Inicijativu za osnivanje našeg “Abraševića”, jedinog društva toga imena u BiH, pokrenuli su aktivisti Međustrukovnog sindikata radnika i namještenika grada Mostara 1926. godine, sa domom u kući zvanoj “Kafana Evropa”, na ulazu u Kujundžiluk. Zbog masovnog interesovanja omladine za kulturne aktivnosti, na početku su se instantno pojavile tri sekcije: dramska, tamburaška i prosvjetno-kulturna. Za cilj su imale, uz opštu prosvjetu, razonodu i saradnju, buditi svijest radničke klase o potrebi za mijenjanjem svijeta. Tim činom Društvo je također nudilo alternativu svim amaterima neovisno od nacionalne pripadnosti, suprotno drugim, već postojećim, organizacijama koje su naznačavale nacionalne pripadnosti.
Piše: Adnan Bratić
Historiju svih krajeva svijeta obilježavaju borbe, bile one između silnika i potlačenih, reformista i reakcionara, a s usponom revolucionarnog socijalističkog pokreta početkom i sredinom 19. stoljeća – elita i narodnih masa, te se vode na raznim frontovima. Jedno od bojnih polja dugo je vremena bila i kultura – tačnije bitka oko toga da li pravo na narodnu umjetnost imaju odveć etablirani krugovi akademika i dezigniranih umjetnika ili je moć kreacije vještina neovisna od klase i kaste, ono šta potencijalno leži u svima nama i što nas teoretski, ali i u praksi, treba voditi u boj i izmjenu svijeta za naše lične i kolektivne boljitke.
Već par vijekova poslije vidimo kako borba oko kulture ne prestaje, čak ni na našim prostorima, dosta vremena zaglibljenim u živom blatu ideoloških sukoba. Postaje očigledno da monopol nad kulturnim dešavanjima kod nas drže odavno etablirana lica kojima cilj ne predstavlja proizvoditi sadržaj u bilo kojem smislu, ni kvalitativnom ni kvantitativnom, već ispuniti kvotu za daljnju afirmaciju svog (ne)rada i profite od istog razmijeniti među sobom. Kao posljedica te monopolizacije umijeća, umjetnost iz naroda ironično postaje marginalizovana, postavljena kao “alternativna”, i za ishod ima odustanak od poimanja umjetničkog djelovanja. Djelomično se to dešava jer umjetnici, bili mladi ili stari, lokalci ili gosti, više ne vide svoje djelovanje u toj industriji kao profitabilno, no taj se faktor može uvezati i sa činjenicom da su oni, osim u rijetkim prilikama, efektivno “nevidljivi” za medije, te najvažnije – na pozornicama, ironično, narodnih institucija.
Specifičan scenarij pežorativno-nazvanog “grada-slučaja”, Mostara, koji nema jasnu, ako ikakvu politiku prema omladini, za potrebe teksta trenutno je najznačajniji. Gradska vlast do danas nema usvojenu Strategiju za mlade, tim (ne)djelovanjem funkcionalno “zatvarajući” vrata “neafirmisanim” umjetnicima i šansama da ispolje svoje artističke vizije. No, uz sve napisano u prijašnjim paragrafima, u Mostaru se ipak uspostavljaju neformalne platforme koje istima pružaju kreativne outlete. Eventi koji se u njima sprovode nisu vođeni ispunjavanjem minimalnih kvota za afirmisanje (ne)rada tih institucija; naprotiv, svako dešavanje nalazi cilj u sebi, kroz koncept amaterizma – ljubavi prema činu.
Socijalistički pokret postavio je čovjeka-radnika za krojača svoje sudbine i blagostanja, neovisno od toga da li “čovjek” označava individuu ili je metonimski izraz za kolektiv. Okrenuvši proverbijalni reflektor prema dotad neviđenim ljudima iza scene, omogućio je i njima da prigrle umjetnost, te kulturi da se, uz ideje slobode, jednakosti te za naše prostore specifičnog bratstva i jedinstva, emancipuje od elite i u svakom smislu riječi postane narodna.
