EcoSoc u Sarajevu: Ko odlučuje o budućnosti i ko plaća cijenu zelene tranzicije?

Šta povezuje naftom zagađenu deltu Nigera, indijske zajednice koje razvijaju vlastite modele samoupravljanja i bosanskohercegovačke rudnike, rijeke i industrijske gradove? Na međunarodnoj konferenciji Da budućnost opet bude naša: ekosocijalističke strategije, održanoj od 8. do 10. oktobra 2026. godine u Sarajevu, zajedničko pitanje bilo je ko odlučuje o korištenju prirodnih resursa, ko ostvaruje ekonomsku korist i ko snosi društvene i ekološke posljedice.

Konferencija u organizaciji Fondacije Rosa Luxemburg okupila je istraživače, ekološke aktiviste, sindikaliste i predstavnike društvenih pokreta iz Evrope, Azije, Afrike i Latinske Amerike. Tokom tri dana predstavljene su različite političke, ekonomske i društvene alternative za doba globalne klimatske krize, uz kritičko preispitivanje postojećih modela energetske tranzicije.

EcoSoc je otvoren u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine predavanjem politologa Ulricha Branda sa Univerziteta u Beču, posvećenim povezanosti klimatske i ekološke krize s globalnim kapitalizmom, nejednakim razvojem i borbom za prirodne resurse. U razgovoru koji je uslijedio, Iskra Krstić iz srbijanskog Polekola i ekološki aktivist Safet Kubat iz Bosne i Hercegovine otvorili su pitanja postsocijalističke tranzicije, novog ekstraktivizma i položaja Jugoistočne Evrope u evropskoj ekonomiji.

Naredna dva dana program je nastavljen u Internacionalnom centru igre, kulture, umjetnosti i mladih Novo Sarajevo, kroz rasprave o kritičnim mineralima, ekosocijalističkim alternativama, radničkim pravima, ekofeminizmu, regionalnim ekološkim pokretima, lokalnoj demokratiji i međunarodnoj saradnji.

Između europskog centra i periferije

Za Mariu Oshanu iz Fondacije Rosa Luxemburg Jugoistočna Evropa, izbor Sarajeva za mjesto održavanja konferencije nije bio slučajan. Za AbrašRadio ističe kako se regija suočava s posljedicama klimatskih promjena, ali i s ekonomskom zavisnošću koja može odrediti njenu ulogu u evropskoj energetskoj tranziciji.

Namjerno smo izabrali Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu jer su klimatske promjene snažno pogodile ovu regiju. Bilo je velikih suša i toplotnih valova, ali reakcija je vrlo mala. Ne vidi se da politika odgovara na izazove. Ovaj region u velikoj mjeri zavisi od proizvodnje energije iz fosilnih goriva. Ono što dolazi iz Evropske unije u vezi s obnovljivim izvorima i zelenom tranzicijom regiju često dodatno opterećuje, umjesto da joj pomogne razviti održive i ekološki prihvatljive politike, uključujući energetske. Posebno Bosna i Hercegovina i Srbija postaju mjesta kojima je dodijeljena uloga da obezbjeđuju energiju, zemljište i vodu za evropski Zeleni plan, dok se troškovi plaćaju ovdje. Smatrali smo važnim razgovarati o alternativama toj neoliberalnoj kapitalističkoj logici, u kojoj se jedni eksploatišu da bi drugi živjeli zeleno. Željeli smo dovesti ljude iz svijeta da razmjenjuju perspektive i iskustva s lokalnim organizacijama, pokretima i istraživačima, da uče jedni od drugih i grade solidarnost. Na evropskom nivou koristim riječ periferija, iako je inače ne bih koristila, jer je ovaj region zapravo u centru Evrope. Nije geografska periferija. Ali ekonomski jeste: privreda snažno zavisi od stranih direktnih investicija, slaba je i obilježena deindustrijalizacijom. Takva periferija sada se žrtvuje za potrebe centra i ekonomski snažnih evropskih zemalja. Nije riječ samo o Evropi; i Sjedinjene Države zanimaju se za ovu regiju, ali ne toliko radi razvoja kakav zamišljaju za vlastite ekonomske centre, koliko kao za prostor koji se može žrtvovati za dobrobit tih centara.

