Tri nedavno obnovljene mlinice, sa ostacima još nekih gotovo potpuno porušenih, na ušću Radobolje u Neretvu ne daju naslutiti da je na tom malom prostoru dužine oko 500 i širine oko 150 metara, a Radobolji i njenim kanalima, nekada u pogonu bilo 13 mlinica.
O prvim mlinicama na tom prostoru saznajemo iz poimeničnog popisa sandžaka Hercegovine, 1475–1477. godine,¹ u kojem je naznačeno da u nahiji Mostar (pazar Mostar) postoje tri mlinice. Jedna od njih je vlasništvo imama, a dvije dizdara mostarske tvrđave.² Podatak upućuje na zaključak da su te tri mlinice izgrađene u predturskom periodu, kao i one četiri u Cimu,³ od kojih su u to vrijeme, samo 7–9 godina nakon turske okupacije ovih krajeva, dvije bile zapuštene, pa je novoostvorena turska uprava njihove vlasnike oslobodila poreza.
Ali su stanovnici Cima (50 domova i 8 neoženjenih) bili upućeni na preostale očuvane dvije mlinice, stanovnici Mostara (19 domova sa 1 neoženjenim), te stanovnici sela Zalika, sada dijela grada Mostara (9 domova), i sela smještenih na brdovitom terenu, kao što su Vrapčići ili Gornja Drežnica (203 doma), Hrašno ili Raška Gora (27 domova) i drugi, bili su upućeni na korištenje mlinova u Mostaru.
Smatramo da su tri mlinice, koje se pominju u prvom popisu, bile locirane na koritu Radobolje (I) jer je u ono vrijeme jedino ono postojalo. Može se sa velikom vjerovatnoćom pretpostaviti da su bile locirane na mjestima označenim na priloženoj skici brojevima 5, 7 i 10. U prilog toj tvrdnji navodimo fotografije iz zbirke ZIMODO (2. i 3), na kojima se vide ostaci ranije izgrađenih mlinova na koritu Radobolje. Sve ostale mlinice građene su na kasnije izgrađenim kanalima bliže udaljenosti od Mosta na Neretvi što je slučaj sa mlinom 2 i mlinicom iznad Derviš-pašine džamije u Podhumu, koja nije obuhvaćena ovim prikazom.
Neke podatke koji se odnose na te mlinice saznajemo iz raspoloživih vakufnama.
Tako je Nesuh-aga Vučijaković 1564. godine u svojoj vakufnami, pored ostalog, zavještao⁴ „… sve mline od kojih se neke nalaze na rijeci Radobolji…“ Teško je zaključiti na koje se mlinice to zavještanje odnosi, ali, s obzirom na druge elemente, možemo tvrditi da su mogle biti izgrađene jedino u blizini lokacija označenih brojevima 1, 2, 5, 7, 10, ili na Radobolji van sadašnjeg područja grada, u što je teško povjerovati.
U zapisu obnove poslovanja Fatime kadun, kćeri Mesnih-ćehaje, 1. ramazana 1061 (1651) godine, između ostalog, piše: „Na dugu kod zergerzade (zlatarevića) Sferi ćehaje … zakupnina od mlinice 250. Spomenutu mlinicu od tri vitla koja se nalazi na Radobolji on je rakuru prodao i istu drži i plaća zakupninu. Za nju jamči svojom imetkom sin mu Mustafa.“⁵
Nagli razvoj naselja, kasnije nazvanog Mostar, nakon turske okupacije, ne samo za povećani broj vojnika nego i stanovnika, zahtijevao je veći broj mlinica. Njihova gradnja je omogućena izgradnjom pomoćnih kanala (II i III) i kanala Radobolja (IV). Razlog gradnje posljednjeg treba tražiti u nastojanju da se naselje vlastito snabdije pitkom vodom sa Radobolje, što je bilo moguće jedino dovođenjem vode na nivo Starog mosta.
Sljedeći pisani trag o mostarskim mlinicama nalazimo kod putopisca Evlije Čelebije: „Na suprotnoj strani varoši, tamo gdje je tabana, ima devetnaest vodenica, koje zaslužuju da se vide. U tim krajevima nisam vidio vodenice napravljene s takvim uređajem i na točak.“⁶
O mlinici na lokaciji 10 nalazimo zapis u vakufnami Elhadž-Vakufa Hadži-Saliha Puladije (Vojnika),⁷ nastale 15. 24. maja 167?, u kojoj se, pored ostalog, zavješta 14 dućana u Nezir-aginoj mahali „… za opravak kaldrme, koja vodi od vakifovih dućana do mlinice na Radobolji, troši godišnje po 200 akči“.
