Položaj radnika u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata

Bosna i Hercegovina je svojim prirodnim bogatstvom, naročito šumama i raznim rudama, a zatim i svojim centralnim položajem u Jugoslaviji, predestinirana da zauzme vrlo vidno mjesto u privrednom i ekonomskom životu zemlje. Koliko je to ona bila u periodu između dva rata i zašto nije bila, druga su pitanja. Do 1918. godine u Bosni i Hercegovini je bilo sagrađeno 145 tvornica, u koje je bio uložen kapital od 885,608.000 dinara. Sve ove tvornice su raspolagale sa 20.074 radna mjesta, a pogonska snaga tvornica iznosila je 57.320 konjskih snaga.¹ Između dva rata sagrađeno je još 129 tvornica, a za 25 tvornica nismo uspjeli utvrditi vrijeme podizanja. Tako je, znači, u Bosni i Hercegovini na kraju ovog perioda bilo ukupno 299 tvornica. Jedna od važnih karakteristika bosanskohercegovačke industrije je što su sva, ili bar gotovo sva, najveća i najznačajnija preduzeća (rudnici, željezare, velika šumsko-industrijska preduzeća, električne centrale itd.) u rukama države, što je važan momenat kada se govori o položaju radnika u ovim preduzećima. Iznošenjem podataka koji govore o broju zaposlenih radnika, njihovom radnom vremenu, nadnicama, cijenama životnih namirnica i drugih artikala potrebnih za život, zaposlenosti, odnosno nezaposlenosti i dr. želimo dati prilog proučavanju položaja radnika u Bosni i Hercegovini između dva rata. O nekim drugim važnim činiocima u određivanju položaja radnika, kao što su radničke zaštitne ustanove, radničko zakonodavstvo i dr. ovdje se ne govori.

¹ Statistika industrije Kraljevine Jugoslavije, Beograd 1941, str. 65.

Prema statistici 1. januara 1921. godine, Bosna i Hercegovina je imala 1,889.929 stanovnika. Od ovog broja 86,37% je živjelo od poljoprivrede, 0,31% od rudarstva, 6,10% od industrije i zanatstva, 1,69% od trgovine i novčarstva, 0,79% od saobraćaja, 1,64% od javnih službi, 0,23% od slobodnih zanimanja, 1,95% od rada kao posluga i 0,92% od ostalih zanimanja.² Iz ovih podataka proizlazi da je svega 13,63% stanovnika Bosne i Hercegovine 1921. godine živjelo od zanimanja van poljoprivrede. Čak se može tvrditi da je broj stanovnika na selu i nešto veći od 86,37%, jer je među industrijske radnike uvršten i priličan broj seljaka, sezonskih radnika, koji su još uvijek bili dosta čvrsto vezani za selo. Osim ekstenzivne poljoprivrede, najvažnije privredne grane u Bosni i Hercegovini bile su šumska industrija, rudarstvo, saobraćaj i, donekle, hemijska industrija. To potvrđuju i ovi podaci od 1. juna 1922. godine kada je u Bosni i Hercegovini bilo:

u šumskoj industriji 20.458 najamnih radnika
u rudarstvu 7.068 najamnih radnika
na željeznicama 12.002 najamnih radnika
i u ostalim industrijskim granama 25.185 najamnih radnika.³

Od ovih 64.713 osiguranih najamnih radnika, jer toliko ih ukupno ima, 57.813 su muški, a 6.900 žene. Najveći broj ovih radnika nalazio se u nekoliko većih industrijskih centara. Tako je u šumsko-industrijskom preduzeću Dobrljin–Drvar 1. 6. 1922. god. bilo 6.178 radnika, od čega je 1.350 bilo na željeznici; u rudniku u Zenici radilo je 1.560 radnika; u šumsko-industrijskom preduzeću u Tesliću radilo je 2.513 radnika; u rudniku Kreka radilo je 1.437 radnika; rudniku Kakanj 886 radnika; Drvno-industrijskom preduzeću Eisler i Ortlieb u Zavidovićima radilo je 2.483 radnika; solani u Kreki 858 radnika; šumsko-industrijskom preduzeću u Sjetlini 1.198 radnika; livnici u Varešu 719; Zenici 818 itd.

Na prvom kongresu radničkih komora 1924. godine iznesen je podatak da je u Bosni i Hercegovini krajem 1923. godine i početkom 1924. godine bilo 52.027 najamnih radnika osiguranih kod Središnjeg ureda za osiguranje radnika. Prema istom izvoru, polovinom 1924. godine bio je 64.231 osigurani radnik, ne računajući u ovu cifru željezničare, rudare i poljoprivredne radnike.⁴ Broj zaposlenih radnika se stalno mijenjao sa promjenama koje su nastajale u privrednom kretanju u zemlji. Zato se krivulja radničke zaposlenosti redovno podudara sa linijom uspona i pada privrednog razvitka. Godišnji prosjek broja zaposlenih radnika u Bosni i Hercegovini u cijelom periodu kreće se od 65.000 do 85.000 i uglavnom nije išao ispod ni iznad ovih cifara.

Za razliku od 1921. godine, 1931. godine u Bosni i Hercegovini je 15,55% stanovnika živjelo u gradu, a ostalo (84,45%) na selu. Do kraja perioda koji nas zanima, do 1941. godine, ovaj omjer se nešto izmijenio, ali i tada je manje od jedne četvrtine stanovništva BiH živjelo u gradu.⁵ Omjer gradskog i seoskog stanovništva rječito govori o ekonomskoj strukturi stanovništva u kojoj apsolutno preovlađuje seoska privreda. Tako se tada poljoprivredom, šumarstvom i ribolovom bavilo 854.747 stanovnika Bosne i Hercegovine ili 84,1% ukupnog broja onih koji privređuju. Industrijom i obrtom bavilo se 68.236 ili 6,7% stanovnika, neproizvodnim privrednim granama (trgovina, kredit, promet) 31.966 ili 3,1% stanovnika, javnim službama, slobodnim zanimanjima i u vojsci 36.452 ili 3,6% i u ostalim granama nalazilo se 25.952 ili 2,5% stanovnika.⁶ Struktura zaposlenosti po zanimanjima u Bosni i Hercegovini upoređena sa ostalim jugoslovenskim zemljama pokazuje da je najveći broj lica zaposlen u poljoprivredi, a da je postotak stanovništva zaposlenog u industriji vrlo mali, odnosno da je još jedino u Crnoj Gori manji. Godišnji priraštaj stanovništva od 52.889,4 uglavnom vrši pritisak na poljoprivredu, jer od ukupnog priraštaja čak 44.480 otpada na priraštaj seoskog stanovništva koji treba da ishrani poljoprivreda. To istovremeno utiče na prenaseljenost sela, usitnjavanje posjeda i nemogućnost ishrane svih tih ljudi od poljoprivrede. Tako se stvarao višak agrarnog stanovništva koji često mora odlaziti u grad, tamo tražiti zaposlenje i tako posredno uticati na položaj radnika.

