Nnimmo Bassey, nigerijski ekolog, pisac i direktor organizacije Health of Mother Earth Foundation (HOMEF), gotovo tri decenije bavi se ekološkom pravdom. Na konferenciji EcoSoc, održanoj od 8. do 10. oktobra 2026. u Sarajevu, učestvovao je u konferencijskim raspravama o ekstraktivizmu te o dekolonizaciji ekosocijalizma. Njegovo iskustvo pruža kontekst i za rasprave u Bosni i Hercegovini, gdje se pitanja energetike, ekološke devastacije i javne kontrole nad prirodnim dobrima blisko prepliću. S Basseyem smo razgovarali o posljedicama eksploatacije nafte u delti Nigera, otporu lokalnih zajednica, kritičnim mineralima i pitanju ko odlučuje o budućnosti prirodnih resursa.
Možete li nam predstaviti svoj rad i pitanja kojima se bavite, posebno u vezi s deltom Nigera? Kakav je prirodni karakter ovog područja i kako izgleda nakon decenija eksploatacije?
Na pitanjima ekološke pravde radim gotovo tri decenije. Bavio sam se eksploatacijom nafte i plina, ali i industrijskom poljoprivredom. Najistaknutiji problem bio je način na koji su međunarodne naftne kompanije postupale tokom eksploatacije u delti Nigera. Prva komercijalna nafta otkrivena je 1956. godine. Već gotovo sedamdeset godina traje zagađivanje. Godišnje se, prema procjenama koje navodim, u okoliš izlije do 240.000 barela sirove nafte. Neke zajednice ne mogu koristiti rijeke, potoke i vodene rukavce jer su zagađeni. Zagađeni su zemljište i zrak, uključujući posljedice spaljivanja plina na bakljama. Ljudi se tome suprotstavljaju sudskim postupcima i masovnim mobilizacijama, ali ukupne posljedice su razorne. Kompanije poput Shella i ExxonMobila, umjesto da očiste zagađenje, prodaju svoja kopnena postrojenja i polja lokalnim nigerijskim kompanijama te se premještaju na morska nalazišta kako bi izbjegle odgovornost. To dodatno komplikuje situaciju. Sarađujemo s aktivistima i zajednicama širom Afrike kako se isto ne bi dogodilo i njima: u Ugandi, delti Salouma u Senegalu, području Virunge u Demokratskoj Republici Kongo i delti Okavanga u jugozapadnoj Africi. Mnoga su to zaštićena i ekološki značajna područja. Ali kompanije traže resurse i profit, ne mareći za ljude i okoliš. Borba zato traje neprekidno. Delta Nigera bila je izuzetno lijepa, s čistim rijekama, rukavcima i tropskim kišnim šumama. Ima mnogo pritoka i zajednica povezanih plovnim putevima. Danas su rijeke zagađene, mnoge vrste riba više nisu dostupne, a neke autohtone kulture više se ne mogu uzgajati zbog kontaminacije. Problemi su dokumentovani u istraživanjima države, Programa Ujedinjenih nacija za okoliš, pa i naftnih kompanija. Čišćenje je počelo samo na vrlo malom području, uz pokušaje obnove mangrovih šuma. Na nekim mjestima vodena tijela su kontaminirana, a nafta je prodrla pet ili deset metara u zemljište. Kada kopate, i dalje nalazite zagađenje. Za sanaciju će trebati više od jednog ljudskog života. Zajednice traže da čišćenje počne sada i da kompanije zatvore i demontiraju postrojenja kako bi se okoliš mogao postepeno oporavljati.
AbrašRadio: Ko se suprotstavlja tom zagađenju i koje su bile najvažnije pobjede? Kako se politički sistem Nigerije odnosi prema hitnim ekološkim pitanjima?
