Amatersko pozorište RKUD Abrašević, Luka Marijanović (Mostovi Hercegovine 2.0)

Priče Abraševića, Mostarskog teatra mladih, Privremenog pozorišta, Teatra Lik, kao i pojedinačnih inicijativa koje su se planirale, mogle su imati sjajnu budućnost, prije svega jer su bile pune ljudi koji su pratili suvremeno pozorište i pokušavali promišljati o njemu. Njihove aktivnosti, uzeto zajedno sa aktivnostima institucija kao što su Narodno pozorište i Pozorište lutaka, u jednom trenutku su praktički nudili mogućnost gledanja izvedbe u gradu na dnevnom nivou. U trenucima kada je jedan grad agresivno ostajao bez prošlosti, ulazeći u budućnost koja se i dan danas formira, njegov kulturni život, posebno u smislu teatra, ali ne samo teatra, nikad zapravo nije bio sadržajniji. Zatim je sve to samo nestalo.


RKUD Abrašević u Gradcu, 1949.

Dramska sekcija RKUD Abrašević pojavila se praktički kada i samo kulturno umjetničko društvo. Proizašlo iz aktivnosti radničkih sindikata, društvo je jako poticalo interes za dramsku umjetnost. Nije se radilo samo o tome da je nešto bilo u modi, premda i to, ali je mnogo važnije bilo biti informiran o svijetu, učiti i obrazovati, a teatar je po njima oponašao dinamičku strukturu zapleta u društvenim odnosima, dok je preoblikovanje svijeta nudilo nadu u promjenu uvjeta radnih prostora ,a s njima i samog života. Već u tom ranom periodu od osnutka 1926. do prve zabrane rada Abraševića 1929. godine dramska sekcija izvodi pet predstava renominiranih autora među kojima su i Gorki i Andrejev, a ansambl je rodno ravnopravan, s radnicima i radnicama koji se sami brinu za opremu predstave – scenografiju, kostime, rekvizitu i ostalo.

Abrašević je prvi put zabranjen šestojanuarskom diktaturom 1929. i zabrana je ostala sve do 1935. godine. No, zabrane kao i da nije bilo, jer sve do zlokobne 1941. godine, početka rata u Jugoslaviji i prisiline druge zabrane, dramska sekcija postavlja narednih devet ambicioznih komada. To su većinom predstave koje veličaju realistične strane problema i života kao što su dramatizacije Gorkog, ali ostatak izbora pokazuje neobičnu prisutnost pokušaja kritičke svijesti kod mladog mostarskog radništva. Među komadima koji su izvođeni nalaze se i djela američkog političara socijaldemokrata Uptona SinclaireaCar ugalj (dramatizacija romana o masakru nad rudarima) te bukolička komedija Ostrovskog Oluja, slavni tekst neposrednog Čehovljevog prethodnika. Prava je zanimljivost da je ovaj tekst odigran praktički u istoj deceniji kada je postavljena režija Šume slavnog kazališnog reformatora Vsevoloda Mejerholjda. S jedne strane stoji postavka u skromnim uvjetima malog i siromašnog Mostara, a s druge imamo režiju koja je ušla u sve udžbenike povijesti pozorišta. Ova hrabra karakteristika – znatiželja starih Mostaraca koji su pokušavali pratiti novosti iz svijeta u svom malom i još uvijek neslobodnom svijetu, taj oblik neposlušnosti prema samom sebi i svojoj ideologiji, ostat će tiha, ali prisutna karakteristika članova Abraševića.