U vrijeme velike ekonomske krize broj zaposlenih radnika je naglo počeo opadati, a povećavati se i onako već dosta veliki broj nezaposlenih radnika. Radi ilustracije navodimo kako se prema podacima Središnjeg ureda za osiguranje radnika kretao broj zaposlenih radnika u Jugoslaviji u periodu krize, i to kad ih je bilo najviše, a kada najmanje.⁷

Najviše

1930. u mjesecu septembru — 654.966
1931. u mjesecu avgustu — 648.706
1932. u mjesecu avgustu — 557.369
1933. u mjesecu oktobru — 549.461

Najmanje

1930. u mjesecu januaru — 583.374
1931. u mjesecu januaru — 572.005
1932. u mjesecu decembru — 523.200
1933. u mjesecu januaru — 482.449

U mjesecima najslabije zaposlenosti 1933. godine broj zaposlenih prema 1930. godini bio je manji za preko 100.000 radnika, a u prosjeku 1933. godine je broj zaposlenih bio za 110.203 radnika manji nego 1930. godine.

Broj zaposlenih radnika je vrlo teško precizno odrediti između ostalog i zbog vrlo velike fluktuacije. Tako, na primjer, u januaru 1931. godine u Središnjem uredu za osiguranje radnika (SUZOR) bilo je prijavljeno 538.373 radnika, a u maju iste godine 642.415. Za tako kratko vrijeme razlika u broju radnika koju navodi isti izvor je 104.042. U pojedinim godinama i mjesecima ta razlika je i veća. Koliko je fluktuacija velika, pokazuje i ovaj primjer: na početku 1928. godine kod SUZOR-a je bio prijavljen 493.501 radnik; u toku godine prijavljeno je novih 1,611.663 radnika, a odjavljeno je 1,541.015 radnika. Na kraju godine u SUZOR-u je ostalo osiguranih 564.149 radnika. Iz ovog primjera se vidi da je na svakih 100 članova SUZOR-a došlo 285 novih radnika, što jasno pokazuje ogromnu pokretljivost radne snage.

(…)

Tokom 1919. i 1920. godine radno vrijeme u velikom broju preduzeća bilo je preko 8 časova dnevno i u ponekim mjestima dostizalo je i do 14 sati dnevno. Istina, nošeni revolucionarnim zbivanjima u svijetu i Evropi, i radnici Jugoslavije su u tome periodu uspjeli da ostvare zapažene rezultate među kojima je i uvođenje osmočasovnog radnog vremena u velikom broju preduzeća, naročito onim lociranim u velikim gradovima, ali je ta tekovina radničkih borbi bila kratkog vijeka.

U godini 1921. stanje se nije mnogo izmijenilo. Pored preduzeća koja su morala raditi prekovremeno, kao što su električne centrale, vodovodi, fabrike šećera i sl. bilo je i mnogo drugih preduzeća koja su samovoljno uvodila prekovremeni rad, odnosno produžavala radno vrijeme. Jedan broj preduzeća je tražio i dobio saglasnost vlasti da pod određenim uslovima uvedu prekovremeni rad, ali ih je mnogo više koja su prekovremeni, odnosno produžni rad uvodila bez ičije saglasnosti i privole. Tako je samo u Beogradu 1921. g. 437 preduzeća uvelo takav rad bez odobrenja. Inspekcija rada je kažnjavala vlasnike preduzeća zbog toga (u Skoplju 66 kažnjenih, u Ljubljani 247, Novom Sadu 44, Splitu 115 itd.), ali očito da je riječ o simboličnim kaznama, jer se produžavanje radnog vremena bez saglasnosti vlasti jednako vrši. Istovremeno veliki broj preduzeća (u Sarajevu 35, Splitu 88, Ljubljani 132, Skoplju 40 itd.) podnio je zahtjev vlastima za produženje radnog vremena.

Mada je uskoro donesen Zakon o zaštiti radnika, ni u narednih nekoliko godina situacija se nije bitnije promijenila. Čak je, zahvaljujući baš Zakonu i njegovom paragrafu 6, porasla mogućnost legalnog produžavanja radnog vremena. Nejasnost Zakona i nedostatak pravilnog tumačenja pomenutog paragrafa omogućavali su široku primjenu svakojakih tumačenja od strane vlasnika preduzeća. Kontrola pravilnosti produženja radnog vremena (o kome su se izjašnjavali radnici) bila je znatno otežana, a to je išlo na ruku vlasnicima preduzeća. Prema nepotpunim podacima, u 1924. godini utvrđeno je 1.238 slučajeva (preduzeća) prekovremenog rada. U velikom broju preduzeća radnici su raznim pritiscima vlasnika bili natjerani da se izjasne za produženje radnog vremena bez naknade za prekovremene sate. Tako se stalno pogoršavao položaj radnika, koji pod prijetnjom otpuštanja sa posla u vrijeme privredne depresije izglasavaju produženja radnog vremena na 12, 14, pa, čak, i na 16 sati dnevno, kao što se to desilo 1924. g. u Sarajevu. U 1925. godini na području Bosne i Hercegovine evidentirano je više preduzeća koja rade sa produženim radnim vremenom. U oblasti Banja Luke evidentirano je 11 takvih preduzeća, u oblasti Sarajeva 10 itd.

Prosjek dužine radnog vremena po statistici za 1929. godinu pokazuje da je produženog rada bilo mnogo, ali se ne navode konkretni podaci u kolikom broju preduzeća, u kojim oblastima itd., kao što to nije učinjeno ni sa podacima za 1927. i 1928. godinu. Zanimljivo je da i u doba krize koja počinje sa 1929. godinom dugo radno vrijeme i dalje ostaje na snazi. Tu se ispoljava jedna od protivrječnosti kapitalističkog sistema: na jednoj strani vlada nezaposlenost i ističu se radnički zahtjevi za zavođenje 40-satne radne nedjelje, a na drugoj strani se produžava radno vrijeme za radnike koji su poslije velikih otpuštanja imali sreću da ostanu u preduzećima.

U cijeloj državnoj industriji radno vrijeme je 1930. godine iznosilo 10 časova, a u fabrikama bombona je u 1930. god. iznosilo između 10 i 12 sati, u mlinskoj industriji i do 18 sati dnevno itd.

