Filip Pračić · H-Alter, 10. listopada 2026.
Projekt Cybersyn, pokrenut u Čileu između 1971. i 1973., bio je pionirski pokušaj uvođenja računalnog sustava za upravljanje ekonomijom u stvarnom vremenu. Umjesto da tehnologija služi za demokratsko sudjelovanje u odlučivanju ili za optimizaciju resursa na korist društva, danas raspolažemo visoko naprednim algoritmima za praćenje i predviđanje potrošačkih navika, algoritamsku manipulaciju tržišta i nadzor radne snage.
U ranim satima 11. rujna 1973. u Santiagu je počeo vojni puč protiv demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea. Dok su tenkovi i vojnici opkoljavali centar grada, a zrakoplovi bombardirali predsjedničku palaču La Moneda, Allende je odbio ultimatum da podnese ostavku. Iz dvorana preplavljenih dimom i plamenom uputio je posljednji govor putem radija, poručivši da povijest nikada neće izbrisati njegovu borbu. Ubrzo nakon toga, dok su vojnici nasilno provaljivali u palaču, Allende je okončao vlastiti život raznijevši si glavu puškom – simbolično i tragično, postavši žrtva brutalnog i krvavog prevrata kojim je Čile gurnut u sedamnaest godine vojne diktature pod palicom Augustoa Pinocheta. Ovaj krvavi državni udar otvorio je put Friedmanovim monetarističkim eksperimentima u Čileu, Allendeova je vizija demokratskog socijalizma okončana, a zajedno s njom oknočan je jedan od najavangardnijih eksperimenata uporabe tehnologije u političke svrhe: projekt Cybersyn, kojeg je The Guardian 2003. godine opisao kao “neku vrstu socijalističkog interneta, desetljećima ispred svoga vremena“.
Projekt Cybersyn, pokrenut u Čileu između 1971. i 1973. i bio je pionirski pokušaj uvođenja računalnog sustava za upravljanje ekonomijom u stvarnom vremenu. Osmislio ga je britanski kibernetičar Stafford Beer, a u svega nekoliko mjeseci uspostavljena je mreža teleks-veza koja je povezivala ključne industrijske centre s računalima u Santiagu, omogućujući vladi da raspolaže podatcima starim samo 24 sata. Sustav je nastao u trenutku kada je nova vlast morala koordinirati složenu mrežu tvornica i rudnika u različitim režimima upravljanja – od nacionaliziranih poduzeća do radnički okupiranih pogona i privatnih kompanija. Iako su temelje nacionalizacije već postavili demokršćani prethodne vlade Eduarda Freija, Allende je proces ubrzao, naročito eksproprijacijom rudnika bakra i strateških servisa pod kontrolom američkih korporacija. U uvjetima ograničenih resursa i sve jačeg pritiska SAD-a, Cybersyn je predstavljao pokušaj stvaranja učinkovitog, decentraliziranog modela koordinacije nacionalne ekonomije. Dakako, Nixonova uprava bojala se Allendea zbog onoga što potencijalno predstavlja ostatku Južne Amerike: mogućnost supostojanja demokracije i socijalizma, što je sve suprotno tadašnjoj propagandi SAD-a, te kao takvo nedopustivo.
Postavlja se pitanje: kako je taj osebujan sustav zapravo funkcionirao? Projekt Cybersyn temeljen je na teoriji održivih sustava u organizacijskom dizajnu. Sam naziv projekta kombinacija je engleskih rije “cybernetics” i “synergy”, a u Čileu je prilagođen u Synco – akronim za “Sistema de Informacion y Control” – ali i igra riječi s brojem pet (cinco), kao aluzija na pet razina Beereva modela održivog sustava.