Kritični minerali i nova područja ekstraktivizma

Jedna od centralnih rasprava drugog konferencijskog dana bila je posvećena ekstraktivizmu, kritičnim mineralima i konkurentskim modelima zelene tranzicije. Uz nigerijskog ekologa Nnimma Basseya, u panelu su učestvovale američka novinarka Kate Aronoff iz časopisa The New Republic i istraživačica Ana Vilenica s Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Razgovor je moderirala Nataša Mazalica iz Centra za životnu sredinu u Banja Luci. Razgovor je povezao historiju eksploatacije nafte s rastućom potražnjom za litijem i drugim kritičnim mineralima, industrijskim politikama Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država te društvenim i ekološkim posljedicama rudarskih projekata u Jugoistočnoj Evropi.

Nnimmo Bassey, pisac i direktor organizacije Health of Mother Earth Foundation (HOMEF), u razgovoru za AbrašRadio opisao je gotovo sedamdeset godina naftne eksploatacije u delti Nigera, tokom kojih su zagađeni vodotoci, zemljište i zrak, a brojne zajednice izgubile tradicionalne izvore hrane i prihoda. Iskustvo delte Nigera za Basseya je upozorenje i za novu generaciju rudarskih projekata povezanih s energetskom i digitalnom industrijom. Ako se nastave isti obrasci iskorištavanja resursa, smatra on, promjena tehnologije neće nužno donijeti i promjenu odnosa prema prirodi i stanovništvu.

Ekosocijalizam nam je potreban, jer bez obzira je li riječ o kapitalizmu ili socijalizmu, ako je sistem ekstraktivan, za zajednice i ljude nema razlike. Treba nam sistem koji nije zasnovan na kolonijalnom ekstraktivizmu. Moramo razmotriti ideje, filozofije i poglede na svijet koji mogu oblikovati potrebne temelje. To znači slušati ljude na terenu i razumjeti šta im je važno. Moramo se povezati s prirodom, a ne koristiti „eko“ kao površnu oznaku. Kada razumijemo da smo neodvojiv dio prirode, počet ćemo misliti drugačije. Mnoge današnje krize proizlaze iz raskida između ljudi i prirode: mislimo da smo na vrhu svih živih bića, najveći i najvažniji, dok smo zapravo najdestruktivnija vrsta na planeti.

Sama promjena izvora energije neće donijeti dramatičnu promjenu, poručuje Bassey, insistirajući da se mora preispitati i ekonomski sistem koji proizvodi ekološko razaranje. Njegova kritika posebno naglašava pravo stanovništva da odlučuje o korištenju vlastitih prirodnih dobara. Bassey taj princip naziva „demokratijom resursa“, pri čemu zajednice moraju imati mogućnost da odbiju projekte koji ugrožavaju njihov životni prostor ili da zahtijevaju drugačije uslove njihove realizacije.

To je borba Davida i Golijata. Kompanija može biti moćnija, ali ljudi imaju snagu kada se organizuju.

Više alternativa, ne nužno jedan model budućnosti

Panel Ekosocijaliz(a)m(i): različite putanje, zajednički horizonti? okupio je učesnike različitih teorijskih i političkih tradicija. Uz indijskog ekologa Ashisha Kotharija, u raspravi su učestvovali Marco Armiero s Univerziteta u Santiagu de Compostela i brazilska istraživačica i aktivistica Sabrina Fernandes, povezana s inicijativom Ecosocial Pact of the South. Razgovor je moderirao Mladen Domazet iz zagrebačkog Instituta za filozofiju.

Kroz teme fosilnog kapitalizma, prehrambenog suvereniteta, dekolonijalnih perspektiva i ekonomskih modela koji dovode u pitanje neograničen rast, panel je pokazao da se različite tradicije društvene transformacije ne mogu uvijek svesti na jednu teorijsku ili političku formulu. Ashish Kothari, jedan od osnivača organizacije Kalpavriksh i učesnik međunarodnih mreža Vikalp Sangam i Global Tapestry of Alternatives, smatra da pokušaj objedinjavanja svih alternativa pod jednim nazivom može potisnuti posebnosti iskustava nastalih izvan evropskih i sjevernoameričkih intelektualnih tradicija.