Ni u periodu koji je nastupio poslije krize nije bilo bitnijih promjena u pogledu radnog vremena. Naročito je u tom pogledu u lošem položaju bila tekstilna industrija. Teško je ocijeniti i sagledati sve slučajeve u kojima je radni dan radnika u industriji i rudarstvu dostizao njegove fizičke granice. Za kapitalistu je uvijek najvažnije mjerilo bio njegov interes, a uslovi rada radnika su ga zanimali ukoliko su bili povezani sa nekim dobitkom. U najvećem broju preduzeća nije postojala pravilna evidencija o radnom vremenu, prekovremenim i noćnim satima zaposlenih radnika. Često nije bilo nikakve evidencije. Za period od 1920. do 1935. godine inspekcija rada je ustanovila nepostojanje bilo kakvog radnog reda u 7.317 slučajeva. Isto tako, ona je konstatovala da je u istom periodu u 7.714 preduzeća bio uveden prekovremeni rad bez ičije dozvole. Prekovremeni rad ili nije plaćen ili je plaćan samo djelomično u 3.054 preduzeća. U istom vremenskom razdoblju ustanovljeno je 5.917 slučajeva protivzakonitog noćnog rada i 4.500 slučajeva u kojima nije poštovano pravo nedjeljnog i godišnjeg odmora radnika.

Za kasniji period za područje Bosne i Hercegovine imamo podatke o posredovanju Radničke komore u Sarajevu u sporovima iz radnih odnosa. Radnička komora najčešće posreduje u sporovima koji nastaju između radnika i poslodavaca zbog neredovne isplate zarada, malih nadnica i neregulisanog ili dugačkog radnog vremena. Svi drugi sporovi su malobrojni. U toku 1937. godine Radnička komora je posredovala u 1.420 slučajeva. Posredovanja su vršena u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru, Zenici i Foči, a odnosila su se na čitavu teritoriju komore. Najviše posredovanja tražili su građevinski radnici, a onda dolaze šumsko-pilanski radnici, kožnoprerađivački, drvodjelci i dr.¹⁷ U 1938. godini Komora je intervenisala u 1.456 slučajeva od čega 725 puta uspješno. Ove godine najveći broj posredovanja odnosio se na šumsko-pilanske radnike, zatim na fabričke radnike itd.¹⁸ Pitanja radnog vremena, zarade, prekovremenog rada, otkaznog roka i poslovnih knjiga najviše su raspravljana u odjeljenju za posredovanje u sporovima iz radnog odnosa i u 1939. godini. Ukupno je posredovano 1.138 puta od toga 598 puta uspješno.¹⁹ U 1940. godini Komora je posredovala u 1.516 slučajeva.²⁰

Radnička komora je najviše posredovala kod nekvalifikovanih i sezonskih radnika koji su imali najmanju zaradu, a uz to bili najviše izloženi eksploataciji i zloupotrebama zakonskih propisa. Ova činjenica imala je svog odraza i u vođenju tarifnih i štrajkačkih akcija, u koje su ovi radnici često stupali bez obzira što ponekad nisu bili ni sindikalno organizovani. Njihovi spontani štrajkovi su rezultat revolta zbog položaja i situacije u kojoj su se nalazili.

Stanje koje je vladalo u industriji, rudarstvu i zanatstvu u pogledu radnog vremena bilo je nepromijenjeno sve od 1918. do 1941. godine. Ono je sa većim ili manjim odstupanjima izražavalo uvijek ista nastojanja kapitalista, i to bez obzira na to je li bio period krize ili prosperiteta — da što više i što bolje iskoriste besplatni prekovremeni rad radnika.

Najčešće se, s pravom, kao osnovno mjerilo položaja radnika, uzima visina njegove zarade, njegova nadnica. Radničke nadnice se, međutim, češće iskazuju u prosjecima mjesečnim, godišnjim itd. tako da se rijetko iskazuje nadnica jednog trenutka, a isto tako iskazuje se prosječna nadnica za više struka zajedno, pa je onda još teže razlučiti radnike pojedine struke u određenom trenutku. Isto tako normalno je da se uz podatke o radničkim nadnicama navode i troškovi života za radnika samca, za radničku porodicu, kao i cijene artikala široke potrošnje. Zato ćemo i mi navoditi takve podatke i vezati ih međusobno.

Izvjesnu poteškoću za prve godine poslije ujedinjenja predstavlja i to što se na području države u opticaju nalaze dvije različite monete, pa je ponekad nemoguće izvršiti preračunavanja i upoređivanje visine nadnice, njene realne vrijednosti itd. Ovo tim prije što i paritet krune i dinara uvijek i u svim dijelovima zemlje gdje se kruna nalazila u opticaju nije bio isti. Taj odnos je išao od 1:2 do 1:4 u korist dinara i vrlo je bio podložan promjenama. Isto tako vrijednost krune uoči rata 1914. i poslije rata 1918. do 1922. godine, do kada se ona nalazila u upotrebi u zemljama Jugoslavije koje su ulazile u sklop bivše Austro-Ugarske, bila je vrlo različita, tako da su sva poređenja i preračunavanja dosta nesigurna ili ih je i nemoguće izvoditi. Zato se mi u ovom radu nismo ni upuštali u preračunavanja.

Upoređujući vrlo često 1914. godinu sa nekom od godina poslije prvog svjetskog rata, razne radničke institucije pokušavale su dokazati kako je položaj radnika poslije rata mnogo pogoršan. Pri tome je redovno ispuštano iz vida to da je zemlja ratom opustošena, da su mnoge fabrike i preduzeća uništeni, da je rat izvukao sve zalihe itd., i da poređenja ne mogu biti realna. Ipak, i takva poređenja su ponekad potrebna jer i pored svega što smo rekli bacaju bar malo svjetla na pitanje koje nas zanima. Zbog toga ćemo i mi navesti cijene osnovnih životnih potrepština 1914. i 1919. godine u Bosni i Hercegovini radi sličnog poređenja.²¹

Povećanje cijena svih artikala je vrlo očito i sigurno se na osnovu toga mogu izvlačiti određeni zaključci. Prema istom ovom izvoru radničke nadnice su od 4,56 do 10 kruna povećane na 12, do 20,25, a najbolje plaćenih radnika i do 40 kruna dnevno, što znači da je u ovom razdoblju nadnica povećana 4 do 5 puta, dok se povećanje cijena artikala široke potrošnje kretalo između 10 do 40 puta.

Jedna od struka sa dosta velikim brojem radnika je građevinarstvo, a o opštem položaju građevinarskih radnika u BiH govori ova tabela:²²

Radnici su postigli da im bude skraćeno radno vrijeme u gotovo svim mjestima. Postigli su i povećanje nadnice, i to za nekoliko puta, ali se ono uvijek mora ravnati sa cijenama životnih namirnica i dr. prije nego se donese bilo kakav zaključak u pogledu položaja radnika, jer i ovako povećane nadnice su, upoređene sa cijenama, manje od onih prije prvog svjetskog rata.