Radničko kulturno-umjetničko društvo “Abrašević” prvi je put osnovano u Beogradu 1905. Razne druge kulturne organizacije u regionu osnovane su pod istim imenom kao i beogradska, od Kragujevca, preko Niša i Valjeva, te na kraju i Mostara, gdje je osnovano 1926. Svako od tih društava nazvalo se po istaknutom mladom proleterskom pjesniku Kosti Abraševiću.
Rođen u Ohridu 1879., a sa nepunih 19 godina preminuo u Šapcu 1898. godine, poeta po kojem su ovi pokreti dobili ime nije stekao tu istu popularnost kakvu su stekli mnogi njegovi vršnjaci i sunarodnjaci. Međutim, kritički konsenzus ga mnogo kasnije, upravo zbog njegovog učešća u tada-nascentnom pokretu socijalizma, postavlja kao utjecajnu silu čiji je revolucionarni duh imao efekat na razne regionalne omladinske pokrete. Ako bi se manifesto ove institucije mogao opjevati, to bi se činilo u stihovima njegove možda najpoznatije pjesme, te himne “Abraša”, “Zviždi vetre”:
“… himnu bratstva svet da rodi / jednakosti i slobodi!”
Inicijativu za osnivanje našeg “Abraševića”, jedinog društva toga imena u BiH, pokrenuli su aktivisti Međustrukovnog sindikata radnika i namještenika grada Mostara 1926. godine, sa domom u kući zvanoj “Kafana Evropa”, na ulazu u Kujundžiluk. Zbog masovnog interesovanja omladine za kulturne aktivnosti, na početku su se instantno pojavile tri sekcije: dramska, tamburaška i prosvjetno-kulturna. Za cilj su imale, uz opštu prosvjetu, razonodu i saradnju, buditi svijest radničke klase o potrebi za mijenjanjem svijeta. Tim činom Društvo je također nudilo alternativu svim amaterima neovisno od nacionalne pripadnosti, suprotno drugim, već postojećim, organizacijama koje su naznačavale nacionalne pripadnosti.
Tamburaši, na čelu s Mustafom Bjelavcom, otvarali su sve “Abraševićeve” priredbe sa revolucionarnom pjesmom “Smjelo”, uključujući i prvu ikada u toj instituciji, jednočinku imena “Prvi maj” danas nepoznatog autora. Repertoar sačinjen od socijalno-angažovanih dramskih tekstova, sa znatnom naznakom i na humanizam, uključivao je i djela Maksima Gorkog, Srđana Tucića i Bogoslava Joška. Prosvjetitelji su za zadatak preuzeli obrazovanje omladinske radničke klase, organizujući lekcije i kurseve iz napredne literature, koji su na mlade posjetioce imale značajan utjecaj.
Društvo je od početka bilo i sjedište socijalističkog aktivizma, zbog čega se ubrzo našlo na radaru policije. Konstantne zabrane rada na kulturnim dešavanjima kulminirale su uspostavom šestojanuarske diktature 1929. godine, kada su zakonski ukinuti slobodni sindikati. Službeno će biti ugašeno do ponovne dozvole sindikalnog djelovanja i otvaranja Radničkog doma 1935. godine, no palice će im još uvijek visiti nad glavama, sada zbog jačeg utjecaja Komunističke partije Jugoslavije u rukovodstvu i članstvu. Sa drugim ciklusom funkcionisanja širi se i raspon aktivnosti, te članovi nastupaju i u ostalim hercegovačkim naseljima, pjevajući i recitujući pjesme društveno-angažovanih pjesnika, od Abraševića po kojem su nazvani, do Mađara Sándora Petőfija, širivši repertoar na djela Jovana Sterije Popovića i Branislava Nušića. Donosi se i odluka o nabavci puhačkih instrumenata od novca skupljenog putem donacija, registrovanih na individualce kako ih vlast ne bi zaplijenila u potencijalnom ponovnom gašenju pokreta.
