Početnica je neka vrsta pasoša za nekoliko generacija. Nekoliko generacija je čitav jedan – narod.
Taj svoj narod prepoznajem. Iščilio se iz početnice poput one gomile prozračnih krušaka i jabuka. Prepoznajem ga uvijek. Prepoznajem ga na međunarodnim aerodromima, gdje se stopljen s drugima teže otkriva. Prepoznajem ga po nekom trzaju, po načinu na koji zvjera uokolo, po načinu na koji se trudi da ne zvjera, po načinu na koji predaje prtljagu, prepoznajem ga i kad putuje u drugom smjeru, i kad je dobro mimikriran u inozemnu odjeću, i kad se, dakle, pravi da je nešto drugo.
Ljudi koji će pisati novu početnicu za svoje đake pripadaju narodima koji su se omotali u nacionalne zastave kao u svoj jedini identitet. Taj identitet ih čini sigurnima, daje im osjećaj realnosti, poput dobro provjerene marke “Burberry” ogrtača. Prolazit će po međunarodnim aerodromima kao (tvrdo uvjereni) Hrvati, Srbi, Slovenci, bez trzaja na licu i zvjeranja uokolo. U početnicama će se izmijeniti jezik, pismo, simboli, pojmovi… A neka nova generacija dobit će svoj pasoš: jedan za Gutenbergovu galaksiju, i drugi, unutrašnji, nevidljiv…
Travanj 1991.
Epilog
Početnica, mala utopija, koja je na početku bila sinkrona sa životom, vrlo se brzo pretvorila u prašnjavi dokument prošlosti. Život je krenuo u osvajanje nekih ljepših, bogatijih slika. Međutim, 1991. godine, kada je započela posljednja, najkrvavija faza demontaže jugoslavenske utopije, vrijeme se smotalo u prsten i sve se vratilo na – početak! Umorna od zahuktalih strategija medijskog rata punog “buke i bijesa” demontaža se vratila golim, jasnim sličicama iz moje početnice! Jovani su krenuli na Ivane, ćirilica se zavadila s latinicom, Srbi s Hrvatima, Đorđe se potukao s Džaferom, zeleni avioni s crvenom zvijezdom iz moje početnice prijeteći su uzletjeli, naši jugoslavenski mornari granatirali su s brodova naše luke. Domovina bez granica stala je usijecati svoje nove granice. Knjige, naši najbolji drugovi, gorjele su. Krhotine višestoljetnih crkava letjele su zajedno s krhotinama Titovih gipsanih glava. Slova, likovi, simboli iz moje bezazlene početnice jurnuli su da unište sami sebe. Utopija je poput Erisihtona naočigled jela samu sebe, a na opustošenim mjestima počeli su, poput bezazlenih jaja, nicati obrisi novih – početnica!
