U dvorištu OKC Abrašević 6. novembra održana je mostarska premijera edukativne mirovnjačke igre „Odiseja mira“, razvijene u okviru Laboratorije za učenje temeljeno na igri koju realizuje Populacijski fond Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini (UNFPA), uz podršku Ambasade Italije. U događaju je učestvovalo više od 70 učenika i učenica iz pet mostarskih srednjih škola Stare gimnazije, Srednje mašinsko-saobraćajne, Druge gimnazije, Srednje ekonomske škole Jozo Martinović i Karađoz-begove medrese te mladih osoba iz OKC Abrašević. Raspoređeni u timove učesnici su kroz ovaj mali turnir promišljali zadatke koji povezuju teme historije, lokalnog identiteta, održivog razvoja i mirne koezgistencije. Igru je vodila Ivana Kešić, njena kreatorica, s kojom smo ovom prilikom više saznali o ideji, nastanku i porukama koje Odiseja mira prenosi mladima.

Dobar dan Ivana, da li nas možete uvesti u priču Odiseje mira, na koji način se oko nje okupljaju mladi ljudi?

Mi smo ponosni, prije svega, što je Odiseja mira kreirana kao edukativna igra za djecu i mlade, a istovremeno su njeni autori upravo djeca i mladi. Ova igra razvijena je u UNFPA laboratoriji za učenje temeljeno na igri, u kojoj je učestvovalo 370 djece i mladih iz cijele Bosne i Hercegovine. I svi oni dali su svoje inpute kada je u pitanju sadržaj, pitanja znanja i odabrane biografije pojedinaca iz naših lokalnih zajednica, ali i sam dizajn igre. Recimo, mladi su tražili kvadrate umjesto krugova i slično, tako da je zaista igra prilagođena njima i onome što oni žele vidjeti kada se edukuju o miru i za mir. Ova igra o miru govori na jedan drugačiji način. Ona prati agendu Mladi, mir i sigurnost koju je UN usvojio i govori o takozvanom pozitivnom miru, a to podrazumijeva da su mladi učesnici donošenja odluka. Zato oni u ovoj igri imaju svoje uloge i uče distrikte u kojima su neka vrsta vlada, odgovorni za razvoj privrednog potencijala tih distrikta. I taj privredni potencijal je već nekako predodređen, jer gradovi imaju potencijale koje tek treba razvijati. Tako da oni mogu ulagati u politike pametnog, održivog razvoja ili ulagati u razvoj kreativne ekonomije svojih lokalnih zajednica. Kada razviju privredni potencijal svojih gradova, imaju pravo na nove doseljenike. I tu se vrlo jasna poruka šalje da će odgovorne i kvalitetne razvojne politike privući stanovništvo, što će konačno i zadržati stanovništvo, s čim se mi borimo kao država i svaka lokalna zajednica. Važno je napomenuti da mladi ljudi, svaki igrač za sebe, može raditi na privrednom razvoju svog igrajućeg distrikta, svojih gradova, može privlačiti nove doseljenike odgovornim politikama, sve dok na glavnoj igrajućoj ploči vlada stanje mira.

Na ploči postoji i polje rata, koja je njegova funkcija u igri, a koji su to sve resursi mira, kako u igri, tako i u našoj stvarnosti?

Ukoliko samo jedan igrač stane na polje rata, svi igrači gube sve resurse i ljude. Mi ovdje često kažemo da historiju bilježe pobjednici, pa govorimo o herojstvu – ako ste spremni da idete u rat. Ova igra nudi jednu novu perspektivu: da je najveći herojski čin, najveći čin patriotizma koji možete dati, spriječiti izbijanje sukoba. To znači da otvoreno govorite o konfliktima, da im pristupate na nenasilan način, da poštujete, uvažavate i priznajete različitosti, te da kroz dijalog tražite najbolja, optimalna rješenja u okviru ograničenih resursa koja će svima donijeti neku dobrobit, a onda i zajednici u cjelini. I sad, šta se tu dešava? Ukoliko samo jedan igrač stane na polje rata, svi gube sve svoje resurse i ljude, čime se naglašava da su svi gubitnici ukoliko dođe do izbijanja rata. A oni to mogu spriječiti uz pomoć vojske mira. Te vojske mira su empatija, dijalog, uvažavanje različitosti i briga za okoliš. I sada, ukoliko igrači ne uspiju spasiti mir i dogodi se izbijanje rata, to polje i dalje ostaje opasnost. Oni su jednom izgubili sve resurse i ljude i ponovo se mogu dovesti u situaciju da ih izgube. Ali, ako spase mir vrlinama, vještinama, opredijeljenošću za dijalog, empatiju, uvažavanje različitosti i brigu za okoliš – onda polje rata postaje jedno opustošeno polje koje više nije aktivno do kraja igre. Toliko je, mislim, pozitivnih poruka, gdje mladi ljudi, kreirajući, igrajući se, slažući te resurse, birajući svoje pijune, naseljavajući svoje gradove i usmjereni na tu matematiku igre, zapravo itekako počinju razumijevati osnovnu bit sukoba i nasilja, koja proizlazi iz toga da vi ne priznajete probleme, već ih negirate, ne obazirete se na njih, ne vidite ih. Do toga da znaju prepoznati resurse. I zato mi je važno da kažem – bili smo u OKC Abrašević, i mladi kroz ovu igru traže resurse. Mi u OKC Abrašević vidimo jedan resurs, jedan stvarni resurs za mlade ljude, za djecu i mlade, ne samo iz Mostara, već i svih gradova u blizini. Svi oni koji mogu doći, evo mi smo iz Sarajeva i rado smo došli da vide taj resurs, da ga prepoznaju kao prostor u kojem mogu razvijati svoje ideje. I mnogo je takvih resursnih centara svuda oko nas zanemarenih, u koje se ne ulaže, iz kojih se ne izdvajaju sredstva iz javnih budžeta. I mi na ovaj način želimo skrenuti pažnju na sve što je potencijal u našim zajednicama, a što smo zanemarili i zapostavili. Mi kažemo – najveći konflikt je zanemareni potencijal, a istaknute različitosti na negativan način. Ali, ako različitosti vidite kao bogatstvo, ako prepoznajete mjesta susreta, ako prepoznajete pozitivne ideje, kreativce, sve ono što umjetnost može da nas poveže, onda vi u stvari čuvate mir. Tako da je čuvanje mira zapravo ulaganje u naše ljude, u naše lokalne zajednice. I mi smo presretni, zaista, što smo u OKC Abrašević, jer znamo da ova igra i vaš rad ovdje na neki način idu u istom pravcu, i oni svi traže u mladim ljudima saveznike, saradnike i sukreatore dobrih politika, pa tek onda korisnike tih programa. Jer važno je da mladi budu sukreatori budućnosti koja nas sve očekuje.