Prvi čovjek koji je predvodio otpor bio je Ken Saro-Wiwa. Vodio je kampanju protiv Shella u Ogonilandu i uspjeli su zaustaviti kompaniju 1993. godine. Shell do danas nije uspio ponovo pokrenuti tamošnje bušotine. To je velik uspjeh, ali je zagađenje ostalo. Sudski postupci nekad dovode do odštete, no ona ne može nadoknaditi štetu; često je samo simboličan način da se umiri savjest. Sve pogođene zajednice vode kampanje. Organizacije poput Oilwatch International i Oilwatch Africa povezuju ljude iz različitih područja i globalnog juga radi razmjene znanja i strategija. Nažalost, imamo i tri jasna primjera onoga što se ne bi smjelo dogoditi nigdje. Jedna bušotina eksplodirala je prije šest ili šest i po godina i još gori. Druga je eksplodirala u rijeci, usred sela, i gori više od dvije godine. U trećoj zajednici plin izbija iz močvare, rukavaca i bunara, pa ljudi ne mogu ni zapaliti vatru. Traže od vlasti i kompanija da djeluju, ali ništa nije učinjeno. Žive u opasnom i nezdravom okolišu, s brojnim bolestima, karcinomima, poremećajima krvi i urođenim anomalijama. Zagađenje pogađa i infrastrukturu. Kao da postoji odvojenost politike i političara od okoliša. Prije prošlih općih izbora pozvali smo na predsjedničku debatu o okolišu. Od više od petnaest kandidata pojavilo se samo četvero. Meni to govori da političari okoliš ne smatraju ključnim pitanjem. Predsjednici i guverneri uglavnom nemaju stvaran program za okoliš. Postoje neki dobri zakoni i propisi, ali im se ne posvećuje pažnja. Naredne godine, u februaru, ponovo imamo izbore i poručujemo da niko ne treba glasati za političara koji nema program o zaštiti okoliša.
Kako gledate na pojmove poput ekosocijalizma i druge ekološke pristupe o kojima se raspravljalo u Sarajevu?
Ekosocijalizam nam je potreban, jer bez obzira je li riječ o kapitalizmu ili socijalizmu, ako je sistem ekstraktivan, za zajednice i ljude nema razlike. Treba nam sistem koji nije zasnovan na kolonijalnom ekstraktivizmu. Moramo razmotriti ideje, filozofije i poglede na svijet koji mogu oblikovati potrebne temelje. To znači slušati ljude na terenu i razumjeti šta im je važno. Moramo se povezati s prirodom, a ne koristiti „eko“ kao površnu oznaku. Kada razumijemo da smo neodvojiv dio prirode, počet ćemo misliti drugačije. Mnoge današnje krize proizlaze iz raskida između ljudi i prirode: mislimo da smo na vrhu svih živih bića, najveći i najvažniji, dok smo zapravo najdestruktivnija vrsta na planeti.
Kada evropske zemlje govore o zelenoj tranziciji i novim kritičnim sirovinama, šta ih iskustvo delte Nigera može naučiti?
Ako je eksploatacija fosilnih goriva uništila deltu Nigera, korištenje istih metoda za takozvane kritične minerale ponovit će taj obrazac i stvoriti nova područja razorenih ekosistema. U tranziciji moramo razmotriti i sam sistem koji proizvodi problem. Sama promjena izvora energije neće donijeti dramatičnu promjenu. To već vidimo u Kongu, gdje su milioni ljudi raseljeni zbog rudarenja i korporativne eksploatacije kritičnih minerala. Kakva je to tranzicija? To nije tranzicija. Ona mora promijeniti način na koji radimo zajedno, kako se odnosimo jedni prema drugima i prema okolišu i zajednicama. Na konferenciji je mnogo toga rečeno, korisnog za aktiviste, istraživače i zajednice.
Šta lokalna zajednica u Bosni i Hercegovini ili drugdje može učiniti kada se suoči s mnogo moćnijom korporacijom ili državom?
To je borba Davida i Golijata. Kompanija može biti moćnija, ali ljudi imaju snagu kada se organizuju. Moraju učiti iz iskustava drugih, a onda odlučiti šta žele za svoj okoliš. Govorimo o političkoj demokratiji, ali treba nam i demokratija resursa: zajednice moraju moći reći da ne žele eksploataciju na svojoj teritoriji ili da ona mora biti pod njihovim uslovima. Za to su potrebni obrazovanje, organizovanje zajednica i odlučnost da se suprotstave onome ko donosi destruktivne aktivnosti, bez obzira ko je to.
Razgovor za AbrašRadio vođen je tokom konferencije EcoSoc u Sarajevu, u oktobru 2026. Intervju je preveden s engleskog i redigovan za čitanje. Stavovi i procjene pripadaju sagovorniku. Program konferencije.
