Mostarski govor kroz stoljeća

Prilog proučavanju mostarskog govora s posebnim osvrtom na savremene jezičke tokove

Nakon brojnih izučavanja mostarskog govora, posebno uvaženog lingviste dr. Asima Pece, može u ovome trenutku izgledati neuputno baviti se dijahronijskim istraživanjima jezika na ovim prostorima. Uz sva uvažavanja izuzetnog naučnika kakav je dr. Asim Peco, s obzirom na neke tokove unutar samog jezika i jezičkih standarda koji se primjenjuju u tzv. jeziku u upotrebi danas u Mostaru, u istočnom i zapadnom dijelu grada, smatramo da je na ovom skupu potrebno progovoriti i o tokovima jezičkih strujanja u Mostaru kroz stoljeća.

Mostarski govor su prije dr. Asima Pece izučavali i drugi jezikoslovci, a prvi među njima bio je Matej Milas,¹ koji je u svom radu „Današnji mostarski dijalekat“ konstatovao da je „dijalekat mostarski zapadni, ikavičko-štokavački“, te da ima „nekih osobitosti što ih ima zapadni južni govor“, pa ga on karakteriše kao prijelaz od zapadnoga ka južnom govoru. Milas napominje da katolici i muslimani „govore isto“, tvrdeći da su primjese ijekavičke „odskora“. Međutim, dr. Jovan Vuković je došao do sasvim drugih zaključaka, pa je konstatovao da je mostarski govor formiran na ukrštanju govorne struje istočne ijekavske i zapadne – pretežno ikavske Hercegovine, te je izrazio sumnju u autohtonost ikavizama u Mostaru. Prije njega i Aleksandar Belić također je postavio pitanje da li su svi katolici ikavci, jer i u zapadnoj Hercegovini možemo naći primjere novog jotovanja (međed, ćerati, i sl.). I Stjepan Ivšić napominje da su se ikavski i ijekavski govori mogli samostalno razviti kao i to da su štokavci-ikavci mogli nastati neovisno od čakavaca.

Svakako da je za sve izučavaoce mostarskog govora posebno interesantno pitanje zamjene glasa jat, pa je bitno i pitanje da li je taj glasovni proces nastajao prije dolaska Turaka. Do upada Turaka bosanskohercegovački govori su uglavnom pripadali ijekavskom štokavskom narječju, a na prostoru Mostara, posebno duž Neretve, dolazilo je do ukrštanja zapadnohumskog i istočnohumskog dijalekta. Upravo u vremenu turskih osvajanja počinje da se iz hercegovačkog štokavskog jezgra šire unutrajezički procesi koji su se ogledali u novonastalim inovacijama, te vanjezički koji su se očitovali u migracionim pomjeranjima. Navodeći tu činjenicu, jedan od najboljih poznavalaca lingvističke geografije, dr. Dževad Jahić,² posebno ističe da je ikavsko stanovništvo, većim dijelom bogumilskog porijekla, očuvalo kontinuitet sa naslijeđenom zapadnoštokavskom pripadnošću iz predturskog perioda.

Proces islamizacije, nagli razvoj Mostara u XVI vijeku, urbanizacija i stvaranje jakog zanatskog i trgovačkog centra, dolazak novog stanovništva u ovu sredinu, te prisustvo velikog broja turskih činovnika, veoma su bitno uticali na jezičke tokove u ovom gradu. Nalazeći se između dva različita dijalekta, Mostar je bio veoma interesantan dijalekatski kompleks u kome se ukrštao govor pravoslavaca, katolika i onih koji su primili islam, a koji su i dalje nosili veoma jaku vezu sa svojim bogumilskim porijeklom. Zato su gotovo svi izučavaoci mostarskog govora napominjali da je govor Mostara nastao ukrštanjem, te je zbog toga teško ustanoviti jedinstvene govorne osobine, jer su one često zavisile i od konfesionalne pripadnosti kao i brojnih teritorijalnih pomjeranja. Svakako da su zbog miješanja dvaju dijalekata, koji su se prosto slijevali u ovaj trgovački centar, vidljivi međusobni utjecaji, pa se može reći da je to jezičko šarenilo posljedica razvoja grada. Profesor Asim Peco³ je s pravom konstatovao da se zato ne može govoriti o mostarskom govoru kao „ikavičko-štokavačkom“, kako je govorio Milas, ali ni kao „istočnom govoru“, kako je tvrdio dr. Vuković, nego se mora reći da je mostarski govor posebni govorni tip koji je nastao unutar novoštokavskih dijalekata u procesu formiranja i razvoja ovog grada. Za razliku od govora mostarske čaršije, užeg gradskog jezgra, govor okoline Mostara i s lijeve i s desne strane Neretve, jedinstveniji je i homogeniji, što je ustanovio dr. Peco izučavajući govor Bune, Podveležja, Ortiješa i drugih mjesta.