Nakon velike tragedije i iskustva Drugog svjetskog rata preživjeli povezani sa RKUD Abrašević ponovo se povezuju pod ovim imenom, praktički najprije kroz dramsku sekciju. Radnici su očito doživjeli Abrašević kao dramski megafon kroz koji mogu dijeliti vlastite ideje. Prva predstava koja se događa nakon rata je Na straži autora Viktora Cara Emina iz 1946. godine koju je režirao profesor Ante Novaković. Ovaj profesor će sve do svoje prerane smrti ostati zapamćen kao najplodniji redatelj u ranoj poslijeratnoj fazi. Što se tiče najvažnijih aktivnosti nakon kraja rata, najvažnija su imena neumornog kulturnog radnika Safeta Čišića i lutkara Đorđa Đoke Bovana. Istorija pamti da je nakon jednog od partizanskih smrzavanja, inače krhki Čišić, ostao u jednom planinskom selu na duljem liječenju. Ostavljen je u selu dobrih ljudi koji su ga njegovali, ali koji su svi odreda bili nepismeni. Kada je nakon dužeg vremena otišao nazad u jedinicu, svi su bili naučili čitati i pisati. Čišić je u sebi krio određenu upornost kojom je učestvovao u ponovnom pokretanju Abraševića, ali i više, upravo iz Abraševića učestvuje i u podizanju mostarskih institucija kulture – sam je inicirao osnivanje Narodnog pozorišta, a učestvovao je i u podizanju Muzičke škole i Lutkarskog pozorišta. Đorđe Bovan, školovani lutkar, upotpunit će ovaj proces radom u Lutkarskom, ali i osnivanjem pionirsko-omladinske pozorišne sekcije. Svojim nastupom pokrenut će proces koji će se skladno provoditi sve do 1971. godine.

Važno je istaknuti da su članovi pozorišne sekcije istovremeno i prvi glumci novog Narodnog pozorišta, dok je Sarajevo u pomoć poslalo četiri školovana glumca i jednog redatelja. Dramska sekcija Abrašević proizvodi u tom periodu u prosjeku jednu predstavu godišnje, među kojima su brojna kanonska djela svjetske dramske literature. Ognjenka Milićević, kasnije slavna jugoslovenska redateljica i pedagoginja, osnivačica dramskog studija pri Narodnom pozorištu u Sarajevu, iskoristila je svoje rusko studentsko iskustvo da bi iz prve ruke postavila jednog od rijetkih Čehova u Mostaru, njegov tekst Prosidba. Čehov u ovoj jednočinki ironizira dogovorene odnose, kao i probleme u braku, što je bio svakako poticajan doprinos raspravi u tadašnjem društvu. Novaković režira još jednog slavnog, ali u Mostaru, kako će ispasti, i ne tako postavljanog Bertolta BrechtaPuške gospođe Karar. Zanimljiv izbor teksta koji slovi za Brechtovu najmanje agresivnu, ne-revolucionarnu, skoro pacifističku dramu o majci koja pokušava spriječiti da i njeni sinovi dožive rat. Kad se njima dodaju brojne Nušićeve komedije o vlasti, ili izvedbe Gogolja, ostaje dojam kako je Abrašević i dalje ispravno prepoznavao čistoću teatra u svjetlu društvene kritike. U svjetlu tog pacifizma je i zagonetna drama o kojoj se teško nalaze podaci – Oreole dajte ubicama Ante Marodića – iz čije se afiše može saznati da se radi o suđenju pilotu, članu eskadrile aviona koji su bacili atomsku bombu na Japan. Na suđenju za kriminalne radnje nalazi se major koji je jedini pokazivao kajanje za atomsku bombu, iako osobno nije bio odgovoran, jer je samo napravio izviđački let za glavnog bombardera. Pa ipak, radi se o osobi koja je ovim javnim sumnjama postala ikona budućeg antinuklearnog pokreta.