Ako pogledamo različite alternativne prakse i radikalne otpore širom svijeta, vidjet ćemo da su izuzetno raznoliki. Zato to nazivamo pluriverzumom, a ne jednim univerzalnim rješenjem. Više volimo da uopće nemamo krovni pojam. Postoje ekosocijalizam, postrast, odrast i mnogi drugi izrazi. Kažemo: nastavimo koristiti riječi, koncepte i nazive koji su nastali u našim vlastitim kontekstima i pogledajmo šta im je zajedničko.

Kothari govori o indijskom konceptu swaraj, latinoameričkim Buen Vivir i Sumak Kawsay, afričkom Ubuntu te raspravama o odrastu i ekosocijalizmu. Važnije od zajedničkog naziva, smatra on, jeste prepoznavanje vrijednosti koje povezuju različite prakse: solidarnosti, uzajamne brige, samoupravljanja i poštovanja prirode. U razgovoru je otvorio i pitanje odnosa akademskog znanja i praktičnog iskustva. Smatra da se poljoprivrednici, radnici i pripadnici autohtonih zajednica ne mogu posmatrati samo kao izvršioci praktičnih aktivnosti, jer i njihovo djelovanje podrazumijeva znanje, teoriju i vlastite poglede na svijet.

Mislim da je pogrešno shvatanje da poljoprivrednici i autohtoni narodi nisu intelektualci. Njihova praksa na terenu nije samo praksa: to su i pogledi na svijet, teorija, ideologije i koncepti. Ako poljoprivrednika ili pripadnika autohtone zajednice u šumi vidimo kao mislioca i praktičara, podjela između ljudi na terenu i takozvanih intelektualaca postaje mnogo manja. Drugo, etika. Zamislite ženu u Indiji koja se bavi organskom, održivom agroekologijom. Za nju etika znači raditi sa zemljom i unutar granica prirode, poštovati ostatak prirode i druge poljoprivrednike, dijeliti znanje i sjeme, praktikovati solidarnost i ekonomiju dijeljenja. Njene vrijednosti vjerovatno su vrlo slične vrijednostima univerzitetskog istraživača u Njemačkoj koji govori o radikalnoj transformaciji, demokratiji, solidarnoj ekonomiji ili ekosocijalizmu. Ako kroz dijalog utvrdimo sličnosti etičkih načela, uz različite riječi koje koristimo, saradnja i međusobna podrška postaju mnogo mogućnije. Ali moramo srušiti i hijerarhiju između takozvanih intelektualaca i praktičara. Akademik nije važniji od poljoprivrednika, niti obratno. Zapravo, bez poljoprivrednika akademik ne bi mogao ni živjeti: ko proizvodi njegovu hranu? Trebamo međusobno poštovanje i priznavanje svih praksi radikalne promjene kao jednako važnih.

Kothari je zajedno s Basseyem učestvovao i u posebnoj sesiji o dekolonizaciji ekosocijalizma, koju je moderirala Elisangela Soldateli Paim iz brazilskog ureda Fondacije Rosa Luxemburg. Rasprava je otvorila pitanje kako priznati politička i ekološka iskustva autohtonih naroda, seljačkih zajednica i drugih pokreta globalnog juga bez njihovog podređivanja univerzalnim teorijskim modelima.

Od lokalnog ekološkog otpora do zajedničke političke borbe

Ekološkim pokretima u Jugoistočnoj Evropi bio je posvećen panel Korak dalje od lokalnog otpora: ekološke borbe i politički potencijal na Balkanu. Učestvovali su Dora Sivka iz hrvatske Zelene akcije, Tihomir Dakić iz banjalučkog Centra za životnu sredinu, Žaklina Živković iz srbijanskog Polekola i Ariela Zaneli iz albanskog Instituta za društvenu kritiku i emancipaciju. Rasprava je obuhvatila iskustva organizovanja građana protiv projekata koji ugrožavaju rijeke, šume, zemljište i kvalitet zraka, ali i pitanje kako lokalni otpor može prerasti u trajnije oblike društvenog i političkog organizovanja. Posebnu važnost ima mogućnost povezivanja ekoloških pokreta preko nacionalnih granica i političkih podjela koje karakterišu region.

Sličnu perspektivu u razgovoru za AbrašRadio iznijela je Majda Ibraković, članica kolektiva Združeni balkanski otpor i rad (ZBOR), naglašavajući vrijednost razmjene iskustava s pokretima iz Afrike i Latinske Amerike.