Mostarski govor se nalazi između dva mlada novoštokavska dijalekta, ijekavsko istočnohercegovačkog, čija granica, kako je ustanovio prof. Peco, ide od Prenja, Podveležja, Rabine, Rotimlje, Hrgudova, Vlahovića, Žegulje, Ljubinja, sve do Popova polja, te zapadnohercegovačkog čija granica ide duž rijeke Neretve.⁴ Proces islamizacije je na ovom, kao i na drugim prostorima, nastao kada su se dijalekti tokom XVI vijeka bili već oformili. Međutim, izmjene u strukturi stanovništva Mostara, te priliv stanovništva tokom stoljeća bitno su uticali na mostarski govor, jer izmjena načina života bitno je uticala i na izmjene u načinu govora. Pri tome ne bi trebalo potcijeniti uticaj pismenih ljudi, kojih je, kako navodi Evlija Čelebi u XVII vijeku, u Mostaru bio veoma veliki broj, što se očitovalo u prisustvu brojnih turcizama koji su ostali u govoru Mostara kao veoma naglašeni jezički sloj, te i u još nekim fonetskim karakteristikama. Na kasniji govor Mostara svakako je uticao i proces jezičkog standardiziranja tokom XIX vijeka, jer su u Mostaru, u djelima pismenih ljudi, posebno književnika, vidljivi uticaji jezičkih reformi u tom periodu. Međutim, veoma je lahko ustanoviti da taj proces jezičkih reformi nije eliminisao autohtone jezičke osobine koje su vidljive ne samo u djelima bošnjačkih književnika nego i u djelima mostarskih pisaca drugih nacionalnosti, Šantića i Ćorovića, na primjer.

Obično se, kada se govori o dijalektima i njihovom preplitanju, polazi od zamjene glasa jat, što je sasvim logično, pa se opravdano ističe da su se u Mostaru susrele dvojake zamjene: ikavska i ijekavska. Poznato je da je ikavski izgovor čakavska osobina, pa je u istraživanjima mostarskog govora bilo tvrđenja da je taj ikavizam u Mostaru autohtona jezička osobina, ali i mišljenja da je on primljen pod uticajem čakavizma. U Mostaru, međutim, nema izrazitog šćakavizma što je odlika zapadnobosanskih govora, onih koji imaju ikavsku zamjenu jata. Mostarski ikavci su oduvijek bili štakavci a ne šćakavci, što se lahko može ustanoviti, a za što ima potvrde u brojnim izučavanjima mostarskih govora. Milan Rešetar je iznio hipotezu da su se čakavci povukli pred najezdom Turaka, te da su se na ove prostore nakon toga naselili štakavci, što se nikako ne može prihvatiti, jer su se ikavsko-ijekavski govori u Mostaru samostalno razvijali. Tvrdnja dr. Asima Pece da Neretva dijeli ijekavski od ikavskih govora u suštini je tačna, ali se ne može uzimati generalno, jer u zapadnoj Hercegovini ima ijekavskih oaza, koje je upravo istraživao dr. Peco.⁵ ⁶

Današnja zamjena glasa jat u govoru Mostara dosta je specifična, jer je lahko uočiti da se taj izgovor gotovo sveo na jednosložnu zamjenu, pa se u današnjem mostarskom govoru redovno čuje: djete, bjelo, mljeko, ljepo umjesto dijete, bijelo, mlijeko, lijepo, a to se može reći i za svu okolinu Mostara, Bunu, Dubrave, Čapljinu, Počitelj, pa i Stolac. Ijekavska zamjena kada je u pitanju dugi slog, dakle, svedena je na jednosložnu, pa se to može uzeti kao jedno od bitnih obilježja mostarskog govora.