Sastojao se, dakle, od pet komponenti: 1) kontrolnog centra, 2) teleks-mreže Cybernet, 3) ekonomskog simulatora CHECO, 4) softvera Cyberstride i 5) sustava Cyberfolk – zamišljenog kako bi omogućio građanima u stvarnom vremenu anonimno prijavljivanje zadovoljstva ili nezadovoljstva najavljenim odlukama, što bi osiguralo objektivnost informacija i spriječilo autokratske zlouporabe, te omogućilo pravovremenu intervenciju kada je to bilo potrebno. Zbog kratkog životnog vijeka projekta, takozvani Cyberfolk – kao peta i završna komponenta sustava – nažalost nikada nije zaživio. Cybernet je dakle omogućavao dvosmjernu komunikaciju između tvornica i središnje vlasti u Santiagu, dok je Cyberstride prikupljao podatke o proizvodnim pokazateljima, poput zaliha sirovina ili stope izostanka radnika, i upozoravao na odstupanja gotovo u stvarnom vremenu. Podaci su se potom unosili u CHECO, koji je vladi omogućavao predviđanje posljedica ekonomskih odluka. Menadžeri u sofisticiranoj operacijskoj sobi (tzv. Opsroom) pratili su ključne pokazatelje i formulirali odgovore na krizne situacije te ih putem teleks-mreže prosljeđivati poduzećima.
Konačni tlocrt za Cybersyn Opsroom (Dizajner: Gui Bonsiepe) / Izvor: Medina, Eden. Cybernetic Revolutionaries: Technology and Politics in Allende’s Chile. Cambridge, MA: MIT Press, 2011.
Nekoliko desetaka teleksa bilo je raspoređeno po čileanskim tvornicama, odakle su svakodnevno pristizali kvantificirani pokazatelji proizvodnih procesa – od utroška sirovina i razine izlazne proizvodnje do broja izostanaka radnika. Ti su podatci zatim ulazili u centralni statistički program u Santiagu, koji je izrađivao kratkoročne prognoze učinka i predlagao nužne prilagodbe. Nakon rasprave u operacijskoj sobi, prijedlozi su se vraćali natrag u tvornice. Sustav je bio zamišljen kao višeslojna struktura koja je funkcionirala na razini poduzeća, grane, sektora i ukupne ekonomije. Središnji dio projekta bilo je modeliranje proizvodnih procesa, za što su bili zaduženi inženjeri operacijskih istraživanja. Koristili su tehniku takozvanog “kvantificiranog dijagramiranja toka” (engl. quantified flowcharting), koja se temeljila na izradi dijagrama čitavog proizvodnog procesa s naglaskom na identifikaciju problema i ‘uskih grla’. Budući da je svakoj tvornici bio dodijeljen tek jedan stručnjak, napredak je bio spor, pa je do kraja projekta u potpunosti modelirano i povezano dvadesetak tvornica.
Prikupljeni podatci analizirali su se u operacijskoj sobi, futurističkom prostoru koji je projektirao Gui Bonsiepe sa svojim dizajnerskim timom. Dizajn Opsrooma svojom je sci-fi estetikom podsjećao na interijere Zvjezdanih staza, a bio je opremljen rotirajućim stolicama s ugrađenim komandnim tipkama i velikim projekcijskim ekranima, te zamišljen kao središte kolektivnog odlučivanja. Računalni programi pritom su imali funkciju filtera: donositeljima odluka prikazivali su se samo ključni pokazatelji koji su zahtijevali reakciju. Svaka tvornica imala je pravo na lokalnu intervenciju, ali je postojala i sigurnosna mreža – ako problem nije riješen u zadanom roku, uključivala se viša razina upravljanja. Na taj je način zamišljena ravnoteža između autonomije i koordinacije, odnosno između lokalne inicijative i održivosti cjelokupnog sustava. Demokratska pretpostavka projekta bila je da će radnički odbori, uz pomoć novih vizualnih i računalnih pomagala, moći u realnom vremenu upravljati tvornicama bez potrebe za specijaliziranim stručnim znanjima.