S konferencije nosim iskustva i znanja s terena: kako se veze uspostavljaju i održavaju. I u BiH su ranije, tokom rudarskih ustanaka, poljoprivrednici i ljudi koji su branili svoju zemlju i ognjišta učestvovali zajedno. To su prakse koje ovdje postoje i treba ih očuvati. Voljela bih da na Balkanu nastane sinergija sindikata, neformalnih kolektiva i organizacija za zaštitu okoliša i ljudskih prava. Mislim da u Bosni i Hercegovini još postoji svijest o zajedničkoj borbi. Na završnom panelu govorilo se o neoliberalnim vladama koje otvaraju prostor i zajednička dobra investitorima i korporacijama, posebno onima izvana, uz uslove koji pogoduju rasprodaji. Dio odgovornosti je i na nama. Kao male periferne zemlje suočavamo se s pritiscima velikih sila, uključujući američke i ruske interese. Govorimo o plinu i problemu mogućeg potiskivanja našeg javnog elektroenergetskog sektora. Bojim se novih valova privatizacije. Zato želimo raditi na povezivanju rudara, radnika javnog elektroenergetskog sektora i ekoloških aktivista. ZBOR je prošle godine organizovao skup u Brezi i pokazalo se da je moguće otvoriti prostor izvan razmišljanja u kojem svako vodi samo svoju bitku. Kad se sastanemo uživo i podijelimo iskustva nepravde, shvatimo da se borimo za opstanak života, rada, radnih mjesta, zemlje i vode, a sutra možda i električne energije. Treba napraviti taj klik u razmišljanju da imamo moć ako djelujemo zajedno.

Za Ibraković, radničke i ekološke borbe nisu odvojeni društveni procesi. Privatizacija, eksploatacija prirodnih resursa i nesigurnost radnih mjesta često proizlaze iz istih ekonomskih odnosa, dok se radnici i ekološki aktivisti nerijetko organizuju zasebno.

Premalo nas je da se borimo svako zasebno. Podijeljeni smo slabiji.

Ekofeminizam i ekonomija u službi života

Konferencija je otvorila i pitanja koja u raspravama o energetskoj tranziciji često ostaju izvan fokusa: svakodnevni rad brige, javnu infrastrukturu i društvenu reprodukciju. U panelu Ekofeminizam i ekonomija u službi života: rad, briga i energetske tranzicije učestvovale su Stefania Barca s Univerziteta u Santiagu de Compostela i Jasmina Husanović s Univerziteta u Tuzli, povezana s inicijativom EKOFEM BiH. Razgovor je moderirala Selma Alispahić s Univerziteta u Sarajevu.

Rasprava je ukazala na ograničenja ekonomskih modela koji proizvodnju i rast posmatraju odvojeno od svakodnevnog rada potrebnog za održavanje života. Ekološka transformacija tako nije samo pitanje industrijskih postrojenja i novih energetskih tehnologija, nego i pristupa energiji, dostupnosti javnih usluga, društvene jednakosti i raspodjele rada brige. Ovakva perspektiva proširuje i pitanje pravednosti tranzicije: njeni troškovi i koristi ne raspoređuju se jednako između društvenih grupa, niti se svi oblici rada i zavisnosti od javne infrastrukture jednako prepoznaju.

Radnici, industrija i pitanje javnog vlasništva

Trećeg dana konferencije održan je panel Rad i zelena tranzicija: ko kontrolira industrijske promjene? Učestvovali su Vladimir Simović iz Centra za politike emancipacije u Srbiji, Leonardo De Bastiani iz italijanskog kolektiva Insorgiamo SOMS, povezanog s radnicima tvornice GKN kod Firence, i Alexandra Gerasimcikova iz briselskog ureda Fondacije Rosa Luxemburg. Razgovor je moderirao Boriša Mraović.

Program je povezao iskustva radničkog organizovanja u Italiji s budućnošću evropske industrije, posebno industrije čelika, te položajem radnika u ekonomijama koje prolaze kroz dugotrajne procese restrukturiranja. Pitanje nije bilo samo kako industriju učiniti ekološki održivijom, nego i ko odlučuje o njenoj budućnosti, šta će se proizvoditi i kakvu će ulogu u tim odlukama imati zaposleni i lokalne zajednice.