Uvjerljiviju sliku položaja radnika u Bosni i Hercegovini poslije prvog svjetskog rata pružaju podaci koji govore o položaju šivačko-odjevnih radnika.²³ Njima je plata u prosjeku povećana za 16,6 puta, a istovremeno su cijene osnovnih artikala za život porasle za 33,1 puta u prosjeku.²⁴

Podaci koje navodi inspekcija rada potvrđuju sve ove podatke koje smo navodili prema radničkim listovima. Po statistici inspekcije rada cijene životnih potreba od početka prvog svjetskog rata do kraja 1921. godine poskupjele su u prosjeku za 48 puta, i to cijene životnih namirnica za 57 puta, a drugi izdaci za 39 puta. Predratne nadnice nekvalifikovanih radnika, prema ovom izvoru, iznosile su 2 do 3 krune (prosječno 2,5 K), kvalifikovani su imali 5 do 7 kruna (prosječno 6 K). Prosječne nadnice krajem 1921. godine iznosile su 55, odnosno 132 krune i bile su 22 puta veće od predratnih. Do početka oktobra 1922. godine odnos između cijena i nadnica još više se pogoršao na račun radnika tako da je tada stvarna vrijednost radničke nadnice oko tri puta manja nego što je bila prije rata.²⁵

Radnici različitih struka imali su i različite plate, pa se i to mora imati na umu kada se govori o položaju radnika uopšte. Evo jedne tabele o radničkim nadnicama sastavljene na osnovu podataka prikupljenih od radničkih sindikalnih organizacija u Sarajevu.²⁶

Odnos između nominalne i realne nadnice najbolja je ilustracija života radničke klase. Realna nadnica je direktno zavisna od cijena sredstava za život kao i od nominalne nadnice. Ako je, na primjer, nominalna nadnica ista duže vremena, a cijene životnih namirnica u tom vremenu padnu, onda je realna nadnica porasla, jer radnik za ugovorenu sumu novca može da kupi veću količinu sredstava za život. Obrnuto, ako cijene životnih namirnica i drugih nužnih potrepština rastu, a nominalna nadnica se ne mijenja, tada je realna nadnica manja, pogoršavaju se uslovi života radnika i njegove porodice, opada njihov životni standard.

Pored realne i nominalne nadnice, mi najčešće upotrebljavamo podatke o prosječnoj nadnici koji najbolje omogućavaju sticanje opšte slike o položaju radnika. S druge strane, ovakvi podaci mogu stvoriti i krivu sliku o položaju radnika raznih privrednih grana. Naime, u raznim privrednim granama različito se penju i padaju primanja radnika, što zavisi od više faktora među kojima neki mogu biti presudni, kao što je ekonomski položaj privredne grane, činjenica da ona radi za izvoz ili samo za domaće tržište itd., a to se u prosjeku ne može vidjeti. Tako su, na primjer, primanja štamparskog radnika u BiH znatno veća od primanja pilanskog radnika, a to se u podacima o prosječnim nadnicama ne može vidjeti. Na iznošenje ovakvih podataka mi se odlučujemo zato što nismo željeli opterećivati rad podacima za svaku granu posebno, a onda ponovo iznositi prosjeke, a i zbog toga što želimo da prikažemo opšti položaj radnika.

Sudeći po raznim izvorima radničke i drugih provenijencije u vremenu od 1921. do 1926. godine, općenito uzevši, nominalna nadnica radnika je bila u porastu za 5 do 30%. Odmah se, međutim, mora reći da su cijene sredstava za život u istom periodu porasle za 100 do 350%, što znači da je zbog nesrazmjera između porasta nominalne nadnice i porasta cijena životnih namirnica realna nadnica bila u padu, a s njom i životni standard radnika i njegove porodice. Tako su, na primjer, u vremenu od januara 1921. g. do avgusta 1922. g. cijene životnih namirnica skočile u Srbiji i Makedoniji za 112%, u Bosni i Hercegovini za 350%, a u Sloveniji i više od 350%. Za isto to vrijeme nominalna nadnica u Srbiji i Makedoniji kretala se ovako: minimalna nadnica do Obznane iznosila je 14 dinara, a u avgustu 1922. g. 18 dinara, dakle porasla je za 4 dinara ili za 27%. Maksimalna nadnica do Obznane iznosila je 33 dinara, a u avgustu 1922. g. 40 dinara, tj. porasla je za 21%. Srednji porast nadnice iznosio je 24%, a cijene životnih namirnica, vidjeli smo, povećane su za 112%. Drastičniji je primjer Bosne i Hercegovine, gdje je za to vrijeme porast nominalne nadnice iznosio 20 do 30%, a cijene životnih namirnica su skočile za 350%, što predstavlja neobično veliki pad realne nadnice.³¹

Odnos između nominalne nadnice i životnog minimuma može se prikazati i tabelom, kao što je ova u kojoj je prikazan taj odnos u vremenu od 1922. do 1927. godine upoređen sa 1914. godinom.³²

Nadnice radnika i cijene životnih namirnica, uglavnom, nikad nisu mirovale. Zato se ne može ništa zaključivati o položaju radnika, na primjer, u 1926. godini, a iznositi brojčane podatke iz 1924. godine. Koliko bi to poređenje bilo nesigurno, neka nam potvrdi ovaj primjer: ako 1924. g. uzmemo kao osnovu i obilježimo je sa 100, onda kretanje radničkih nadnica u sljedećih pet godina pokazuje ovaj odnos:³³

Tabela pokazuje da se sa 1927. godinom nadnica počinje naglo obarati. U 1928. godini pad nadnica kulminira da bi 1929. g. počeo blagi uspon radničkih nadnica. Ipak stanje i 1929. godine je takvo da su tada nadnice za oko jednu četvrtinu bile manje nego 1924. godine.

Podaci o nadnicama i cijenama životnih namirnica su i najbolje mjerilo kada se govori o položaju radnika i istovremeno toliko neshvatljivi zbog stalnih promjena i zbog konstantnih razlika među pojedinim mjestima, zavisno od ponude i potražnje na tržištu, bogatstva kraja, veličine grada itd. Cijene osnovnih životnih namirnica u raznim mjestima Bosne i Hercegovine istog dana i godine se znatno razlikuju. Evo primjera za ovu tvrdnju:

Cijene životnih namirnica 1. 9. 1927. godine

Iz tabele se vidi da su cijene pojedinim artiklima vrlo različite, čak i u susjednim mjestima. Razlika u cijeni za pojedine artikle je čak 50%, što nije nevažno sa stanovišta ocjenjivanja položaja radnika, odnosno sve to govori koliko je teško biti precizan u ocjenjivanju položaja radnika u Bosni i Hercegovini između dva rata. Čak su i razlike u cijeni industrijskih prehrambenih artikala velike, iako su ti proizvodi bili gotovo kao državni monopol.