Temesuk kojim mufti Muhamed ef. Mutevelija Sinan-pašina vakufa u Mostaru potvrđuje da je dao Kosić Ali jednu mlinicu na Radobolji za 1081 (1670/71) godinu uz zakup od 25.000 akči godišnje, a uz svjedočenje hadži-Husein-age Čelebije i Hevan Mustafe Čelebije,⁸ govori nam nešto o mlinici koja je na skici označena brojem 12 ili 13. Sinan-pašin vakuf je registrovao prihode od tog mlina za period 1867–1871. godine u iznosu od 2.000 groša.⁹
U sidžilima mostarskog kadije nailazimo na podatak da je Selim-baša uzeo pod zakup jedan mlin vakufa Ahmed-bega Lakišića kod hamama u Mostaru, što je uz svjedočenje Sejju Mehmed ef. Karabega i drugih, upisano 7. džumada II 1095 (1684) godine.¹⁰
Zapis o velikoj poplavi, u kojoj su stradale četiri mlinice, daje nam neke podatke i o njihovim vlasnicima: „U srijedu 12. ševala 1125 (1. novembra 1713) godine, rijeka Neretva je tako nabujala da je odnijela dvije mlinice: Jujića (Yuyizade) i još jednu rakufsku mlinicu. Od mraka pa sutradan do podne spomenuta rijeka je, božijom odredbom, tako nadošla da je prodrla kroz vrata u Veliku tabhanu i do temelja porušila tri dućana koji su se nalazili niže nje. Voda je iz tabhane odnijela više hiljada koža i sav alat tabaka. Zatim je digla Temimovu i Avdibegovića mlinicu. Voda se zatim popela više hamama i odnijela Kosićinu kulu…“¹¹
Po opisu se može zaključiti da je Jujića mlinica u neposrednoj blizini lokacije 10, vakufska 6, a Temimova i Avdibegovića mlinica odgovaraju lokacijama 12 i 13, naročito zbog opisa: „… Voda se zatim popela više hamama.“
Mehmed Išerlić, sin Mustafa-bega, u svojoj oporuci, pisanoj 21–30. jula 1772, pored ostalog, zavješta:
„(1) Jedan i po vitla u mlinici na Radobolji, koja je pokrivena pločom;
(2) pola pekarskog dućana uz tu mlinicu pod istim krovom;
(3) bašču neposredno uz te objekte.
Navedene nekretnine nalaze se u Priječkoj čaršiji, a graniče, s jedne strane, s putem koji vodi prema Cernici (misli na današnju Ulicu Rade Bitange – D. K. M.), a, s druge, s kućama stanovnika Nezir-agine mahale …“¹² Smatramo da se po datim podacima može tvrditi da je riječ o mlinici 4.
U muraseli (službenom kadijskom pismu), izdanoj 1847. godine, naređuje se Abdulahagu Godini iz Mostara da plaća imamu Sinan-pašine džamije u Mostaru po dva tovara žita godišnje za mlinicu koju je sagradio na zemljištu vakufa. Potpisan je mostarski kadija Mehmed Emin.¹³ Smatramo da se taj podatak odnosi na mlinicu 11.
Dvadeset pet godina kasnije, 8. ramazana 1287 (1870) godine, Marko Milinčević potvrđuje da je uzeo pod zakup od Alije, Smaila i Abdi-bega Godina tri vitla mlinova kod tabhane u Mostaru za 1870. godinu, na ime zakupa dužan je Godinima dati 2.000 groša, 200 oka pšeničnog brašna, 500 oka ječmenog brašna, 300 oka kukuruznog brašna i 200 oka ječma u zrnu. Marko Milinčević se potpisao otiskom prsta, a njegov jamac Ilija Mujić je stavio svoj pečat.¹⁴
Prve mlinice su bile locirane na osnovnom toku Radobolje (I), koji je u narodu nazivan Mostina, dok je probijeni kanal (IV) nazvan Mala Radobolja, rjeđe Kanal Radobolja. Te su mlinice bile na udaru bujica i porasta nivoa Radobolje, pa i Neretve, koja je u izuzetnim prilikama narastala do krovova mlinica kod pozicije 10.