U Bosni i Hercegovini takve rasprave imaju neposrednu važnost. Ekološki aktivist Safet Kubat iz Zenice u razgovoru za AbrašRadio povezao je zelenu tranziciju s privatizacijom, promjenama vlasništva nad industrijskim kompleksima i neizvjesnom budućnošću javne energetske infrastrukture.

Izdvojio bih dva primjera koja se tiču takozvane zelene i pravedne tranzicije. Namjerno kažem takozvane jer smatram da često nije ni zelena ni pravedna. Bosna i Hercegovina ima velike rezerve uglja, u razgovoru sam spomenuo procjene od oko pet milijardi metričkih tona. Evropski zeleni plan i preuzete obaveze dekarbonizacije vode prema zatvaranju rudnika i termoelektrana, a znatan dio električne energije još se proizvodi iz uglja, prvenstveno u postrojenjima poput Tuzle i Kaknja. Postavlja se pitanje šta dolazi poslije. Važno je da su značajni dijelovi elektroenergetskog sektora, rudnika i šuma još u javnom vlasništvu. Ne možemo posmatrati zatvaranje rudnika odvojeno od modela upravljanja i vlasništva koji će ih zamijeniti. Historijski je ekonomski rast pratio ekološku degradaciju, često i prebacivanje štete na Afriku, globalni jug i periferne ekonomije. BDP se uporno koristi kao mjera napretka, iako ne govori dovoljno o društvenom blagostanju.

Kao jedan od primjera navodi Južnu plinsku interkonekciju, projekat koji otvara pitanja diversifikacije snabdijevanja, budućeg vlasništva i upravljanja energetskom infrastrukturom. Njegova kritika usmjerena je na rizik da se jedna vrsta energetske zavisnosti zamijeni drugom, bez dovoljno javne kontrole nad odlukama i njihovim troškovima.

Tu dolazimo do Južne interkonekcije. S jedne strane se govori da ćemo prestati koristiti ugalj, ali se otvara mogućnost nove energetske i ekonomske zavisnosti, ovaj put od američkog plina umjesto ruskog. Ne kažem da je riječ samo o zamjeni dobavljača: pitanje je i ko će upravljati infrastrukturom, ko će biti vlasnik i kakva će biti cijena električne energije. Kada je javno dobro u privatnom vlasništvu, građani imaju ograničenije mehanizme kontrole. U razgovoru sam spominjao procjenu da bi određena energija mogla biti višestruko skuplja, čak sedam puta, to je procjena koja zahtijeva detaljno ispitivanje. Postavlja se pitanje zamjene termoelektrana plinskim postrojenjima, mogućih lokacija u Kaknju, Mostaru ili Zenici, količina plina koje bi interkonekcija dopremala i njegove namjene. Zanima me i jesu li planovi za podatkovne centre na području Mostara i Čapljine povezani s novim energetskim projektima. Ne mislim da se sve te pojave nužno dešavaju slučajno, ali takve veze treba istražiti. To je složen proces u kojem je ključno ko ima korist, a ko snosi troškove i rizike.

Drugi primjer predstavlja zenička željezara, čija historija obuhvata industrijski razvoj, privatizaciju, promjene vlasnika, ekološko zagađenje i radničku nesigurnost. Kubat pritom ne idealizuje raniji industrijski model, ali insistira da se odgovornost za zagađenje i budućnost industrijskih zajednica ne mogu prepustiti isključivo tržišnim interesima. Za njega se pitanje društvene pravde i ekološke transformacije susreće upravo u odnosu prema javnim resursima. Njihovo očuvanje samo po sebi ne garantuje odgovorno upravljanje, ali pruža mogućnost demokratskog nadzora i drugačijih razvojnih odluka.