Neposredno pred Drugi svjetski rat, represija će 31. januara 1940. godine kao žrtvu uzeti, ne samo Radnički dom, nego i istaknute komuniste i znane članove “Abraševića”. Neki, kao vođa tamburaša Bjelavac, te predavač esperanta i lider dramske sekcije Nikola Bjelica Abramović, pohapšeni su i odvedeni na robiju u Lepoglavu, odakle se nisu vratili. Nakon početka Narodno-oslobodilačke borbe, mnogi su amateri stupili u Partizane, boreći se na raznim frontovima, čak i na Sutjesci i Neretvi. Od njih se može istaknuti i proleter-član Karlo Batko, kasnije proglašen za narodnog heroja, čija bista još uvijek stoji u Mostaru.
Po treći će put oživjeti 1946. godine, uz materijalnu pomoć Opštinskog narodnog odbora i pod rukovodstvom Mjesnog sindikalnog vijeća. Paralizom rada nacionalno-obilježenih društava kojima je dosta vremena nudio multietničku alternativu, de facto postaje središte kulture u gradu, pozivajući pritom mlade iz njega i njegove okolice da mu se pridruže. Ono šta će uslijediti poslije ovoga mnogi, poput Ismeta Ćumurije, nazivaju “zlatnom erom RKUD Abrašević”.
Dramska sekcija, koja kasnije službeno dobija status amaterskog pozorišta, izučava svjetske i regionalne autore, s posebnim naglaskom na bosanskohercegovačke – uključujući Branka Ćopića, te rođene Mostarce Svetozara Ćorovića i Aleksu Šantića. Upravo će članovi Amaterskog pozorišta pokrenuti inicijativa za dvije profesionalne teatarske kuće – Safet Ćišić za Narodno pozorište 1949. godine, te lutkar Đorđe Šoka Bovan za Pozorište lutaka u Mostaru u obnovljenoj bivšoj sinagogi u Brankovcu 1952. godine.
Muzički aspekt će se također razviti u nešto značajno. Pored tamburaša, razvijaju se odjeli za muziku, te specifično za instrumente kao što su klavir, gitara, violina, violončelo, i kasnije harmonika, između ostalog. Izučavat će se kompozicije Oskara Danona, Stevana Stojanovića Mokranjca i drugih kompozitora iz regiona. Od izvođačkih grupa radit će hor, oktet kasnije nazvan “Mostar” i puhački orkestar osnovan 1948.g. – na Saveznom festivalu u Beogradu 1951. godine proglašen najboljim u BiH. Osnovat će se, upravo zbog interesovanja omladinaca, i Niža muzička škola 1949. godine, rukovođena Rajmondom Hapom. Originalno u sklopu “Abraševića”, kasnije će se iseliti u svoje prostorije. Preteča današnjeg Simfonijskog orkestra, tadašnji Gradski salonski orkestar, razvio se u suradnji RKUD-a i Narodnog pozorišta. Od lica s naše muzičke scene koja su započela svoje karijere u sklopu Društva, istaknuti su pjevač sevdaha Himzo Polovina, Edin Pandur i bivši članovi Mostar Sevdah Reuniona, Mustafa Šantić i Ilijaz Delić.
Od ostalih sekcija važno je istaknuti i folklornu, te historijsko-literarnu sekciju. Folklorna je izučavala i izvodila narodne igre iz svih krajeva bivše države, s akcentom na hercegovačke, praćena orkestrom narodne muzike. Ključna je za pokretanje i organizovanje Festivala izvornog folklora Hercegovine. Iz historijsko-literarne, koja je okupljala čitaoce, recitatore i autore oko socijalno-angažovanih djela, razvio se i Klub pisaca – lokalnih pjesnika i prozaista – te izdavaštvo koje je bilo zaslužno za objavljivanje njihovih zbirki. Od nekih članova primorani smo istaknuti Aliju Kebu, Mišu Marića, Mugdima Karabega, a u njeg su se uvrstili i slikari poput Jusufa Nikšića.