U želji da što približnije ocijenimo položaj radnika u zemlji, daćemo i tabelu nadnica po mjestima, tako da se ona može upoređivati sa tabelom cijena životnih namirnica, jer i ona se odnosi na isto vrijeme.

Plate u dinarima na dan

Na osnovu ove tabele može se mnogo štošta uočiti i zaključiti. Odmah pada u oči vrlo velika razlika između kvalifikovanih i nekvalifikovanih radnika. U tabeli su zapravo svi kvalifikovani radnici iskazani posebno, a nekvalifikovani su stavljeni pod naziv »nadničari«. Kako je ovdje riječ o šumsko-pilanskim preduzećima, gdje je apsolutno najveći broj baš nekvalifikovanih radnika, za ocjenjivanje položaja radnika u ovim mjestima je onda najvažnija rubrika »nadničari«. Među tim najbrojnijim radnicima najslabije su plaćeni radnici preduzeća »Ugar« u Turbetu svega 8 do 18 dinara na dan, a vrlo nisku startnu osnovu imali su i u Drvaru i Banjoj Luci. Zanimljivo je, kad se govori o nekvalifikovanim radnicima, istaći da su u Sjetlini i Palama »nadničari« bili najbolje plaćeni, znatno bolje nego isti takvi radnici u većim i jačim radničkim centrima kakvi su Zavidovići, Drvar, Banja Luka i dr. I kod kvalifikovanih radnika se mogu praviti razna poređenja, npr. u pogledu visine primanja u raznim mjestima, raspona između najniže i najviše plaćenih itd. Mjesta van Bosne i Hercegovine smo i naveli samo zato da bi se mogla praviti poređenja, a i zbog zaključka o opštem položaju radnika. Od ovih mjesta jedino Zagreb odskače u pogledu visine nadnica, a sva ostala mjesta se uklapaju u prosjek u koji se mogu uključiti i bosanskohercegovačka mjesta.

Upoređujući radničke nadnice i cijene na tržištu, Zagrebačka radnička komora je napravila indeks mjesečnih troškova teoretskog minimalnog budžeta radnika samca i četveročlane porodice. Prema tome indeksu, radniku je potrebno dinara:

Kazano riječima, ono što je jula 1914. godine radnika samca koštalo 54,08 dinara, koncem 1930. godine je morao platiti 890,33 dinara, odnosno, potrebe svoje četveročlane porodice jula 1914. godine radnik je plaćao sa 142,46 dinara, a decembra 1930. godine za to mu je trebalo 2.255,63 dinara.

Radničke zaštitne ustanove su redovno pratile podatke o visini radničkih nadnica, kao što su pratile i broj zaposlenih i osiguranih radnika. Kroz njihove mjesečne ili periodične izvještaje može se utvrditi kretanje nadnica i broja osiguranih, odnosno zaposlenih radnika.

Stalni pad radničke nadnice u vremenu od 1926. do 1931. g. potvrđuju i podaci o broju radnika sa nadnicom do 20 dinara koji se stalno povećava, dok se broj radnika sa nadnicom do 30 dinara smanjuje. Također je smanjen broj radnika sa nadnicom većom od 48 dinara, a povećan broj onih koji imaju nadnicu do 48 dinara. Potrebno je ovdje napomenuti da su nadnice koje se kreću do 30 dinara uglavnom imali nekvalifikovani radnici, a one preko 30 dinara kvalifikovani radnici. U ovom razdoblju nadnice nekvalifikovanih radnika su od 30 imale tendenciju opadanja prema 20 dinara, a tako isto i nadnice od 48 i više dinara imale su tendenciju opadanja prema donjim granicama.

U želji da dobijemo što približniju sliku o stvarnim radničkim nadnicama Zagrebačka radnička komora je iz najkarakterističnijih industrijskih grana odabrala 56 reprezentativnih preduzeća i za njih obradila podatke.

Najbolje su plaćeni grafički radnici, zatim radnici zaposleni u industriji kože, pa u industriji metala, proizvodnji alkohola itd. Uočljivo je da su to, uglavnom, industrijske grane gdje je zaposleno relativno malo radnika. Najslabije su plaćeni radnici u građevinarstvu i drvnoj industriji, a to su opet grane u kojima radi mnogo radnika.

Stalni pad nadnica i pogoršanje položaja radnika vidljiv je iz svih podataka. Zbog mogućnosti poređenja i provjeravanja podataka navodimo istu tabelu nadničnih razreda za kraj 1933. godine, kao što smo ranije naveli za mart 1931. godine. Ove tabele omogućavaju da se na očiglednom primjeru posmatra pogoršanje položaja radnika.

Upoređivanjem ovih podataka, vidimo da je krajem 1933. godine za oko 50.000 radnika sa nadnicom preko 48 dinara manje nego u 1931. godini. Zatim da je za oko 10.000 manje onih sa nadnicom od 40 do 48 dinara, za preko 20.000 manje radnika sa nadnicom do 40 dinara, za oko 14.000 manje onih sa nadnicom do 34 dinara itd. Broj radnika sa boljim nadnicama smanjuje se sve do šestog nadničnog razreda, a odatle počinju niže nadnice, dnevna primanja ne prelaze 20 dinara, kojih sada ima mnogo više nego ranije. Ovo su očigledni dokazi o pogoršanju položaja radnika.

Prosječna obezbijeđena nadnica u Jugoslaviji iznosila je u novembru 1930. godine 27,76 dinara, za 1931. godinu prosjek je bio 26,19 dinara, 1932. g. prosjek je 24,58, 1933. g. 23,22, a u maju 1934. godine samo 22,19 dinara. Znači, prosječna obezbijeđena nadnica je sve ovo vrijeme u konstantnom padu.

Na teritoriji sarajevskog Okružnog ureda za osiguranje radnika u isto vrijeme zabilježene su ove prosječne nadnice: 1931. godine 26,31 dinar, 1932. g. 23,89 dinara i juna 1933. godine 22,40 dinara. Upoređene sa jugoslovenskim prosjekom, ove nadnice radnika u Bosni i Hercegovini pokazuju da su ovdje radnici u 1931. godini imali nešto bolje nadnice od jugoslovenskog prosjeka, ali zato u 1932. i 1933. njihove prosječne nadnice padaju ispod jugoslovenskog prosjeka.

I najbrojnija branša radnika u Bosni i Hercegovini, drvodjeljski radnici, također je u ovo vrijeme stalno gubila na visini nadnica, i to kako specijalisti-majstori, tako i kvalifikovani i nekvalifikovani radnici.