Godine 1972. sekcija drame biva toliko uspješna sa svojim uprizorenjem Nušićeva Sumnjivog lica, osvajajući nagrade na dva važna domaća festivala, kao i na državnom festivalu amatera, tako da RKUD Abrašević postaje Amatersko pozorište. Članovi i članice uporne i vjerne dramske sekcije sami su se izborili za ovaj status. Nakon zadobijanja statusa kroz cijelu deceniju kreće, možemo slobodno reći, zlatno doba Amaterskog pozorišta Abrašević. Abrašević sve više radi sa profesionalnim redateljima poput Ahmeta Obradovića, Sulejmana Kupusovića, Antonija Karačića a ovaj oblik suradnje ostat će redovan do samog kraja. Repertoar je posve ambiciozan, promišljalo se na način koji dolikuje profesionalnom pozorištu. Uz neka opća mjesta kao što su Branislav Nušić, Bora Stanković, Milan Ogrizović, Meša Selimović i Svetozar Ćorović, na programu je i jedan Georg Bernard Shaw, njegov Đavolov učenik. Abrašević njeguje i doticaj sa mlađom regionalnom dramom, tako su na repertoaru i Ivan Studen, Andrej Hing, Đorđe Lebović. Kroz njihove se drame Abrašević hvata u raspravu o nasljeđu revolucionarnog humanizma, radeći određeni oblik samoanalize i pokušavajući da uspostavi dijalog sa društvom i vremenom u kojem se nalazio, ali bez obzira što su Kojoti Ivana Studena možda i najveći vrhunac rada ovog amaterskog pogona, veći utjecaj prema društvu nije načinjen. Abrašević se u ovim godinam pomalo otvara i prema pozorišnom istraživanju. Osim početka suradnje sa Seadom Đulićem iz Mostarskog teatra mladih koji njeguje istraživački rad na samim formama, s posebnim naglaskom na dramsku pedagogiju mladih, iz sačuvanih kritika da se zaključiti da je i sam Ahmet Obradović, kasnije legendardni direktor Narodnog pozorišta Mostar, u jednom trenutku koristio Abrašević za svojevrsni dramski eksperiment. Naime, radilo se o slobodnom čitanju Selimovićeve Tvrđave, koja je bila neki oblik improvizacije na zadani tekst i nije ga se doslovce držala, a što je danas uobičajena praksa u post-dramskom, ali i u dramskom pozorištu. Broj likova i trajanje bilo je reducirano autorskim potezima, tako da je većina izvedbe djelovala kao kombinacija igre par glavnih likova i zborskog pripovijedanja. Sudeći prema ostavštini kritike, pokušaj osuvremenjavanja Selimovića, koliko god nama danas djelovao zanimljivo, nije primljen s naročitim razumijevanjem, ali nas danas izuzetno veseli vidjeti da se netko odvažio raditi takve stvari daleko od same matice. Ovo je naime još jedan od pokazatelja koliko su ljudi nekada bilo svjesni smisla i značenja ideje Abraševića. Ovakav rad u pozorištu danas je standard, sad već često i nova konvencija. Amaterski umjetnici su, ni ne znajući, bili ispred vremena.

Budući razvoj Mostara, rast njegovog novog grada na zapadnoj obali, još će više podići popularnost RKUD-a, kao i samog pozorišta. U samom društvu prisutna je velika popularnost folklora, učenja sviranja gitare i narodnih instrumenata kao i ponovni razvoj zborskog pjevanja. Kroz prostor Abraševića, s njegovim dvorištem koje inače služi kao prečica, prolazi velika dnevna migracija različitih uzrasta ljudi i korisnika/ca.

Početak osamdesetih donosi uznapredovali razvoj prijateljstva sa Fadilom Hadžićem, poznatim hrvatskim dramskim piscem hercegovačkog porijekla koji se i u javnim pismima pohvalno odnosio prema radu amatera. Godine 1986. plesna sala se obnavlja kao scena sa gledalištem i pozornicom, napravljena je posebno za potrebe AP Abrašević. I u ovoj deceniji Abraševićev program je jednako zamišljen, uz nešto povećan broj satiričkih komada Fadila Hadžića, Ive Brešana, Nušića te tradicionalnih izleta u klasiku poput Držića i Gogolja. Posebno mjesto jeste postavka drame Tetovirane duše Gorana Stefanovskog, koja je bila jedan od prvih, tada naravno, nejasnih slutnji mogućeg kraha, koji se na kraju na žalost i dogodio. Fabula o ljudima koji žive i putuju po inozemstvu, cijelo vrijeme noseći stvarni i stečeni identitet, tetovaže izvana i iznutra, kao izmještena, skoro buntovna pozicija Abraševića koji je u to doba jednako konkurirao profesionalnim ansamblima – vjerujući u svoju ljubav prema pozorištu.

