostima, imenovanjima, traganjima, opažanju, epifaniji i empatiji. Sve mi se to otkrilo u jednom potpuno slučajnom susretu s poezijom i cijanotipskim otiscima Ivane Miloš. Ubrzo poslije upoznavanja autorice, pročitala sam i, njezinim ljubaznim posredovanjem, neobjavljeni rukopis „ružoprst“ u kojemu poezija naprosto treperi i titra iz svakog stiha, slike, zvuka, pa čak i s margina. Naseljiva događanjima i svetkovinama iz prirode u kojima lirski subjekt ravnopravno sudjeluje s najvećim ushićenjem (čas kao promatračica, čas kao koncertmajstorica), potpuno zaokupljena misaonošću travki, mora, kamena i ptica (kad bi travke, more, kamen i ptice mogli misliti), autorica oblikuje svoj pjesnički i životni credo, manifest:
„Želim: biti svoja vlastita svjetiljka, oblikovati od sebe krošnju i leći joj na vrh, ondje primati stranke i nuditi ih orasima i bademima, ljuskama nestalih u kojima mirno cvrče tekućine cvjetova i voćaka, piti kišu sa svojih prstiju, ogledati se u komadićima šumske kore, upisati ime svakog drveta u vlastitu krv, razgovarati putem osmijeha, osloboditi želudac i jetru tereta, kamenja koje za mene vuku, u moje ime, sve u moje ime, zapovjednica duhovna mršavica, nit bez igle, koja želi: svirati vlastite svirale, živjeti kako se diše ljeti pod lancunom, kad se pokriješ preko glave i nestaješ, gledati, šutjeti i smijati se kao suncobran, jogunasto svoje pruće nositi na leđima i okrenuti mu leđa dok slušam orgulje“.
S najvećom posvećenošću autorica pri(o)sluškuje prirodu, prati njezin papilarni tijek, godišnje mijene koje su najnaklonjenije proljetnim:
„oh, da vidiš proljeće kako se rasteže.
široko kao cirkuski trapez,
zeleno kao amazonska žaba,
brujeće kao jezero od najtanjih iglica.“;
svaka, pa i najmanja epifanija koju lirski subjekt doživi lako se kanalizira u pjesmu i njezine različite lirske forme u zbirci.
Pjesnički rukopis „ružoprst” prati geografski daleki, ali subjektu bliski, najbliži Mediteran, prizivajući miris, zvuk i izgled školjki, meduza, rakova, „morskih konjica, jadranskih bračića i čudnovatih puževa s dna“. Sve se skupa lijepo stapa s (mogli bismo komotno govoriti i o ciklusima) botaničkom arhitekturom njezine pjesme koja zvoni, zviždi i mrmori od pjevova kopnenih i morskih ptica (koje ravnopravno sudjeluju u stvaranju lirske pjesme ili se utjelovljuju kao sama stilska sredstva) i sugestivnim pjesničkim slikama biljnog svijeta, koje u jezičko-stilskim kombinacijama autorice kao da imaju trenutni homeopatski efekt:
„Peteljkom ću načeti svoja mala prsa,
izdubiti dupljicu,
i u nju naseliti vjevericu da mi broji otkucaje
lȕpom zuba u orah.“,
dok je zvukovna snaga pjesme ostvarena kroz infantilizaciju poetskoga jezika „ne želim mijenjati žarilice za čupave oči“.
„ružoprst“ je zbirka koja još traži svoje čitatelje, kao što ja tražim svoje prostore. Pridobije li vas, a sva su prilike da hoće, začarat će vas svojom vremenskom nenačetošću, mediteranskom melankolijom i radošću promatranja u koju vas blago i nježno uvlači i permanentno zadržava. U poeziji Ivane Miloš ušuškana sam u najdragocjeniji prostor najveće potrebe – prostor-skrovište.
Izbor iz nadolazeće zbirke “ružoprst”:
***
Slab je jezik od kojeg nema
sokova i voća.
***
Susrećem
ono što je u meni gnjezdivo i mrčno toplo,
klobučasto kao muhara, ptičje bez tragova,
trbušasto kao čičak
i do same koštice mareličasto.
Na livadi se sjene mijenjaju drugačije.
Idem kući, gdje sreća iz mene juri
kao koštice iz rasprsle lubenice.
***
pjeva put, pjeva kako može samo jer je kršovit, vjetrovit i neporaziv, nešto kao
palma u korijenu, oštro i nezadrživo, krah i lom, istječe sok bez granica preko
kamenja kao iznenadna rijeka ponornica, površina lelujava, spojenih slova,
oleandri umjesto jezika, jedan po jedan, sve uži i moćniji, kako progovoriti
kršem i kamenom, pticom grabljivicom i bezimenom biljkom, kad te primim
oko pasa rascvast ćeš se, nećeš li, malo moje svjetlo, kad te saznam, prolistat
ćeš smokvoliko, agavasto, nemoj procvasti, ne ako si agava, to nikako, ali kad te
bacim kao oblutak nastat će plaža i tvoje more i moje i sva sitna mora između,
bez biranja, samo uz darivanja, kad te vidim bit ću selo nad ponorom, puno
meda i smokava, drukčije ne može, samo vrh u oblacima i more u nogama.
***
kao mekušcu otvaraju mi se grilje, škrge, stijenke.
spašavam se vodom, umivam se zrakom, bridim suncem.
u vodi je sve dobro, živo, toplo.
u njenim njedrima nema zla.
kormoranu, kormoranu,
bože, kormoranu dat ću da mi odnese dušu,
zaklepetati školjkama, zamirisati na borove i nestati u pepelu koralja.
(blaženi koralji, blaženi mokri kosturi što cvjetaju pod morem.)
***
oh, da vidiš proljeće kako se rasteže.
široko kao cirkuski trapez,
zeleno kao amazonska žaba,
brujeće kao jezero od najtanjih iglica.
***
odlučujem nositi pronađeni grah u džepu.
nadam se njegovoj čudotvornosti i pripisujem mu dobrotu koju će mi
proslijediti u svojoj velikodušnosti.
zrnce graha je moj neznani, samo trunku gorki dobročinitelj.
***
skiciram te i izrezujem ti konture iz papira i plave svjetlosti koja nas dijeli od
oblaka. svidjelo bi ti se, ti ljubitelju sjena. što me dira: male milosti tvojih
noćnih pokreta, tišina tvog filigranog disanja, vrelo zrelih jabuka u svim tvojim
grlima, oblaci kojima pripadaš često, često, tragovi mraka na tvojim dugim,
vilovitim rukama, šapat kojim pečatiraš ono što se tiče srca, čistine tvojih misli
prostrte unedogled, divim im se, lunjam, volim ih ne poznavati i moći se u tebi
gubiti kao u prirodi koju mi duša zna čitat