O ikavizmima u govoru Mostara dosta je pisano u literaturi, a većina autora smatra da je to autohtona osobina ove sredine, za što je izrazio sumnju dr. Jovan Vuković u pomenutom radu o mostarskom govoru. Da su ikavizmi autohtona osobina mostarskog govora, ne samo katolika nego i muslimana, može se vidjeti u alhamijado tekstovima mostarskih pjesnika koji gotovo uvijek pišu ikavicom. Kod Ahmed-age Asimovića-Ziraije,⁷ iz sedamnaestog vijeka, u poznatoj pjesmi „A ja podoh i povedoh konja na vodu“, pored brojnih turcizama i arhaizama, redovno nalazimo na ikavizme: lipa, vira, lipše, divojka, lipotica, dok kod Abdulaha Bjelevca,⁸ u XIX vijeku nalazimo, pored ikavizama, i poneki ijekavizam: svijet, svijetao. Za izučavanje mostarskih govora interesantan je i Omer Humo,⁹ iz XIX vijeka, autor poznatih stihova „Brez subhe je babin jezik najlašnji“. Pored pokojeg ijekavizma, u Huminim tekstovima redovno nalazimo ikavizme: grih, vira, lipota, zapovid, srića. Ako je tačan navod Abdurahmana Nametka,¹⁰ da je refleks glasa jat bilježen prema autorovoj grafiji, u što ne bi trebalo sumnjati, onda bi alhamijado tekstovi mostarskih pjesnika nedvojbeno potvrdili da su mostarski muslimani u prošlim stoljećima bili ikavci. Međutim, ako se pogledaju brojne sevdalinke koje su nastajale u Mostaru, ili su tu zabilježene, onda za tu tvrdnju ne bismo imali potvrde. Kako je utvrdio dr. Dževad Jahić,¹¹ jugoistočni, hercegovački tip sevdalinke, a isto tako i mostarski, ima gotovo dosljednu ijekavsku zamjenu glasa jat sa izvršenim novim jotovanjem, što je odlika istočnohercegovačkog dijalekta. Ta tendencija ijekaviziranja mogla je biti posljedica kasnijeg zapisivanja sevdalinki, u XIX vijeku, kada je bio već započeo proces standardizacije na vukovskim principima. Pošto se Mostar nalazio između ikavskog i ijekavskog područja, na granici zapadnohercegovačkog i istočnohercegovačkog dijalekta, ijekavizam mostarskih sevdalinki uz samo male izuzetke, svakako treba da privuče pažnju, jer je očigledno da jezik mostarskih sevdalinki, bar što se tiče ijekavizama, odudara od ostalih pisanih dokumenata iz prošlih stoljeća. Osim toga, ikavizme nalazimo i kod Šantića i Ćorovića, a mogu se i danas lahko uočiti u govoru Mostaraca: viditi, želiti, živiti, trpiti, šutiti, voliti, dvojički i sl.

Pored još uvijek prisutnih ikavizama i nedosljedne zamjene glasa jat, kao karakteristike mostarskog govora mogli bismo navesti i sljedeće:

fonetske: nedosljedna ijekavština, veoma dobar izgovor glasa h, očuvani četveroakcenatski sistem sa primjetnom postakcenatskom dužinom, slaba artikulacija glasova č i ć, dž i đ, izgovor suglasničke grupe hv kao f, ponegdje izvršeno najnovije jotovanje van propisane jezičke norme, sažimanje vokala u zijevu, izrazit štakavizam…

morfološke: promjene hipokoristika muslimanskih ličnih imena tipa Mujo kao imenica ženskog roda, vokativ imenica muškog roda na -ica jednak nominativu (Ibrica, Alica, Mehica, Hamica), vokativ vlastitih ličnih imena na velar jednak nominativu (Salih, Tarik, Šefik), prisvojni pridjev imenica na -ica bez č (krojačicin, Amricin), kraći oblik genitiva prisvojnih pridjeva i zamjenica i dr.

