Svaraj, filozofija samoodređenja i zajedničkog odlučivanja, nadahnula je Gandhijevu borbu za nezavisnost. Danas oblikuje pristupe zaštiti ljudi i planete koji nastaju odozdo, u lokalnim zajednicama.
U novembru 1909. godine Mohandas Gandhi putovao je brodom SS Kildonan Castle iz Londona prema Južnoj Africi. Putovanje je bilo plodonosno: za samo deset dana, na brodskom papiru za pisma, napisao je djelo Hind Swaraj. Kada je knjiga naredne godine objavljena u Indiji, britanske kolonijalne vlasti zabranile su je kao pobunjenički spis.
„Svaraj nastupa kada naučimo vladati sami sobom“, napisao je Gandhi, objašnjavajući kako se Indijci mogu osloboditi strane vlasti i izgraditi ravnopravnije društvo.
Iako je Indija stekla nezavisnost 1947. godine, načela svaraja iz Gandhijevog teksta nikada nisu u potpunosti ostvarena. Ipak, i danas snažno odjekuju u indijskoj građanskoj kulturi, a posebno, kako ističe ekolog Ashish Kothari, u ekološkim pokretima koji nastaju u lokalnim zajednicama.
„[Svaraj] se ugrubo definiše kao samoupravljanje, ali zapravo znači mnogo više“, kaže Kothari, koji je opširno pisao o svaraju i ekološkoj krizi. „To znači moju autonomiju, oslanjanje na vlastite snage, samodostatnost, moju nezavisnost, i kao pojedinca i kao zajednice. Ali to nije američko poimanje individualizma prema kojem mogu raditi šta god želim.“
Radikalna demokratija
Riječ je, naprotiv, o kolektivnoj vrsti autonomije koja priznaje našu međusobnu zavisnost i odgovornost prema drugim ljudima i drugim vrstama. Zbog toga je, kaže Kothari, život u skladu s prirodom u samom središtu svaraja.
„Moramo poštovati prirodu i priznati da i druge vrste, kao i Zemlja u cjelini, imaju vlastita prava, a ne samo zato što su korisne ljudima.“
„Eko-svaraj“ nije pokret za sebe. Kothari tim izrazom opisuje zajednička obilježja koja je uočio u stotinama inicijativa širom Indije: od onih koje se suprotstavljaju razornim razvojnim zahvatima, poput izgradnje brana i rudarskih projekata, do onih koje grade održive alternative. U svakom od tih slučajeva građani su pokretačka snaga pristupa koji dolazi odozdo.
„Jedno od temeljnih načela eko-svaraja jeste radikalna demokratija, što znači da moć pripada običnim ljudima“, kaže Kothari. „Ne radi se o tome da vlada propisuje politike. Riječ je zaista o svima. Svaka osoba u selu razvija sposobnost da ravnopravno i neposredno učestvuje u donošenju odluka.“
Od nadničarskog rada do prehrambenog suvereniteta
Takav pristup pomogao je hiljadama žena u indijskoj saveznoj državi Telangana da od onih koje su tragale za hranom postanu one koje je proizvode i osiguravaju. Prije osnivanja indijske poljoprivredne nevladine organizacije Deccan Development Society (DDS) 1983. godine, mnoge porodice u okrugu Sangareddy teško su dolazile do dovoljno hrane. Muškarci i žene uglavnom su za vrlo male nadnice radili kao poljoprivredni radnici na tuđoj zemlji, dok su njihove vlastite male parcele ostajale neobrađene.
DDS je potaknuo žene da osnuju sanghame, odnosno grupe za uzajamnu pomoć, kako bi razgovarale o prehrambenoj sigurnosti i tražile rješenja. Posuđivale su sjeme iz susjednih sela i obnovile uzgoj tradicionalnih kultura prilagođenih tlu i sušnoj klimi.
Tri hiljade članica sanghama danas se bavi organskom poljoprivredom, uzgajajući i do 35 različitih kultura – među njima proso, mahunarke, uljarice i samoniklo lisnato povrće – na svakom akru zemlje. Imaju i vlastitu banku sjemena sa 80 sorti. Tokom zatvaranja uvedenog zbog koronavirusa u Indiji svaka je članica donirala deset kilograma prosa za pripremu hranjive kaše za stotine zdravstvenih i komunalnih radnika.