Prosječna nadnica svih zaposlenih radnika u Bosni i Hercegovini u sljedećih nekoliko godina kretala se ovako:

1935. godine 20,61 dinara
1936. godine 20,80
1937. godine 21,97
1938. godine 22,81
1939. godine 22,28
1940. godine 27,64

Znači, nadnica se od 1935. godine do kraja 1940. godine povećala za 7,03 dinara sukcesivno se povećavajući kroz sve ovo vrijeme. To stalno povećanje nadnica je prividno, jer koliko je radnik u našoj zemlji slabo plaćen može se vidjeti na primjeru radnika zaposlenih u industriji drveta Jugoslavije čija je satnica bila manja nego u većini evropskih zemalja.

Prosječne satnice pilanskih radnika 1937. godine u Jugoslaviji i nekim zemljama Evrope iznosile su:

Mada se iz ovih podataka ne može vidjeti kolika je kupovna moć radnika u tim zemljama, razlike u visini nadnice su ipak tolike da nedvosmisleno upućuju na zaključak o niskom standardu naših radnika. Čak i radnici industrijski nerazvijenih zemalja od Jugoslavije imaju bolju satnicu, veća primanja.

U masi »prosječnih nadnica« i zajedničkih podataka za sve struke evo ipak i nekoliko podataka za pojedine grane: u 1936. godini mjesečna najamnina tekstilnih radnika iznosila je 125 do 300 dinara a radno vrijeme od 10 do 12 časova dnevno, radnika u ciglanama, kamenolomima i na javnim radovima 375 do 500 dinara za radno vrijeme od preko 12 časova dnevno, drvodjeljski radnici su imali 481,25 dinara za radno vrijeme od 12 i više časova dnevno, kvalifikovani građevinski radnici su imali 1.180 do 1.400 dinara za radno vrijeme od 8 časova dnevno, nekvalifikovani građevinski radnici su za isto radno vrijeme imali 475 do 600 dinara, molerski radnici su imali 1.125 do 1.575 dinara mjesečno za radno vrijeme od 9 časova dnevno, tipograf je imao 2.020 do 2.316 dinara za radno vrijeme od 7 do 8 časova dnevno, knjigovezac 2.000 za osmočasovno radno vrijeme, a pomoćni grafički radnik je imao 1.013 dinara za radno vrijeme od 8 časova dnevno.

Stalno povećanje nadnica koje smo vidjeli ranije u tabeli za period od 1935. godine pa dalje, u stvari je prividno, jer su cijene životnim artiklima porasle mnogo više nego što su porasle radničke nadnice.

Skupoća je teško pogađala sve one koji žive od nadnice. Kako se kretala skupoća u ovom periodu, djelomično se može vidjeti na osnovu podataka o jednomjesečnoj potrošnji jednog člana porodice fabričkog radnika.

Odnos cijena pojedinih predmeta potrošnje po članu porodice u Bosni i Hercegovini

Jednomjesečna potrošnja jednog člana porodice fabričkog radnika u mjesecu novembru 1940. godine je prema ovom izvoru, a nemamo razloga da mu ne vjerujemo, veća za 111,53 dinara nego u avgustu 1939. godine i za 61,81 dinar u odnosu na januar 1940. godine. Prosječna nominalna nadnica za isto to vrijeme porasla je za svega 4,22 dinara. To znači da su mjesečni prihodi radničke porodice, četiri člana od kojih je jedan zaposlen, u mjesecu novembru 1940. godine za 109,12 dinara veći nego u avgustu 1939. godine, ali su zato troškovi potrošnje ove porodice u istom periodu narasli za 446,12 dinara.

Skupoća se naročito evidentno ispoljila u 1940. godini. Do tog vremena još je nekako i održavana ravnoteža nadnica i cijena na tržištu zahvaljujući uglavnom niskim cijenama poljoprivrednih proizvoda. Nadnice jesu zaostajale, ali je to zaostajanje sve do kraja 1939. godine, odnosno do početka 1940. godine bilo blago. Od tada se odnos počinje naglo mijenjati. To se vidi iz ovih primjera. Dok su za nepunu 1937. godinu radničke nadnice u BiH povećane za 17%, cijene životnim namirnicama su skočile za oko 27%. Naprotiv, od avgusta 1939. godine do oktobra 1940. godine cijene životnih potreba porasle su za 49,68%, a u isto vrijeme nadnice radnika povećane su samo za 13,12%.

U ovom periodu, avgust 1939. – juli 1940. godine, odnos nadnica i skupoće kretao se po mjesecima:

Mislimo da je zanimljivo pogledati kako se u isto vrijeme u Bosni i Hercegovini kretao broj radnika i koliko je iznosila njihova prosječna nadnica:

Porast cijena životnih namirnica naročito je primjetan od vremena izbijanja drugog svjetskog rata pa dalje, do polovine 1940. godine. Iznijećemo ovdje cijene onih artikala koje mora da troši svaka porodica.

U Bosni i Hercegovini su se te cijene kretale ovako:

Jugoslovenski prosjek cijena istih ovih artikala bio je:

Upoređujući podatke za ovih šest artikala koji se nalaze u obadvije tabele, može se vidjeti koliko je skupoća u Bosni i Hercegovini veća od jugoslovenskog prosjeka cijena za iste artikle i u isto vrijeme.

Kada se sagledaju svi ovi podaci, izlazi da ipak najuvjerljivije djeluju oni koji govore o realnoj vrijednosti nadnice u 1935. godini i prvim mjesecima 1940. godine.

Nominalno, nadnica je od 1935. godine do polovine 1940. godine znatno porasla. Realno, vrijednost radničke nadnice je opala. Nominalno, nadnica radnika u BiH je u ovom vremenu, 1940. g., veća za 7,04 dinara nego što je bila 1935. g., ali je njena stvarna vrijednost za oko 6 dinara manja nego što je bila 1935. godine.

Podaci koji govore o odnosu nominalne plate i izračunatog životnog minimuma su također interesantni i vrijedni za ocjenu položaja radnika. U vremenu od 1930. do 1935. godine odnos prosječne nominalne plate i troškova životnog minimuma za radnika samca i za porodicu od četiri člana bio je:

U periodu koji je nastupio poslije ovog, u vremenu od 1937. do 1940. godine nominalna plata radnika nije bila dovoljna da mu obezbijedi životni minimum, i to ni radniku pojedincu, a pogotovu njegovoj porodici. Nešto o tome može se vidjeti iz sljedećeg pregleda.

Isto tako mjesečna prosječna plata nije mogla zadovoljiti ni životni minimum radnika pojedinca. Taj minimum za radnika samca iznosio je 1937. godine 771 dinar, a prosječna nominalna plata 591 dinar. Sličan odnos vladao je i u ostalim godinama.