leksičke: relativno veliki broj turcizama kao najbrojnijeg leksičkog sloja stranog porijekla, dosta originalnih domaćih riječi, žargonizmi, pojedini lokalizmi, veoma zanimljiva imena i prezimena kao i nadimci, prisustvo nekih partikula, itd.

Svakako da ovim nisu pobrojane sve osobine mostarskog govora, ali ove koje su navedene najkarakterističnije i najuočljivije. Posebno treba istaći da je u govoru Mostara veoma dobro sačuvan glas h u svim pozicijama gdje mu je po etimologiji mjesto što je vidljivo ne samo u govoru muslimana, nego i pravoslavaca i katolika, posebno ako su oni autohtoni Mostarci. U ortoepskom standardu Mostara glas h se očuvao i u slučajevima koje su dosadašnji pravopisi tretirali kao riječi van standarda: mehlem, mahrama, lahak, aždaha, hendek, streha, hrvati, hrđa, mehak, kahva. Takve oblike nalazimo i u djelima Svetozara Ćorovića, a i u pjesmama Alekse Šantića, što potvrđuje da je to jedna od bitnih karakteristika mostarskog govora, koju on čuva veoma dobro i danas.

Nerazlikovanje afrikata č i ć, odnosno dž i đ, jeste također jedna od bitnih karakteristika mostarskog govora, posebno užeg gradskog jezgra – čaršije, jer je u periodu urbanizacije Mostara u ovaj grad došao veliki broj turskih činovnika koji u svom jeziku nisu imali odgovarajuće afrikatske parove, pa su izgovori č i ć, odnosno dž i đ, bili često svedeni na jedan glas. Za ovakvu tvrdnju opredijelili su se mnogi lingvisti, jer ovu karakteristiku nalazimo i u govoru drugih gradova koji su nastali u turskom periodu. U posljednje vrijeme ova govorna osobina pod utjecajem škole i jezičkog standarda je potisnuta, ali će ona vjerovatno ostati još dugo karakteristika govora ove sredine.

Pod utjecajem istočnohercegovačkih govora, što se može potvrditi u tekstovima sevdalinki, ali i u djelima mostarskih književnika (Ćorovića i Šantića, naprimjer), jedan dio mostarskog stanovništva zadržao je najnovije jotovanje koje nije u jezičkoj normi (đe si, ćerati, i sl.), ali se to ipak može svesti samo na pojedinačne slučajeve.

U govoru Mostara ponegdje se može naći i ekavska zamjena jata (dole, obe i sl.), a izrazito je glas jat zamijenjen sa e u suglasničkom skupu gdje postoji suglasnik r: prenos, prelom, prevoz, prevoj, prepis, prelaz, što je van standarda koji propisuje novi Pravopis bosanskoga jezika. U svakodnevnom govoru Mostara gotovo je dosljedno sažimanje samoglasnika u glagolskom pridjevu radnom ili u nekim drugim pozicijama gdje postoji hijat (do'o, rek'o, naš'o, pos'o, po'o i sl.). I grupa hv se često izgovara kao f, što se može vidjeti u oblicima fala (umjesto hvala), fatati (umjesto hvatati) i sl. Kao karakteristiku mostarskog govora mogli bismo navesti i mijenjanje velara k u ć u riječima orijentalnog i stranog porijekla (ićindija, mubareć, selam alejć, šćemlija, dr.).