Hvala vam na toj poredbi. Interesantan je, osim pedagoškog i etičkog momenta, edukativni dio igre, učenje o ličnostima, lokalitetima, znamenitostima naše zemlje. Na koji način je ovaj sadržaj odabran, o čemu još igra podučava?

Dakle, dvije su ključne edukativne komponente u igri kada je u pitanju upoznavanje kulturne baštine i historije Bosne i Hercegovine – svih njenih naroda i svih njenih lokalnih zajednica. S jedne strane birali smo karte znanja, i one se fokusiraju na zanimljivosti koje nas okružuju, a koje možda nedovoljno poznajemo. Tu su priče o ljudima koji su se odvažili na građanski neposluh da zaštite ono što je bitno zajednici, suverenitet naroda, prava i poštovanje svih. Na kartama su i ljudi koji su bili borci i borkinje, ne samo za ljudska prava i mir, već i za obrazovanje, za ravnopravnost u društvu. Birali smo priče o ljudima koji su možda u jednom trenutku bili podređeni, koji su trpjeli nasilje, agresiju, diskriminaciju, ali su se izdigli iznad toga. Nisu se izborili samo za sebe, već su dali nemjerljiv doprinos društvenoj zajednici u kojoj živimo. Birali smo i ljude koji su u ratu završavali u logorima, čiji su supružnici ubijani, a koji su nakon tih ratnih zbivanja radili na prvim održivim politikama protiv zagađenosti zraka, koji su radili na stipendiranju mladih naučnika i naučnica, koji su željeli dati doprinos zajednici, iako joj nisu mnogo “dugovali”, zahvaljujući nekim ratnim i poratnim okolnostima. Tu su i ljudi koji su bili povlašteni, koji su bili dio sistema i imali čak i legalnu upotrebu sile, ali su, iako su bili dio imperijalističkih sila koje su djelovale u Bosni i Hercegovini, odlučili da čine suprotno. Postali su promotori naše kulturne baštine, ljudi koji su sebe izložili agresijama, pogotovo vojnim torturama, samo zato što nisu dopustili da budu privilegovani u odnosu na svog komšiju, prijatelja, susjeda. Stali su uz obespravljene i rizikovali svoj život, društveni položaj i benefite koje su do tada imali. To nam zapravo govori da svi mi kroz svoj život imamo razne konflikte, sami sa sobom, s drugima, sa zajednicom u kojoj živimo, s ideologijama i vrijednostima kojima smo posvećeni. I zapravo, priča o konfliktu polazi iznutra: zašto se ja zalažem, da li sam ljut ili ljuta i hoću li destrukcijom da iskažem taj svoj bijes i nezadovoljstvo? Da li me smeta što me drugi gleda na drugačiji način, pa hoću da uzvratim jednako agresivno? Ili da kažem da ne želim da razgovaram s tobom? Ili sam spremna da kažem – evo, ja ću uraditi prvi korak da postavimo taj dijalog. Sve su to priče o ljudima koji nisu crno-bijeli likovi. To nisu priče o ljudima koji nikada u životu nisu učinili nikakvu grešku, naprotiv. To su priče o ljudima koji su bili na obje strane rata, bili su i vojnici, i mirotvorci, i upravitelji logora, ali su onda odlučili biti oni koji će stati na stranu pravde i pomoći potlačenima. I želimo takve priče, ne crno-bijele likove, jer se svi mi suočavamo s tim. Ljut ili ljuta sam kada vidim da me neko gleda drugačije, kada me ponižava, kada me diskriminira. Kada, prosto, ne čini mi ništa od toga, ali ne želi da se druži sa mnom zato što sam drugačija. I onda reagujemo agresivno. To je naša prva ljudska reakcija. Bitno je da to prepoznamo u sebi i da kažemo – ne, neću ja biti taj koji će nastavljati politiku razdora, otuđenosti i sukoba, nego ću biti taj ili ta koji će prvi napraviti korak da uspostavimo dijalog, da poštujemo naše različitosti. Ne da ih negiramo, nego da ih priznajemo i poštujemo, i da na tome gradimo zajedničku viziju. A ta zajednička vizija mora početi od mira, mira u nama, mira s drugima i mira između različitih društvenih grupa i zajednica.