„Prije sanghama bile su same, bile su pojedinke“, kaže Jayasri Cherukuri, jedna od direktorica DDS-a. „Sada, kada djeluju zajednički, imaju više hrabrosti govoriti o problemima s kojima se suočavaju.“
Cherukuri kaže da žene koje se ranije nisu usuđivale suprotstaviti zemljoposjednicima sada zahtijevaju mjesto u odborima lokalne vlasti. A u odlukama koje utiču na njihov okoliš ne traže pravo glasa samo seoske zajednice.
Oživljavanje tradicionalnih tehnologija za očuvanje vode
U gradu Bhuj, u zapadnoj indijskoj saveznoj državi Gujarat, udruženja stanovnika sama izrađuju planove upravljanja otpadom i pitkom vodom, a zatim ih podnose lokalnim vlastima kako bi osigurala finansiranje.
Bušenje dubokih bunara iscrpilo je podzemne vode Bhuja, što je dovelo do smjenjivanja nestašica vode i poplava. Nasuprot tome, projekti koje vode sami stanovnici održivi su: obnavljaju gradski tradicionalni sistem bunara kroz koje se dopunjavaju zalihe podzemne vode, čiste zagađena jezera te prikupljaju kišnicu u svim školama i na fakultetima.
Rad ovih udruženja koordinira nevladina organizacija Homes in the City, koja već deset godina sarađuje sa stanovnicima siromašnih neformalnih naselja Bhuja. „Ranije se uloga građana svodila na glasanje za izabrane predstavnike, uz uvjerenje da će oni odlučivati o gradu“, kaže Aseem Mishra, programski direktor organizacije Homes in the City. „Pokušavamo promijeniti način na koji građani razmišljaju, kako bi shvatili da su i sami sastavni dio razvoja grada.“
Različita rješenja za lokalne okolnosti
Jedna od prednosti lokalnih inicijativa koje nastaju odozdo u odnosu na organizaciju nametnutu odozgo jeste to što se oblikuju prema lokalnim tradicijama i ekološkim uslovima.
„Svaka regija i svaka kultura imaju vlastitu tradiciju i razumijevanje prirode“, kaže Brototi Roy, doktorandica koja istražuje pokrete za ekološku pravdu na Autonomnom univerzitetu u Barceloni. Eko-svaraj priznaje da takva raznolikost zahtijeva prilagođavanje lokalnim okolnostima, umjesto nametanja istog rješenja svima.
Kothari kaže da eko-svaraj ima snažne paralele i u drugim dijelovima svijeta: s afričkim konceptom Ubuntu („Jesam zato što jesmo“), južnoameričkim Buen Vivir („dobar život“), zapatističkim pokretom za autonomiju u Meksiku te njemačkim konceptom Abwicklung des Nordens („razgradnja razvoja Sjevera“).
Polazeći od zajedničkih vrijednosti autonomije, društvene pravde i života u skladu s prirodom, ovi se koncepti koriste za osporavanje dominantnog pristupa ekološkim problemima ukorijenjenog u ideji „razvoja“ – prema kojoj bi globalni Jug trebao nastojati oponašati bogatije ekonomije „razvijenih zemalja“ globalnog Sjevera.
Otpor imperijalizmu, nekada i danas
Gandhi nije bio prvi koji je ideju svaraja povezao s borbom za nezavisnost Indije. Ona je već bila važna u otporu britanskom imperijalizmu tokom 19. stoljeća, a ima i mnogo starije korijene na Indijskom potkontinentu, gdje su neki od najranijih demokratskih oblika organizacije postojali još u 6. stoljeću prije nove ere.
Danas aktivisti poput Kotharija koriste tu ideju kako bi oblikovali alternative „tendenciji ‘modernosti’ i ‘razvojnog modela’ da cijeli svijet ukalupe u homogen zapadni, potrošački i materijalistički okvir“, kako je napisao u radu iz 2018. godine.
Uobičajena ekološka rješenja mogu biti usmjerena na smanjenje emisija ugljika, sadnju većeg broja stabala ili oslanjanje na aplikacije za upravljanje resursima, kaže Roy. Ali to suštinski ne mijenja sistem u kojem zdravlje okoliša i ljudi gubi bitku protiv ekonomskog razvoja.
„Kada ljude i planetu stavimo ispred profita, resursima se upravlja uz učešće lokalne zajednice i možemo doći do ekološki prihvatljivog načina života“, kaže ona.
Mary-Rose Abraham, Deutsche Welle, 20. august 2020. Original: Swaraj: India's grassroots eco-activists.