Ako se, recimo, pet stotina ljudi zaista odluči organizovati, pokazati volju i odlučnost da mijenja društvo, promjene su moguće. Tako promjene nastaju. Ako se ništa ne poduzme i postojeće stanje odgovara svim akterima, budućnost BiH je upitna. Šta znači zemlja ako nemaš šume, rijeke, prirodna dobra i mogućnost da upravljaš njima? Treba pitati šta Južna interkonekcija znači za rijeke i jezera kroz čija područja prolazi, kakvi su uticaji podatkovnih centara, koliko vode i energije troše, te hoćemo li izgubiti energetsku nezavisnost. Ako nastavimo putem privatizacije bez društvene kontrole, budućnost može biti vrlo teška. Ali promjena je moguća. Smatram da sadašnji sistem opstaje na ratovima, infrastrukturi ogromne potrošnje i stalnoj težnji rastu. To je balon koji može puknuti. Ipak, jedna od mogućnosti Bosne i Hercegovine leži u tome što prelazak sa socijalizma na kapitalizam nije dovršen u svim segmentima: još imamo mnogo javnih preduzeća i ustanova. One jesu često zarobljene, ali ako ih građani vrate pod javni nadzor, to je važan resurs. Nismo potpuno izgubili zajedništvo.

Gradovi i lokalna demokratija kao prostor promjene

Uz globalne ekonomske odnose i industrijsku tranziciju, EcoSoc se bavio i ulogom gradova u ekološkim i društvenim promjenama. Panel Municipalistički socijalizam u doba ekološke krize okupio je Sabinu Omerhodžić, organizatoricu u lokalnim zajednicama New Yorka, Ivu Ivšić iz hrvatske političke platforme Možemo! i Johannu Bussemer iz berlinskog ureda Fondacije Rosa Luxemburg. Razgovor je moderirao Vedran Horvat iz Instituta za političku ekologiju. Rasprava je obuhvatila modele veće javne i demokratske kontrole nad stanovanjem, prijevozom, vodom, otpadom i energijom. Municipalizam je pritom posmatran kao politički pristup u kojem lokalna samouprava ne upravlja samo komunalnim uslugama, nego može postati prostor društvene transformacije.

Ova tema povezuje se s Kotharijevim iskustvima lokalnog samoupravljanja u Indiji. U razgovoru za AbrašRadio istakao je da zajednice mogu razvijati veću samostalnost u odlučivanju o hrani, vodi, energiji i drugim osnovnim potrebama, bez potpunog odvajanja od državnih institucija. Takvi modeli ne mogu se jednostavno preslikavati između različitih društava, ali mogu pružiti iskustva i vrijednosti relevantne za lokalne zajednice u Bosni i Hercegovini. Za Mostar ova rasprava otvara neposredna pitanja upravljanja javnim dobrima, dostupnosti osnovnih usluga i mogućnosti građana da utiču na odluke o vlastitom životnom prostoru. Dugogodišnji spor oko deponije Uborak jedan je od primjera u kojem se ekološki problem prepliće s pitanjima javnog zdravlja, institucionalne odgovornosti i lokalne demokratije.

Od pojedinačnih borbi do zajedničke strategije

Završni panel konferencije, Da budućnost opet bude naša: gradnja moći u svrhu ekosocijalističke transformacije, bio je posvećen mogućnostima povezivanja različitih ekoloških, radničkih i društvenih pokreta. Učestvovali su Sabrina Fernandes iz Brazila, Bojana Novaković iz srbijanske inicijative Marš sa Drine i Adrian Durtschi iz međunarodne sindikalne organizacije UNI Global Union. Razgovor je moderirao Jasmin Hasanović s Univerziteta u Sarajevu.

Povezivanjem iskustava pokreta protiv ekstraktivnih projekata, međunarodnog sindikalnog organizovanja i ekosocijalističkih političkih inicijativa, završna rasprava vratila se pitanju kako pojedinačne lokalne borbe mogu prerasti u trajnije oblike društvene i političke moći. Taj izazov posebno je vidljiv u Bosni i Hercegovini, gdje ekološke kampanje, radnički protesti i inicijative za zaštitu javnih dobara često djeluju u fragmentiranom institucionalnom i političkom prostoru.

Novinarka Gordana Katana, koja je za AbrašRadio govorila o svojim utiscima s konferencije, upozorila je na raskorak između međunarodnih rasprava o klimatskim i društvenim promjenama i političke svakodnevice Bosne i Hercegovine.