Koncem 19. vijeka, naglom urbanizacijom i izgradnjom Mostara, naročito na desnoj obali Neretve, kada je izgrađen put Mostar – Vojno (1882) koji je prolazio kroz sredinu grada, te nakon izgradnje spojne pruge za taj put (Ponoć – sada Trg 14. februara)¹⁴, naročito, nakon izgradnje željezničke pruge Metković – Mostar (1885) čime su presječeni mnogobrojni kanali koji su odvodili višak vode u Neretvu, Radobolja je morala da u ekstremnim slučajevima prihvati sve vode koje su se ranije razlijevale po cijeloj desnoj obali i odlijevale se u Neretvu.
Stalni izvor „žive“ vode kod Vekufove glavine i povremena jaka ponornica u Vukodolu su u takvim slučajevima povećavali nivo Radobolje za nekoliko puta pretvarajući mirni potok u hučnu rijeku.
Već ranije uništena je potpuno mlinica na Radobolji, koju smo označili brojem 10. O tome svjedoči i novinska vijest: „Već je više godina da kako je silni povodanj s gromom srušio most u našem gradu na mjestu zvanom kod bivše Oručevića mlinice“ (podvukao D. K. M.).¹⁵ Ta se vijest odnosi na nekadašnji kameni most, nazivan Oručevića ćuprija, koji je 1887. zamijenjen sadašnjim čeličnim mostom.
O jednoj takvoj poplavi lokalni list piše:
„Poplava … Cijeli Mostar znade, već odavno, koliko zla hum i Stefanijino šetalište trpe od Radobolje i oko ne nalazećih se divljih potoka … Radobolja imade vrlo plitko korito. Ona se na više mjesta razdvaja, što ljeti služi za natapanje njiva i bašća. Počev od Donče Jusufa Bakamovića, počima se razlijevati, a prva trpi Zubanova mlinica (Šerifa Arnautovića) i niže nje stojeće kule. Silno strada Aga Đuranović i njegove komšije, kao i njihovi vrtovi. Oni moraju iz svojih kuća izlaziti kad malo Radobolja nadođe. Niže tih kuća opet se razdvajaju u dva rukava i to u tako zvanu Mostinu i Malu Radobolju, a obadvije protiču i imadu dvije ćuprije kod početka Stefanijinog šetališta … Ovi potoci nadiju Radobolju, te se još više razlije … Cijelo Stefanijino šetalište izgleda kao kakovo jezero … Crkvena ulica (sada M. Gupca – D. K. M.) osobito pred katoličkom crkvom, također je pod vodom … Ovakvi povodnji za jednu godinu su se već četvrti puta ponovili.“¹⁶
Fotografija Wilhelma Wienera, objavljena u djelu Mostar Roberta Michela, 1909 (snimljena između 1885. i 1898), prikazuje izdvajanje Šemovačkog spojnog kanala (VI) između Male Radobolje (IV) i Radobolje (I). Još su vidljivi ostaci kamenih zidova bazena-terasija za vodu, koji je u to vrijeme bio van upotrebe već 10–15 godina. Za to relativno kratko vrijeme voda je na tom mjestu izdubila pećinasto korito kanala, iako ne u razmjerama sadašnjeg stanja. Kasnija sanacija obuhvatila je samo donji dio kanala, što je bilo diktirano uređenjem ulica (Onešćukova i Vukovića) i izgradnjom Šemovačkog mosta (1896).
Gornji dio kanala, iznad Onešćukove ulice, ostavljen je na milost i nemilost stihiji, što je i danas vidljivo.
U noći 3/4. oktobra 1940, usljed nadolaska bujica, voda iz Male Radobolje je potpuno skrenula u Šemovački kanal, a zatim u Radobolju (I). Mlinice 4, 11, 12, 13 su ostale bez vode. U donjem toku bujica iz Šemovačkog kanala srušila je malu branu, koja je omogućavala razvođenje vode iz Radobolje u kanal (II), te je nestalo vode u kanalu, čime je mlinica 6 ostala bez vode.
Izvršena je veća intervencija. Pored betonskih prepreka na Šemovačkom kanalu, koji su od tada usporavali brzinu bujica, izgrađeni su betonski stubovi na početku kanala, čime je brana za regulaciju protoka vode kroz Šemovački kanal učvršćena. U Radobolji, na mjestu odvajanja kanala (II), betonirana je mala brana, čime je obezbijeđen dotok vode do mlinice 6.