Naročito je odnos prosječne nominalne plate prema izračunatom životnom minimumu bio nepovoljan za radnike nekih privrednih grana. Izražen procentima taj odnos za industrijske, rudarske i šumske radnike izgledao je ovako:

Iz pregleda se vidi kakav je bio životni standard radničke porodice. Svi ovi radnici, prema pokazateljima kojima se služimo, nisu mogli obezbijediti svojim primanjima ni 50% troškova životnog minimuma, a šumski radnici čak ni 30%.

Treba se podsjetiti da oko dvije trećine svih radnika, zaposlenih u Bosni i Hercegovini, čine upravo radnici ovih grana, što nas upućuje na jasan zaključak o položaju radnika u ovoj zemlji. Mora se, međutim, naglasiti da su standardi na osnovu kojih je izračunavan ovaj životni minimum vrlo visoki, vjerovatno predstavljaju evropsko mjerilo. Zato poređenja na osnovu tih standarda ne pružaju baš pravu sliku, nego ih treba uzimati kao pokazatelj više u nastojanju da se sa što više strana osvijetli položaj radnika u Bosni i Hercegovini. Sasvim je izvjesno da su naši radnici i njihove porodice našli neki drugi izvor prihoda dok su uspjeli opstati. Taj njihov izlaz bio je skopčan sa neishranjenošću, bolestima, svakovrsnim odricanjima itd., što se može pratiti kroz podatke o dužini života radnika i članova njihovih porodica, bolestima koje su gotovo isključivo postale radničke itd.

Atak na nadnice radnika i plate radnika i namještenika vrši se na dva fronta. Jedan je svakodnevni svima poznati napad direktno usmjeren na sniženje nadnica i plata koje vrše poslodavci i vlasnici preduzeća na taj način što žele smanjiti sumu novca koju direktno daju radniku u ruke. U vremenskom rasponu od dvadesetak godina koji ovdje pratimo vidjeli smo kako se taj dio radničke nadnice koji inače služi za podmirenje nasušnih potreba radnikovih i članova njegove porodice smanjuje i iznosi jednu četvrtinu, negdje za jednu trećinu, a negdje čak i za polovinu manje od nadnice koju je radnik dobivao na početku perioda o kome se govori. Pored ovog nastojanja, manje je poznato nastojanje poslodavaca, pa i organa vlasti da smanje davanja koja idu za razne vidove radničkog osiguranja, u bolesti, starosti, nesreći, nezaposlenosti i dr. To je, u stvari, drugi dio radničke nadnice.

Jedan je onaj što on dobija na ruke kao svoju zaradu, a drugi je ovaj koji se daje za slučaj bolesti, starosti, smrti, nezaposlenosti. Taj socijalizovani dio radničke nadnice stvaraju zajednički poslodavac dijelom svog ulaganja i radnik dijelom koji odvaja od onoga što je već primio kao svoju platu ili nadnicu. U vrijeme kad je radnicima bilo najteže, u vrijeme ekonomske krize 1929–1933, bilo je prijedloga čak i od radničkih sindikata, doduše takozvanih »nacionalnih«, da se obustavi plaćanje prinosa za radničko osiguranje, pa da se ono i ukine ako nema drugog rješenja, samo da se od radnika ništa ne odbija. Dobar dio poslodavaca je bio odmah spreman da prihvati ovu soluciju, jer je inače bio za to da se smanje njegova davanja za radničko osiguranje. Ipak do toga nije došlo. Socijalizovani dio radničke nadnice i namješteničke plate smanjen je automatski, jer su u toku posljednjih godina smanjene i nominalne i realne radničke nadnice. Socijalizovani dio predstavlja, u stvari, jedan određeni procenat nadnice. Procenat se, doduše, nije smanjivao, ali je ukupni iznos socijalizovanog dijela nadnice manji, jer je manja suma a i vrijednost ukupnog iznosa radničkih nadnica.

Braneći i neposredni i socijalizovani dio svoje nadnice i plate, radnici su s punim pravom nastojali da povećanje svojih prihoda postignu i na taj način što će na poslodavce prevaliti sve poreze koji terete nadnicu. Radnici su nastojali da bar onaj dio njihove nadnice koji predstavlja neophodni minimum za egzistenciju bude oslobođen svih poreza. Time su željeli postići to da kako tako »preveslaju makar i na goloj dasci«, kroz teške uslove života u kojima su živjeli. Kako su već jednom postali žrtva i od svojih nadnica morali plaćati više doprinosa nego što poslodavci plaćaju, radnici su nastojali da to bar postane obrnuto, da poslodavci od svojih viškova ili povećaju nadnice ili da oni snose veći dio plaćanja za osiguranje radnika.

Socijalizovani dio nadnice, u stvari, predstavlja buduću radničku ishranu, to je ona rezerva iz koje će radnik crpiti kad bude nesposoban za privređivanje. Zato ovaj dio nadnice ne smije ulaziti u kalkulacije o kupovnoj moći radnika, o njegovoj prosječnoj plati itd. Nadnica radnika je samo ono što njemu ostane čisto u ruci poslije svih odbitaka za razna obavezna socijalna osiguranja i fondove kao i neposrednih odbitaka za javne dažbine. Samo taj dio može da služi radničkoj prehrani. On treba da je što veći radi obezbjeđenja normalnog trajanja života radnika, a socijalizovani dio na drugoj strani mora da bude veći radi obezbjeđenja u bolesti, iznemoglosti i starosti. I jedan i drugi dio radničke nadnice može biti utoliko veći ukoliko javne dažbine i to posredne i neposredne ostanu u razumnim granicama i pravedno opterete sve građane prema imovinskom stanju i prihodima.

U ocjeni položaja radnika vrlo važan faktor je zaposlenost. U pravilu, što je veći broj nezaposlenih radnika, položaj zaposlenih je teži. Zaposlenim radnicima stalno prijeti opasnost da ostanu bez posla, i to jako utiče na njihove odluke o ulasku u štrajk, o isticanju zahtjeva za povećanje plate itd., jer poslodavac u takvoj situaciji uvijek ima mogućnost da na njihovo mjesto dovede druge radnike koji će možda raditi i za nižu dnevnicu nego što su oni imali. To je naročito važno za nekvalifikovane radnike.

Prateći uticaj nezaposlenosti na položaj radnika, sarajevska Radnička komora je formirala anketnu komisiju koja je ispitujući ovu pojavu došla do sljedećih pokazatelja vezanih za padanje radničke nadnice sa porastom broja nezaposlenih:

Broj nezaposlenih radnika se u 1933. godini povećao za oko tri puta, a namještenika za oko pet puta. Nominalna nadnica i kvalifikovanih i nekvalifikovanih radnika pala je u isto vrijeme za oko 40%.