Bližeći se devedesetim godinama, ansambl kao da se počeo pomalo umarati, ljudstvo mu se polako počelo smanjivati. Posljednja predstava u kojoj će se seniorski ansambl Abraševića okupiti jeste gotovo pa protestni komadVođa Radoja Domanovića koji u režiji Sulejmana Kupusovića zlokobno progovara o pojavama novih vođa na prostorima koji će njihovim djelovanjem uskoro biti dezintegrirani. Godina 1991., kada se već naziru i počinju rasplamsavati ratni sukobi, donijela je prvu godinu od osnutka dramske sekcije, kasnije Amaterskog pozorišta Abrašević, bez premijere seniorskog ansambla. Nije poznato što je tome razlog, možemo samo nagađati iz svega što su ponudili pisani izvori, ali istovremeno dogodilo se i nešto izuzetno pozitivno. Nurdžo Kezman, istaknuti voditelj Abraševića neposredno prije rata, a i slavni glumac njegovog pozorišta, u svom velikodušnom stilu ozbiljno je shvatio razmišljanja i iz njih proistekle ideje i prijedloge mlađih članova ansambla za uspostavu scene mladih, odnosno omladinske ekipe Amaterskog pozorišta Mostar. I doista, za prvu predstavu pod nazivom Alisa, koja je nastala kao autorski projekt i u režiji Seada Đulića, formirana je grupa od šesnaest učenika i učenica srednjih škola koja je uz zvuk violina i pokretom dočaravala probleme mladih. Predstava je igrana kroz napetu 1991. godinu i odigrana je čak dvadeset i tri puta na različitim lokacijama, uključujući ambijentalne prostore Kujundžiluka. Naredna predstava – Antigona – jedno suvremeno čitanje Sofokla, potpuno preseljava scenu Abraševića u nekadašnju koncertnu dvoranu Doma mladih na Rondou. Korišten je cijeli prostor dvorane za igru, publika je sjedila na drvenim stepenicama sa bokova, dok su na pozornici bila dva muzičara – saksofon i kontrabas koji su komentirali radnju. Antigona, koja je imala premijeru svega tri mjeseca prije početka ratnih sukoba u državi i Mostaru, govorila je o ponosnom, ali i uzaludnom sukobu sa tiranima koji, dok ih se ne pobijedi, ruše sve pred sobom. Ekipa Alise privukla je još trinaest novih članova ansambla koji je rastao i razvijao se sada sa tridesetak sudionika.

Ostat će zauvijek u glavama preživjelih pitanja što se sve moglo napraviti da su ovi mladi ljudi dobili priliku da mirno žive i razvijaju se. Starije vodstvo Abraševića ispravno je postupilo dajući mlađima prednost, jer bi oni uskoro i nosili nove predstave Abraševića s novim nazorima na pozorišni izraz, u doba u kojem se, sad već to znamo, linija između amaterizma i profesionalizma gotovo sasvim izgubila. Priče Abraševića, Mostarskog teatra mladih, Privremenog pozorišta, Teatra Lik, kao i pojedinačnih inicijativa koje su se planirale, mogle su imati sjajnu budućnost, prije svega jer su bile pune ljudi koji su pratili suvremeno pozorište i pokušavali promišljati o njemu. Njihove aktivnosti, uzeto zajedno sa aktivnostima institucija kao što su Narodno pozorište i Pozorište lutaka, u jednom trenutku su praktički nudili mogućnost gledanja izvedbe u gradu na dnevnom nivou. U trenucima kada je jedan grad agresivno ostajao bez prošlosti, ulazeći u budućnost koja se i dan danas formira, njegov kulturni život, posebno u smislu teatra, ali ne samo teatra, nikad zapravo nije bio sadržajniji. Zatim je sve to samo nestalo.

LITERATURA:

Nuri – Džihan Kezman: Radničko Kulturno-Umjetničko Društvo Abrašević – Amatersko pozorište Mostar, Mostar, 2001.

Luka Marijanović, Mostovi Hercegovine 2.0
Sekcija: Teatarska scena Hercegovine
Mentor: Ronald Panza

(2021/2022)



Realizaciju projekta Mostovi Hercegovine podržao EUNIC BiH: Ambasada Italije, Nizozemske i Slovenije, Austrijski kulturni forum Sarajevo, Goethe Institut, Institut francais, EU Info Centar u BiH i British Council.

EUNIC – European Union National Institutes for Culture (Nacionalni instituti kulture Evropske Unije) je evropska mreža organizacija koje se bave kulturnim odnosima. Zajedno sa svojim partnerima u više od 90 zemalja svijeta i sa mrežom od preko 120 EUNIC clustera oživljava evropsku saradnju na polju kulture, oslanjajući se na veliko iskustvo svojih članica iz svih država članica EU i pridruženih zemalja.