Pored kulturnih dešavanja, mostarski omladinci i amateri sudjelovali su i kao dio razonodnog programa na radnim akcijama, pogotovo na autoputu “Bratstvo-jedinstvo”, od 13. do 21. augusta 1948. godine. Posjetivši pet lokacija na gradilištu, pred 21 brigadu mladih i oko 2 500 radnika izvodili su pjesme kao solisti i u oktetu, recitacije, narodne igre, te Nušićev dramski komad “Vlast”, s velikim oduševljenjem publike.
Kroz svoje sedmodecenijsko djelovanje, RKUD “Abrašević” gostovao je u više evropskih zemalja (od Francuske i Italije do Poljske i Bugarske), te je dobio, i treba se reći – zaslužio mnoga priznanja i nagrade. Neke od njih, uključujući i one za koje je rukovodstvo smatralo da su njemu najznačajnije, navest ćemo:
- “Zlatni kesten” – 1. Nagrada na međunarodnom festivalu folklora u Nice (Francuska, 1968.)
- Plaketa SO SUBNOR-a Jugoslavije (1976.)
- Prvo mjesto na Festivalu drame za predstavu “Zulumćar”, Livno (1966.)
- Pet pojedinačnih nagrada na Festivalu amaterskih pozorišta u Brčkom (1974.g.)
- Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem (1967.g., povodom četiri desetljeća rada)
- Dvije nagrade “14. februar“, za dramsku sekciju te za sekciju zabavnih i narodnih melodija, odnosno za cjelokupan rad Društva (1960. i 1966.)
- Prvomajska plaketa OV SS (1975.).
Značajan pomak, u doslovnom smislu, 1957. godine, desio se kada se Društvo premjestilo iz stare lokacije na Mejdanu u novu, na kojoj i danas njegov nastavak u obitava – u Ulicu Alekse Šantića pod brojem 25. Preseljenjem je dobilo prostor koji se sastojao od tri zgrade i dvorišta, te sale koju je na početku dijelio sa ŽKUD “Ljubo Brešan”, no koja je kasnije postala prepoznatljiv segment “i starog i novog Abraša”.
Postaje teško opisivati naširoko djelovanje i uspjehe RKUD “Abrašević”, ponajviše zbog opširnosti, raznovrsnosti i bogatstva sadržaja kojeg je isto proizvodilo u svoja četiri desetljeća obnovljene aktivnosti. O svemu šta je proizašlo iz tog proverbijalnog pācis Rōmānae Društva može se čitati u arhivima, koji i danas stoje na istoj adresi. Kao centar amaterske kulture, “Abrašević” će pružati ruku drugim, sličnim institucijama, kao što je Mostarski teatar mladih. Čak ga ni žamor ni kolotečine državne politike i ekonomske stagnacije osamdesetih neće dovesti do loma. Nastavilo je pratiti trendove u kulturi i umjetnosti te se adaptiralo po potrebama i željama sve mlađih generacija koje su u njemu radile, i koje su činile veliku većinu i osoblja i posjetitelja kulturnih dešavanja – pred posljednji rat na ovim prostorima, čak 95 posto.
No, unatoč svemu navedenom, podjele amplifikovane raspadom bivše države povratit će tu istu formu fašizma protiv koje su se radnici u Društvu, bilo industrijski ili kulturno-prosvjetni, borili. 1992. godine prostor se oduzima prisilno i stavlja pod upravu nacionalno markiranog društva “Napredak”, time udarajući na multietnički karakter RKUD-a. Godinu poslije, Šantićeva postaje linija razgraničenja, čime će se lokacija dodatno razrušiti. Znatan dio podataka o bogatom kulturnom sadržaju nekadašnjeg RKUD-a bit će bačen na smetljište. Iako se Društvo uspjelo registrovati i kao validna kulturna organizacija te kao vlasnik prostorije u nezavisnoj Bosni i Hercegovini, sudski spor oko nelegalne izgradnje Lutkarskog kazališta na tom mjestu, uz pogibije i smrti 24 istaknuta člana, otežat će povratak.