Iako je ekonomska kriza prošla i zaposlenost stalno rasla, tek u maju 1936. godine je indeks zaposlenosti prešao nivo iz 1929. godine i iznosio 103,5 ako se 1929. uzme kao indeks 100. Broj nezaposlenih radnika u ovo vrijeme kreće se u zemlji od 500 do 600 hiljada i igra vrlo značajnu ulogu u ocjeni položaja radnika uopšte. Uz ovaj podatak o broju nezaposlenih treba dodati još jedan da od 4.327.258 katastarskih posjednika u Jugoslaviji, njih 2.981.906 imaju jedva dva hektara zemlje. Ovi sitni posjednici ne mogu se prehraniti prihodima od zemlje i prinuđeni su tražiti neku, makar privremenu i povremenu zaradu na drugoj strani. Samo u Bosni i Hercegovini, prema statističkim podacima, 60% seljaka, što čini oko polovine svih stanovnika, moralo je 8 mjeseci u godini kupovati žito za prehranu, a mogli su ga kupiti samo novcem koji su morali negdje zaraditi.

S druge strane, veliki broj radnika svojim prihodima nije mogao podmiriti ni oko 50% životnih potreba ne računajući u ovaj broj radnike i radnice ispod 18 godina, kojih je u Jugoslaviji bilo 69.042, a koji su imali nadnicu do 8 dinara. Među radnike koji nisu mogli podmiriti ni polovinu svojih potreba u Bosni i Hercegovini su spadale radnice u tekstilnoj industriji. Njihova početna dnevnica iznosila je krajem 1935. i početkom 1936. godine 5 dinara, a najsposobnije i najiskusnije radnice, koje rade na akord, ne zarade više od 20 dinara dnevno. U ovoj industrijskoj grani na 5.000 dinara vrijednosti izrađene robe samo 250 dinara ili 5% odlazi radnicima na ime zarade. Zatim tu dolaze radnici u industriji gume i kože za koje se smatra da imaju najnižu prosječnu obezbijeđenu nadnicu u Bosni i Hercegovini koja iznosi 11 dinara, i radnici na javnim radovima, kao što su, na primjer, građevinarski radnici na izgradnji pruge Bihać–Knin, koji za 10-satno radno vrijeme dobiju 6–13 dinara dnevno. Najbolje su plaćeni, to smo ranije i u tabeli vidjeli, grafički radnici, ali njih je, u odnosu na druge slabije plaćene struke veoma malo, pa se njihove relativno dobre nadnice gube u prosjecima.

Sa stanovišta interesa radničke klase, ni Uredba o utvrđivanju minimalnih nadnica, zaključivanju kolektivnih ugovora, pomirenju i arbitraži, donesena 13. februara 1937. godine, ne postiže željeni efekat. Uredba to nije postigla iz više razloga. Prvo, nije donesena onda kada su to radnici zahtijevali, odnosno kada je njima usljed privredne depresije bila najpotrebnija. Drugo, Uredba ne samo da određuje veoma nisku osnovicu radničke nadnice nego donosi i maksimalne granice i odredbe oko sklapanja i zaključivanja kolektivnih ugovora, što sputava radničku inicijativu da sami borbom i štrajkovima poprave svoj položaj. Treće, možda i najgore, ili najvažnije, je to što je čitave privredne grane nisu primjenjivale, odnosno nisu kažnjavani oni koji krše odredbe Uredbe.

Minimalne nadnice propisane Uredbom u 1938. i 1939. godini su cijenama na tržištu bile daleko prevaziđene, pa je Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja u Beogradu donijelo odluku o promjeni njene visine. Na ovakvu odluku Ministarstva uticalo je više razloga među kojima su najvažniji pritisak javnosti i brojni radnički zahtjevi usmjereni u tom pravcu. Promjena je uslijedila 9. septembra 1940. godine, a sastojala se u tome što je Ministarstvo odredilo da minimalna satnica u mjestima iznad 5.000 stanovnika ne može biti manja od 4 dinara, a u mjestima ispod 5.000 stanovnika ispod 3,60 dinara. Međutim, i poslije ove dopune, bilo je isto kao i poslije donošenja Uredbe slučajeva kršenja i nepridržavanja zakonskih mjera, odnosno mnogobrojnih radničkih žalbi inspekcijama rada da se ovaj ili onaj poslodavac ne drži propisa, da su satnice i nadnice niže od propisanih itd.

Završavajući ovaj prikaz položaja radnika u Bosni i Hercegovini između dva rata, želimo da iznesemo još samo nekoliko podataka koji također na svoj način uvjerljivo govore o ovom pitanju. U toku 1934. godine Radnička komora i Javna berza rada u Sarajevu provele su jednu vrlo opsežnu anketu kod radnika grada Sarajeva ispitujući nezaposlenost i njene uzroke, stambene prilike radnika, ishranu, odijevanje, zaduženost itd. Tom prilikom prikupljeni su vrlo interesantni podaci, naročito kada je riječ o stambenim prilikama radnika. Tako je ustanovljeno da od 18.076 radničkih porodica koje imaju 58.023 člana, 76,90% stanuje u prizemlju, 4,63% u podrumu i na tavanu, a svega 18,46% njih stanuje na spratu. Stanovi u kojima stanuju radnici i njihove porodice su u pravilu mračni i tijesni. Od svih radnika, obuhvaćenih anketom a koji imaju porodicu, 35,48% raspolaže »stanom« od jedne sobe, a 53,87% imaju stan od sobe i kuhinje. To znači 89,35% radničkih porodica u Sarajevu stanovalo je u stanu sa samo jednom sobom, a 35,48% njih nije imalo ni kuhinju. Drugim riječima, to znači da je najveći dio radničkih porodica u jednoj prostoriji obavljao sve životne potrebe i to zajedno braća, sestre, bračni drugovi, mala djeca, starci itd. To dalje znači da je najveći broj njih bio lišen odmora poslije rada, njege u bolesti, dobrog noćnog počinka i osnovnih higijenskih uslova života. Može se pretpostaviti da su i u drugim mjestima Bosne i Hercegovine stambene prilike radnika bile slične ili nešto malo bolje zbog manjeg priliva radnika, njihovog manjeg broja itd.

Pišući ovaj prikaz položaja radnika, željeli smo da on posluži kao osnova za objašnjavanje političkog i sindikalnog organizovanja radništva Bosne i Hercegovine i njegove borbe za poboljšanje ekonomskog, socijalnog, pa i političkog položaja radništva. Kvalifikaciona struktura radništva, broj muške i ženske radne snage, godine starosti zaposlenih radnika, elementi koje smo navodili ovdje, su vrlo značajni pokazatelji sa stanovišta posmatranja profila političkih i sindikalnih organizacija bosanskohercegovačkog radništva.

Izvor: Ahmed Hadžirović, „Prilog proučavanju položaja radnika u Bosni i Hercegovini između dva rata“, Prilozi Instituta za istoriju Sarajevo, godina X/II, broj 10/2, Sarajevo, 1974, str. 235–266.