Posebno u ovoj postizbornoj depresiji, nalazimo se na međunarodnoj konferenciji na kojoj se razgovara o ozbiljnim stvarima, o budućnosti, dok mi još uvijek tapkamo u prošlosti. Konferencija je otvorila izuzetno važna pitanja za budućnost planete i svih ljudi na njoj. S druge strane, čuli smo i zastrašujuće poruke o tome koliko malo kao čovječanstvo činimo da spriječimo daljnje zagađivanje i sve teže klimatske promjene. Čuli smo i dobre ideje i načine kako se može preduprijediti zagađenje i djelovanje kapitalizma koje uništava zemlju, vodu, zrak, radna mjesta i naše živote. Kada sve to prenesemo u kontekst Bosne i Hercegovine, neposredno nakon izbora, mislim da smo svjetlosnim godinama daleko. Već godinama gledamo uništavanje zemlje, vode i zraka, ali i destrukciju industrije, umjesto da se ona prilagođava novim uslovima života, promjenama i tehnologijama. Ne znam šta nas u Bosni i Hercegovini čeka. Žao mi je što ovdje nije bilo više mladih ljudi i aktivista koji se bave zaštitom okoliša ili će se možda time baviti. Trebalo bi da čuju šta se mora uraditi.

Između klimatske krize i društvenih alternativa

U osvrtu na tri dana EcoSoca Maria Oshana ističe da među učesnicima konferencije postoje različita viđenja budućnosti, ali i zajedničko razumijevanje potrebe za dubokim društvenim promjenama. Prisjetila se Kotharijevog poređenja klimatske krize s Titanicom: svi se mogu nalaziti na istom brodu, ali nemaju jednake mogućnosti preživljavanja. Pitanje ekološke tranzicije zato nije moguće odvojiti od postojećih nejednakosti i različitih društvenih položaja. O budućnosti naših prostora zaključuje:

Mislim da region ima socijalističku historiju iz koje može učiti. Socijalizam možda nije bio savršen; ne može biti savršen ako je okružen kapitalizmom. Ali region je iskusio sistem u kojem su ljudi bili u središtu politike, a radnici imali vlasništvo nad sredstvima proizvodnje. Proizvodilo se ono što je potrebno, ne samo za region i Jugoslaviju nego i za međunarodnu trgovinu, ali uz naglasak na potrebama ljudi. Iz toga možemo učiti. Što se zelene tranzicije tiče, imate vjetar, sunce i vodu. S vodom treba biti vrlo oprezan, jer male hidroelektrane nisu dobre za rijeke. Mislim da se priroda i rijeke, od kojih ljudi žive, mogu zaštititi i istovremeno razvijati obnovljiva energija, primjerice solarna, kao i drugi načini proizvodnje energije koji mogu opskrbljivati cijeli region bez uništavanja prirode.

Ni Ashish Kothari ne nudi jednostavan optimizam. Predviđa teško razdoblje obilježeno klimatskim slomom, autoritarizmom i sukobima, ali dugoročno vidi mogućnost da se različite lokalne alternative povežu i prošire. Govori o malim inicijativama kao „sjemenkama nade“ koje mogu postati osnova drugačijih društvenih odnosa.

Naravno, rasprava o budućnosti otvara i pitanja koja nisu bila u središtu konferencijskog programa, posebno ubrzanog razvoja vještačke inteligencije i digitalne infrastrukture, kao i ratova i militarizacije, koji također oblikuju globalnu potrošnju resursa, društvene nejednakosti i odnose političke moći.

Pa ipak, od delte Nigera do bosanskohercegovačkih rijeka, od indijskih seoskih zajednica do evropskih industrijskih gradova, EcoSoc je u kratkom vremenskom periodu uspješno povezao različite historije, iskustva i političke tradicije. Konferencija nije ponudila jedinstven model budućnosti, niti su svi učesnici polazili od istih teorijskih ili političkih pretpostavki. Njen značaj prije svega je u povezivanju pitanja koja se u javnim raspravama i sama često posmatraju odvojeno – pitanja klimatskih promjena, radničkih prava, vlasništva nad resursima, društvene reprodukcije, javnih usluga i demokratskog odlučivanja.

Zajednička dilema ostaje otvorena – može li zelena tranzicija biti društveno pravedna ako zajednice koje će najduže osjećati njene posljedice nemaju pravo odlučivati o njenom smjeru?

Pripremili Nikola Rončević i Boris Filipić. Izjave sagovornika na engleskom jeziku prevedene su i redigovane. Foto: AbrašRadio

Program konferencije EcoSoc