Poplave su najveće štete nanosile mlinicama izgrađenim na osnovnom toku Radobolje, na Mostini, te su naposlijetku one na donjem toku potpuno razorene.
Područje od mlinice 10, uzvodno od Krive ćuprije, iznad koje su bile mlinice 5, 6, 7, korišteno je kao povrtnjak sve do velikih bujica i porasta nivoa Radobolje. Na fotografijama iz 1897. do 1912. godine¹⁸ vidljivo je da se te površine obrađuju i da su zasađene povrćem. U katastarskim knjigama, koje se vode od 1890. godine, te površine su uvedene u PČ. 49 kao bašče.
Sve jače i češće poplave, pa time i sve veće količine vode u osnovnom koritu Radobolje (I), uništile su mlinicu 10, koja je koncem 19. vijeka nazivana Oručevića mlinica, uz napomenu „bivša“, što znači da je već u to vrijeme bila uništena. Kameni most, lociran neposredno uz tu mlinicu, nazivan kao i mlinica Oručevića, srušen je u jednoj od takvih poplava 1893. da bi opština na istom mjestu sagradila današnji čelični, 1897, ali sa gazištem na znatno višoj koti.¹⁹
Na fotografiji, snimljenoj za velike poplave 1905, raspoznaju se ostaci te mlinice i jednog vitla. Na suprotnoj strani Radobolje, odmah uz tok, vidljivi su neznatni ostaci mlinica, odavno srušenih stihijom.
Oktobra 1905. poplave su bile izuzetno velike. Novine su objavile: „Neretva silno raste, oko ponoći na vrhuncu … Neretvu je bilo strahovito gledati. Konja je stabla, grede, krovove, jedan čitav seoski kuću …“²¹
A zatim: „U noći 6/7. novembra 1905. godine nastale su takve štete, da se morala održati vanredna sjednica opštinskog vijeća.“²²
Mlinica 10 nije unesena u prvi katastarski popis 1890. godine.
Mlinica sa tri vitla (kamena), smještena na osnovnom toku Radobolje (I), odmah iza Krive ćuprije, na skici označena brojem 5, uništena je također prije 1886. godine, što zaključujemo iz činjenice da nije ucrtana u Prvi nacrt Mostara, dovršen te godine, a niti je upisana u katastar 1890. godine.
Prilaz toj mlinici vodio je iz sadašnje Ulice G. Vukovića, koso, nasipom. Pred mlinicom je Radobolja bila premoštena malim drvenim mostom, kojim se prelazilo na lijevu obalu (I) i dolazilo pred mlinicu. Ispod mosta je bila mala brana, visoka do tri metra.
Na fotografiji, snimljenoj vjerovatno 1905, vidljiv je most sa ostacima mlinice, već davno porušene.²³
Kasnije poplave su sve više odnosile ostatke te mlinice, a velika poplava 1940. odnijela je čitav kompleks zemljišta iznad mlinice. Nakon toga je betoniran potporni zid u koritu Radobolje (I), čime je spriječeno potpuno uništenje ostrvca-bašte, smještenog između Radobolje (I) i sjevernijeg kanala (II).
Još su vidljivi samo mali ostaci temelja te mlinice sa južne strane.
Mlinica 7 sa dva vitla (kamena), smještena na desnoj obali osnovnog korita Radobolje (I), odmah iznad Krive ćuprije, imala je duži vijek od dvije prethodne.
Prilaz mlinici bio je iz Jusovine, tačnije od puta koji je vodio od Jusovine na Krivu ćupriju.
Uvedena je 1890. u katastar, k. č. 49/66, sa površinom od 184 m², pod nazivom „Mlinica i dvorište Bošnikća mlin“. Vlasnici su u to vrijeme bili: Mehmed Bošnik, sin Alije, Salih Bošnik, sin Mahmuta, Avdo Bošnik, sin Mahmuta, i Alija Bošnik. Sa po 1/14 suvlasnici u mlinu bili su braća Jovo i Stjepan Perić.
Kasnije su, nasljeđem ili kupoprodajom, suvlasnici mlinice bili: Staka Perić, udata za Jovu Paranos[a], Ljubica Perić, kćerka Šćepе, Draginja Perić, Jovanka Perić, udata Ilić, Ahmet-aga Efica, Lazo Golubović, Šimun Panža i Hilmo Kasumović, sin Salke.