Unatoč svemu tome, nije prestajalo s radom. Glumci Amaterskog pozorišta sarađivali su sa Mostarskim teatrom mladih u tijeku borbe (na predstavama “Zapis o zemlji” i “Pax bosniensis”, autorskim projektima Seada Đulića), kao dio Ratnog teatra Prve mostarske brigade. Član Društva Nuri-Džihan “Nurdžo” Kezman, koji je ujedno i sačuvao te kompilirao sve podatke o “zlatnoj eri RKUD-a” iz smetljišta, u saradnji s Pozorištem lutaka, režirao je predstavu “Patkica blatkica”, izvođenu pred sami kraj te poslije rata.
Poslijeratna prioritizacija “nacionalno-markiranih” kulturnih ustanova, kao i nezainteresovanost za bilo kakvu formu alternativnog izražaja i pitanja mladih, “Abrašević” su učinili skoro pa zaboravljenim u očima lokalne politike. No, javnost, a pogotovo omladina, još su uvijek osjećali potrebu za javnim prostorom koji bi im bio pri ruci, nezadovoljni po pitanju iskoristivih prostora koji su tada postojali u Mostaru. Od raznih mjesta za koja se smatralo da bi mogli biti njihova uporišta, upravo je on odabran zbog historije kao radničko kulturno društvo, u kojem su se konstantno njegovali amaterizam i alternativa, te radi multietničnog sastava i lokaciji na nekadašnjoj liniji razgraničenja. Uz podršku organizacija i donatora poput UNESCO-a i Evropske komisije, te javnosti i određenih političkih stranaka, mreža devet nevladinih organizacija pod imenom “Centar” započet će akcioni plan otvaranja novog kulturnog prostora za mlade na adresi starog RKUD-a, što će se realizovati na prvi dan proljeća 2003. godine – početkom rada Omladinskog kulturnog centra “Abrašević”.
Moglo bi se zaključiti da je znatan dio historije “Abraševića” obilježen borbom za kulturu, odnosno protiv elitističkih poimanja iste. To društvo među prvima je prepoznalo prosvjetiteljstvo i umjetnost kao alate kojima se može dovesti do znatnih promjena. Zbog akcenta kojeg je postavio na rad omladinaca i amaterizam, također je osiguralo sebi odanost svih mladih ljudi koji svoj identitet nisu tražili u isključivim krugovima, nego u zajednici, i kao individualce ih pripremajući za daljnje uspjehe u odabranim karijerama.
Priča o “Abrašu” još uvijek traje, vođena istim principima amaterskog organizovanja kulturnih dešavanja uz ono šta je inicijatoru neke ideje dostupno. Evoluira uz interes posjetioca i radnika u njemu, prateći promjene u svijetu i okolo, te nudeći alternativu raznim lokacijama, kolektivima i pogledima na svijet. U mjestu gdje “narodne” institucije bivaju udaljene od publike na razne načine, “Abrašević”, unatoč statusu “alternativnosti”, doista biva od naroda, za narod.
LITERATURA:
- “Bilten RKUD Abrašević”, Odbor za proslavu 50-godišnjice djelovanja i rada RKUD Abrašević u Mostaru, Mostar, april 1977.
- “RKUD Abrašević Mostar 1926-1996”, D.J.L. Slovo Mostar. Kompilirao Nuri-Džihan (Nurdžo) Kezman za 70. godišnjicu osnivanja RKUD-a Abrašević Mostar
- Ćumurija, Ismet, “Zlatna era RKUD “Abrašević””, Mostar.live. Objavljeno 28. novembra 1973.
- Vladić-Mandarić, Lidija, “Radničko kulturno-umjetničko društvo Abrašević u Mostaru”, Educa. Mostar, juni 2014.