Posebno su interesantne neke morfološke osobine u mostarskom govoru, naročito kada su u pitanju muslimanska lična imena. Muška lična imena tipa Mujo, Avdo, Juso mijenjaju se kao imenice ženskog roda (N – Mujo, G – Muje, D – Muji), a ne kao u istočnohercegovačkim govorima kao imenice muškog roda (N – Mujo, G – Muja, D – Muju), a razliku možemo uočiti i u oblicima prisvojnih pridjeva koji se u mostarskom govoru završavaju na -in (Mujin, Jusin), a u istočnohercegovačkim govorima na -ov (Mujov, Jusov). Kada su u pitanju muslimanska lična imena, u mostarskom govoru se mogu uočiti još neke karakteristike, a svakako treba spomenuti ona poznata mostarska skraćivanja ovog tipa imena. Umjesto dugouzlaznog akcenta (Meho, Juso), imamo u nominativu kratkosilazni akcenat i završetak na -a: Meha, Jusa, Salka, Safa.

Riječ je uglavnom o dvosložnim hipokoristicima koji su ograničeni na Mostar i neposrednu okolinu. Inače, sklonost stvaranja deminutiva i hipokoristika karakteristika je slavenskih naroda, što je primijetio u svom poznatom putopisu i Evlija Čelebi. Te hipokoristike se u Mostaru ne prave samo od ličnih imena, nego i od prezimena: Čiša (od Čišić), Sela (od Selimhodžić), Mara (od Marić), Tasla (od Taslaman).

Modifikacije muslimanskih ličnih imena su u Mostaru veoma česte, pa možemo registrovati veliku raznovrsnost hipokorističnih kategorija, što do sada u nauci nije dovoljno obrađeno. Sufiksalna izvođenja kod muslimanskih ličnih imena u Mostaru su, također, veoma naglašena, a osim uobičajenih nastavaka na -o (Avdo, Juso, Mujo, Meho) postoje i drugi veoma različiti nastavci. Čest je sufiks na -ko (Šefko, Salko, Zajko, Halko), potom na -ica (Alica, Ibrica, Hamica, Mehica, Salkica), potom na -ić (Ahmić, Hamić, Halilić, Nezirić), zatim na -e (Ale, Sule, Ćake, Habe), na -in (Mujčin, Salčin), na -an (Zukan, Avdan, Salkan), te već spomenuta hipokoristika na -a (Meha, Jusa, Salka). Broj modifikacija muslimanskih ličnih imena u Mostaru je u nekim slučajevima izrazito veliki, što možemo vidjeti na primjeru imena Mehmed. Susrećemo oblike: Meho, Meša, Meha, Medo, Mećina, Meća, Memo, Mešan, Mešina, Memišaga, Memiš, Mešika, a vjerovatno ima i drugih oblika.

U promjeni hipokoristika u Mostaru također ima nekih specifičnosti, kao što je vidljivo u promjeni imena sa sufiksom -ica. Poznato je da je sufiks -ica veoma čest u oblicima ženskih imena, a vokativ je u tom slučaju uvijek na -e, (Amrice, Sekice, Jelice, Azrice). U muškom rodu kod tih imena u Mostaru jezik nastoji da napravi razliku, pa je kod muških imena vokativ jednak nominativu (u vokativu: Alica, Hamica, Ibrica, a ne kao u ženskom rodu: Alice, Hamice, Ibrice). Svakako da je ova razlika također specifičnost bosanskog jezika a i mostarskog govora, jer u drugim krajevima imamo gotovo isključivo vokativ i kod ženskih i kod muških imena na -e.

I prisvojni pridjevi od ovih imenica, i u muškom i u ženskom rodu, u Mostaru su redovno bez č (za razliku od istočnohercegovačkih govora: Alicin, Ibricin, Amricin, Selicin, a ne Aličin, Ibričin, Amričin), što je preporučivao Pravopis iz 1960. godine. Iako je češki putopisac i melograf Ludvik Kuba zabilježio pjesmu Kolika je Efićina avlija u takvom obliku, očigledno je da u današnjem govoru Mostara preovladava oblik Eficina a ne Efićina. Oblik sa ć ima i novi Pravopis bosanskoga jezika.