Dok je većina svjetskih gospodarstava funkcionirala na temelju kvartalnih izvješća i godišnjih projekcija, Allendeov je Čile gradio sustav kontinuiranog informacijskog toka. Santiago je, u tom smislu, funkcionirao poput mozga nacionalnog gospodarstva, kojeg su neprestano napajali silni podatci prikupljeni iz industrijskih organa. No, kakvi su zapravo bili rezultati? Prema službenim statistikama, Čileanska je vlada u početku ostvarila uspjeh u procesu nacionalizacije: BDP je u prvoj godini vlade porastao za 7,7%, a industrijska proizvodnja za 13,7%. Prema povjesničarki tehnologije Eden Medini, do svibnja 1973. godine u Cybersyn je u određenoj mjeri bilo uključeno 26,7% nacionaliziranih industrija, koje su donosile 50% ukupnih prihoda. Ukupni troškovi sustava iznosili su približno današnjih 96.000 eura.
Cybersyn je zapravo svoju pravu snagu i učinkovitost pokazao u listopadu 1972., za vrijeme masovnog štrajka poslodavaca i prijevoznika, kada je teleks-mreža učinkovito omogućila komunikaciju među regijama i održavanje distribucije osnovnih dobara diljem zemlje. Upravo su teleks-uređaji sustava pomogli organizirati transport resursa u glavni grad s tek dvjestotinjak kamiona, čime je značajno umanjena planirana šteta štrajka vozača. Mreža je omogućila vladi da odmah locira gdje su pojedine nestašice kritične i gdje se nalaze vozači koji nisu sudjelovali u bojkotu, te tako brzo i učinkovito mobilizira ili preusmjeri vlastite transportne resurse kako bi roba nastavila kolati. Naravno, štrajk protiv Allendeove vlade bio je masno financiran od strane SAD-a, kao dio njihove sustavne i dugogodišnje ekonomske opstrukcije. Prema riječima američkog ambasadora Edwarda Korryja: “Niti jedan vijak ili matica neće stići do Čilea pod Allendeom. Učinit ćemo sve što je u našoj moći da osudimo Čile i Čileance na krajnju neimaštinu i siromaštvo”.
Svoju knjigu Kibernetski revolucionari (2011) – koja predstavlja najiscrpniji prikaz priče o projektu Cybersyn – Medina gradi na ideji susreta dviju utopija – one političke i tehnološke. U njezinoj opširnoj analizi one su nerazdvojene: tehnologija je zamišljena kao sredstvo koje utjelovljuje političke ideale, a ne tek kao hladan instrument centralizirane kontrole. Cybersyn tako nije bio puka priča o planiranju i učinkovitosti, već pokušaj da se u same tehničke sustave ugrade socijalističke i demokratske vrijednosti, gdje Medina zaključuje da je Cybersyn ponudio “…novi oblik decentralizirane, adaptivne kontrole koji poštuje individualnu slobodu, a da se pritom ne ugrožava kolektivno dobro.” Politika je, slikovito rečeno, bila utkana u samu arhitekturu projekta. No unatoč ambicioznom zamahu, Cybersyn se ubrzo suočio s nizom ograničenja (više društvene nego tehnološke naravi): od oskudne računalne infrastrukture i nedostatka stručnjaka za kibernetiku i softver, preko unutarnjih političkih otpora i birokratskog zazora, pa sve do vanjskih pritisaka i ekonomskih sankcija. Drugim riječima, sustav nije mogao zaobići brutalnu realnosti tadašnje čileanske geopolitike.
Iako je projekt naglašavao sudionički i antibirokratski karakter, Medina ostaje kritična i bez pretjeranog romantiziranja ističe kako je stvarna uloga samih radnika u praksi ostala vrlo ograničena. Inženjeri Cybersyna u pravilu su najprije razgovarali s višim menadžmentom, zatim sa srednjim, a tek potom s proizvodnim inženjerima, dok su se radnički odbori konzultirali tek povremeno. Samo modeliranje tvornica zahtijevalo je visoko obrazovane stručnjake za operacijska istraživanja, kojih je u Čileu tada bilo vrlo malo. Otpor je pritom dolazio i od direktora tvornica, bilo zbog njihova klasnog položaja koji ih je činio nesklonima projektu, ili pak nerazumijevanja njegovih ciljeva. Čak i kada je suradnja s radničkim odborima bila službeno predviđena, društvene podjele pokazale su se teško premostivima: radnici su se često nalazili na margini komunikacije, dok su inženjeri preferirali suradnju s upravom. Sve u svemu, postoje tek rijetki dokazi da su radnici bili izravno uključeni u oblikovanje modela, a projekt se raspao prije nego je aspekt Cyberfolka imao priliku zaživjeti u praksi.