A obzirom da živimo u društu sklonom toj ratnoj karti, kako izgledaju Vaša dosadašnja iskustva rada u različitim gradovima i sredinama Bosna i Hercegovine? Kakva je recepcija u školama s kojima najviše radite i šta uopće slijedi u budućnosti za Odiseju mira?

Da, ono što se često ističe jeste da smo društvo različitih ljudi, a zapravo imamo tri dominantne etničke grupe i nekoliko manjina. U mnogim društvima u Evropi i svijetu postoji daleko više etničkih grupa u jednoj zajednici, ali se to ne doživljava kao prepreka ili nedostatak. Problem je što mi svoje različitosti ne vidimo kao prednosti. Vidimo ih kao prepreku za dijalog, umjesto da ih prepoznamo kao bogatstvo koje otvara mogućnost za razgovor i učenje iz različitih perspektiva. Naši prvi partneri uvijek su škole, jer se one mogu izdignuti iznad društvenih i političkih podjela i prepoznati vrijednosti koje su pedagoški i odgojno korisne. Nastavnici su to prepoznali i uključili se. Nije uvijek bilo jednostavno. Često nam predlažu da radimo s različitim etničkim grupama ili uzrastima odvojeno, ali mi to ne prihvatamo. Svakoj školi damo priliku da predloži svoje timove, a zatim od tih učesnika formiramo nove, mješovite timove. Na taj način učenici i učenice istog uzrasta iz različitih škola zajedno igraju, upoznaju se i sarađuju. Važno je naglasiti da se ne radi samo o etničkim podjelama. Postoje i one između gimnazija i srednjih stručnih škola, gradskih i prigradskih škola, glavnih i područnih odjeljenja. Mi stalno težimo tim podjelama i klasifikacijama, ali čim igra počne – u prvim minutama turnira – sve te barijere nestaju. Djeca i mladi počinju djelovati partnerski jer samo zajednički mogu napredovati. Do sada je igru testiralo 1218 učesnika, a današnji turnir u Mostaru okupio je još 78 mladih, čime broj igrača prelazi 1300. Do kraja godine planiramo doseći 1500 učesnika. Već smo posjetili Trebinje, Goražde, Foču, Vitez i Stolac, a slijede Istočno Sarajevo, Bosanski Petrovac i Tuzla. Mladi prepoznaju „Odiseju mira“ kao vrijedan edukativni alat i traže da bude dostupna u školskim bibliotekama, internatima i klubovima. Nastavnici predlažu da se igra uključi u nastavni plan i program kao dodatni alat za učenje, jer ima i obrazovnu i odgojnu vrijednost. Predstavnici obrazovnih vlasti koji su učestvovali u prezentacijama također su podržali ovu inicijativu. Igra je istovremeno globalna i lokalna, promoviše univerzalne ideje razvoja i mira, a svako se može prepoznati u njenim likovima. U njoj se nalaze priče o djevojčicama koje su se borile za pravo na obrazovanje u muškim gimnazijama, kao i o dječacima koji su, iako primorani na fizički rad, postali urednici dječjih časopisa. To su inspirativne priče o istrajnosti, vjeri u sebe i doprinosu zajednici. Naša želja je da „Odiseja mira“ bude prisutna u učionicama, školskim bibliotekama i redovnim nastavnim aktivnostima. Divno je kada se igra u omladinskim i kulturnim centrima, ali važno je da postane dio obrazovnog sistema, jer promoviše vrijednosti mira, nenasilja, dijaloga i poštovanja različitosti, upravo one koje odgojno-obrazovni sistem treba njegovati.

Pridružujemo se željama, puno sreće u budućem radu, s nadom da se vidimo opet i u Abraševiću, hvala Vam.

Hvala vam mnogo. Sigurno se vidimo ponovo u Abraševiću. Hvala sjajnom timu i volonterima. Sretna sam što postoje centri poput vašeg koje vode mladi ljudi. To je jedan od svjetlih tragova nade za budućnost. Nadam se da će filozofija Abraševića postati filozofija Mostara, grada koji spaja sve dobronamjerne ljude, baš kao što to čini i sam Abrašević.

Napomena: Odiseju mira od sada možeš igrati u Klubu Kosta u OKC Abrašević.

Razgovor vodio Boris Filipić
Fotografije: Monika Bazina

(AbrašRadio)