Mostar je posebno interesantan po svojim leksičkim osobinama jer u Mostaru ima veliki broj riječi koje su bez pravog lingvističkog razloga odbacivane kao provincijalizmi. U djelima mnogih mostarskih književnika, bez obzira na nacionalnu i konfesionalnu pripadnost, nalazimo čitav niz riječi, koje njihovom jeziku daju posebnu boju. Nije ovdje samo riječ o turcizmima, koji zaista u Mostaru ima mnogo, nego je riječ o originalnoj leksici koja nema orijentalno nego domaće porijeklo. Naprimjer, za onoga ko se zbuni u Mostaru kažu da se pobundao, za onoga ko je oslabio kaže se da je pijehno ili pohućao, za ono što propadne kaže se da se prolumbalo, za ono što je splasnulo kaže se da je sljuhnulo, za ranu kod djece se kaže bola, oduha je pukotina kroz koju puše, orgati znači rušiti ili raspremati, za budalu se kaže blećak, kiselo mlijeko je kiselina. Ovih i mnogih drugih riječi u Mostaru ima dosta, što je u svom Rječniku karakteristične leksike u bosanskome jeziku zabilježio Alija Isaković,¹² a one, očigledno, imaju i određene stilističke vrijednosti. Te originalne riječi, kao i turcizmi (o kojim nećemo posebno govoriti), uz veoma dobro očuvani četveroakcenatski sistem sa postakcenatskim dužinama daju mostarskom govoru osobenost i prepoznatljivost.

Sve nabrojane karakteristike mostarskog govora mogu se veoma lahko uočiti u govoru autohtonih Mostaraca bez obzira na konfesionalnu pripadnost. Međutim, s obzirom na protekla ratna zbivanja, te nacionalnu podijeljenost i naglašeni hrvatski jezički separatizam u medijima na zapadnoj strani grada, navedene karakteristike mostarskog govora u hrvatskom jezičkom standardu u Mostaru, prije svega u medijima, školama i uopće u jeziku u zvaničnoj upotrebi, postepeno se gube, jer je došlo do preuzimanja tuđe leksike i tuđeg jezičkog standarda, tako da u Mostaru imamo, ustvari, dva različita jezička standarda, što je svojevrsni jezički anahronizam. Poznato je da je jezik izraz kolektivnog iskustva jedne društvene zajednice, a promjene socijalnih, ekonomskih, kulturnih i drugih uvjeta, kao ekstralingvističkih faktora, veoma mnogo utiču na karakter komuniciranja. U Mostaru smo tako u prilici da zbog stečene samobitnosti i udaljavanja dva naroda uslijed rata uočimo međunacionalnu jezičku distinkciju kao posljedicu nacionalne polarizacije. Ustvari, riječ je o dvije različite realizacije jezika u upotrebi i formiranju dva različita jezička standarda. Dok je jezički standard u istočnom dijelu grada veoma blizak govornom jeziku, o kome smo govorili, uz još nedovoljno jasno artikulisanu jezičku politiku, dotle je u zapadnom dijelu Mostara, na hrvatskoj strani, došlo do tzv. funkcionalne opozicije prema razgovornom jeziku. Na taj način dva naroda, koja su stoljećima živjela u istom gradu, i jezički se udaljavaju, jer je politička podjela dobila i svoju jezičku simetriju. Ostvarenje posebnog jezičkog idioma na prostorima tzv. Herceg-Bosne nema uporišta u samom jeziku i u tradiciji, jer Mostarci i Hercegovci ne treba da uče jezik od drugih, pošto je do sada kroz stoljeća bilo obrnuto.

Možda to najbolje potvrđuju lingvisti iz zagrebačkog „Obzora“ 1877. godine, kao i oni koji su u „Narodnom listu“¹³ u Zadru te iste godine, raspravljajući o tome kojim jezikom govore Hrvati, zapisali i sljedeće:

„Mi smo Hrvati poprimili narječje hercegovačko za pismeni jezik, koji su već i stari hrvatski književnici dubrovački podigli u čast jezika književnoga…. Narječje je to po sebi liepo svakako ljepše od svih drugih…“

Kada je riječ o današnjem govoru Mostara, treba istaći da sadašnji jezički tokovi u zapadnom dijelu grada mogu bitno uticati i na govor u istočnom dijelu Mostara, jer se transfer leksike veoma brzo vrši, a takav proces na relaciji zapadna-istočna strana je uglavnom jednosmjeran. Međutim, jezik koji slušamo u medijima na zapadnoj strani grada nije rezultat historijskog jezičkog razvoja, nego je riječ o preuzimanju tuđeg jezičkog izraza koji u Mostaru nema nikakav solidni oslonac.