Iz današnje perspektive, vizija poput Cybersyna poprima svojevrsnu retro-futurističku auru, jer svjedoči o nastojanju jednog društva koje je gajilo vjeru u postojanje budućnosti (što je za današnji lijevi politički imaginarij uglavnom stran pojam). Allendeova revolucija “s okusom crnog vina i empanada” završila je s mirisom zračnih paljbi, dima i okusom krvi u ustima. Salvador Allende u svojem je posljednjem obraćanju putem radija, tokom samog puča 11. rujna 1973., izjavio: “Prije ili kasnije, ponovno će se otvoriti veliki putevi kojima će slobodni ljudi hodati kako bi izgradili bolje društvo.”
Salvador Allende 1973. Foto: Wikimedia Commons.
Kada će se ti ‘veliki putevi’ nanovo otvoriti i kakvu će uloga tehnologija u njima igrati ostaje duboko diskutabilno. Međutim, pola stoljeća kasnije, sve komponente Cybersyna postoje, iako u kontekstu tržišne ekonomije, što samo pokazuje koliko je ovaj projekt bio avangardan i vizionarski. Međutim, svjedočimo u kojoj je mjeri depolitizacija tehnologije dovela do bastardizacije njenih društvenih potencijala. Umjesto da služe za demokratsko sudjelovanje u odlučivanju ili za optimizaciju resursa na korist društva, danas raspolažemo visoko naprednim algoritmima za praćenje i predviđanje potrošačkih navika, algoritamsku manipulaciju tržišta i nadzor radne snage.
Umjesto kibernetskog radničkog samoupravljanja imamo menadžerske metrike performansi i neslavni BIG DATA koji napaja Amazonove i Googleove profite. Umjesto da automatizacija rada dovodi do redukcije potrebnih radnih sati i posljedičnog stvaranja slobodnog vremena, živimo u eri sveopće devalvacije vrijednosti ljudskog rada i proliferacije takozvanih “besmislenih poslova” (engl. bullshit jobs). I tako polako ali sigurno klizimo u tehnološku distopiju koju nam hotimice serviraju raznovrsni tech-burazi iz Silikonske doline, koji su Supermani kasnog digitalnog kapitalizma, Yes-mani poduzetničkog duha, App-mani koji nam proročki obećavaju još jednu besmislenu aplikaciju, Scam-mani koji se brzo obogate na vizionarskom hajpu i potom nestanu, Šamani samo-usavršavanja i Pitch-mani koji nam prodaju tehnološku maglu u svojim PowerPointless prezentacijama. Tehnologija je preživjela – ali kao karikatura same sebe, primarno u službi akumulacije kapitala, onkraj emancipacije društva. To bi samo po sebi trebalo biti dovoljno zabrinjavajuće i alarmantno za radikalnu repolitizaciju tehnologije na ljevici. Jedan hrabar i glasan poziv na maštanje o alternativnoj budućnosti koja nam je podmuklo istrgnuta ispred očiju.
Kod nekadašnje Aleje Salvadora Allendea, u zagrebačkom naselju Gajnice, Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske (SSRNH) 1984. godine otkrio je ploču u čast čileanskog predsjednika. Ploča i danas stoji na križanju ulica Sigetje i Gajnice, preko puta Aleje Bologna. Na njoj piše: “Drugu Salvadoru Allendeu – čileanskom predsjedniku, borcu za slobodu i demokratska prava naroda Čilea i Latinske Amerike, ubijenom u vojnofašističkom udaru 11. rujna 1973. godine” (op. ur.).
Foto: H-Alter.