Svaka jezička politika mora polaziti od tradicije, jer je ona onaj stup koji pruža najsolidniji oslonac, a savremeni jezik i jeste rezultat određenih historijskih tokova. Nema nikakvih razloga da u Mostaru, čija je jezička tradicija, isto kao i pisana, veoma bogata i raznovrsna, dolazi do napuštanja stoljetnih tradicija da bi se u ime uskonacionalnih ciljeva, koji isključivo imaju jednosmjernu dimenziju, preuzimao jezik kojim se u ovom gradu nikad nije govorilo.

Sadašnja jezička situacija u Mostaru rezultat je razvoja kroz stoljeća, a osebujnost mostarskog jezičkog izraza mora se osjetiti i u tzv. jeziku u upotrebi. Jezički separatizam koji se trenutno realizuje u hrvatskim medijima i školama, u jeziku u upotrebi, u svakoj zvaničnoj upotrebi, dovest će veoma brzo do veoma velikog udaljavanja od onog jezika kojim se govorilo u Mostaru. Isto tako, na jezičke tokove mnogo će uticati i odlazak veoma velikog broja Srba, jer je istočnohercegovački dijalekat, odakle su dolazili u Mostar pripadnici srpske nacionalnosti, veoma mnogo utjecao i na govor Mostara.

Vjerovatno ćemo umjesto jedinstvenog mostarskog govora uskoro imati tri različite realizacije istog jezika u zvaničnoj upotrebi, što će ovisiti od nacionalne pripadnosti govornika, kao što je to već jasno uočljivo u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ali, i u takvoj situaciji sigurno je da će Mostar zadržati svoje govorne osobine jer su one građene stoljećima. Na govor mostarske uže gradske zone, na govor čaršije, sigurno bitnije neće uticati trenutni politički tokovi, jer su stanovnici Mostara na tom području još uvijek dosta homogeni kao društvena zajednica. Na nama je da valorizujemo to jezičko naslijeđe i da u skladu sa proklamovanom jezičkom politikom u bosanskom jeziku ugrađujemo u jezički standard sve ono što je vrijedno u bogatom mostarskom jezičkom naslijeđu.

BILJEŠKE

1. Matej Milas: Današnji mostarski dijalekat, Rad JAZU, Zagreb 1903.
2. Jovan Vuković: Karakteristične osobine mostarskog govora, Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, knjiga XVII, Beograd, 1937.
3. Dr. Dževad Jahić: Jezik bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1992.
4. Dr. Asim Peco: Govor Podveležja, „Hercegovina“, 1964.
5. Dr. Asim Peco: Govor istočne Hercegovine, Srpski dijalektološki zbornik XIV, Beograd 1964.
6. Dr. Asim Peco: Jekavske oaze u zapadnoj Hercegovini, Južnoslovenski filolog, XXVII, Beograd, 1966–1967.
7. Dr. Abdurahman Nametak: Hrestomatija alhamijado književnosti, Sarajevo, 1981.
8. Ibid.
9. Ibid.
10. Ibid.
11. Dr. Dževad Jahić: Jezik sevdalinki, Sarajevo, 1992.
12. Alija Isaković: Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Sarajevo, 1992.
13. Zlatko Vince: Putovima hrvatskoga književnog jezika, NZMH, Zagreb, 1990.

(Muhamed Šator, „Mostarski govor kroz stoljeća: prilog proučavanju mostarskog govora s posebnim osvrtom na savremene jezičke tokove“, Hercegovina, br. 9, Mostar, str. 207–217.)