I pored čestih oštećenja, prouzrokovanih bujicama i poplavama, mlinica je stalno popravljana sve do 1910-ih godina. Iza toga postepeno propada, iako su nosivi zidovi ostali neoštećeni sve do 1930-ih godina. Poplave iza tog vremena potpuno su uništile i zbrisale sve tragove mlinice.
Od mlinica u donjem toku Radobolje, izgrađenih na osnovnom toku (I) odnosno Mostini, najduže se zadržala mlinica 2. Prilaz mlinici bio je iz Onešćukove ulice, a njoj je, nakon regulacije te i susjednih ulica 1890-ih godina, povišeno gazište za oko tri metra pa se u mlinicu silazilo strmim puteljkom.
Iz fotografije²⁴ je vidljivo da je u jednoj poplavi prije 1905. godine (nije još bila izgrađena stambeno-poslovna zgrada Buće Kramera) mlinica skoro potpuno uništena, ali je obnovljena i bila u upotrebi sve do 1950-ih godina, kada su prestale raditi sve mlinice na tom području.
Prilikom katastarskog upisa 1890. uvedena je u k. č. 50/32 pod nazivom „Mlinište i mlinovi u dvorištu u Zahumlju“, sa površinom od 143 m². Imala je tri vitla (kamena). Vlasnici su bili: braća Jovo i Stjepan Perić, sinovi Lazara, Hasan-aga Hasanefendić, sin Ibrahimov, te Fatima i Ziba Hasanefendić, Bulsa R. Bakamović, udata za Avdagu Hasanefendića, da bi se kupoprodajom pojavili kao suvlasnici i: Mate Milinčević, Marko i Martin Čule, sinovi Jurišini, te porodice Voljevića i Salkovića. Posljednji vlasnici kupovinom su postali Boško i Dane Zovko.
Mlinica se kao građevina održavala sve do prije par godina, kada je izgradnjom stambenog bloka potpuno uništena. (Vidi fotografiju 1)
Odmah uz prethodnu izgrađena je parno-vodena mlinica Mate Milinčevića. Zgrada je još uvijek relativno očuvana, a karakteristična je po svom ravnom, armiranobetonskom krovu, po čemu je predstavljala izuzetak među mostarskim mlinicama. Iako ne raspolažemo pouzdanim podacima, pretpostavljamo da je izgrađena oko 1910. godine, jer je nema na fotografiji snimljenoj prije 1885, a Mate Milinčević je 1890. bio suvlasnik mlinice na Šemovcu.
Mlinica je dobro vidljiva na fotografiji 1.
Ispod mlinica 1 i 2, od osnovnog korita Radobolje (I) izdvojen je kanal, koji se nakon pedesetak metara ponovo ulijeva u osnovno korito Radobolje kod Šemovačkog mosta. Tu, na završetku kanala, njegova je kota viša od osnovnog korita Radobolje za oko 4 metra, što je omogućavalo pokretanje vitlova mlinice izgrađene na završetku tog kanala.
Sa sjevera zid kanala čine temelji zgrada, od kojih je sve donedavno najmasivnija bila najzapadnija, već pomenuta zgrada Buće Kramera. Zidovi te i ostalih zgrada nadvisivali su korito kanala za desetak metara. Prije dvije godine, na početku i na kraju kanala, izgrađene su dvije velike stambeno-poslovne zgrade. Južna, desna obala kanala je ispod njegovog nivoa, pa zid ozidan čitavom dužinom kanala sprečava prelijevanje vode u bašte koje su znatno nižeg visinskog nivoa od dna korita kanala.
Ta mlinica, sa tri vitla (kamena), unesena je u katastar 1890, u k. č. 50/1, sa oznakom „Mlinište Šemovac u Zahumlju“ i sa površinom od 220 m². Tadašnji vlasnici bili su: Kojudžer, Smokan, Agin, Spužević, Petar Milinčević, sin Marka, Vinogorac, Graničić i Dulija Vidogorac r. Camić. Godine 1916. suvlasnik postaje Pero Milinčević, sin Ivana, a 1920. Ivan Milinčević, sin Blažka, a kao suvlasnici pojavljuju se Đuro Spužеvić, Branko i Olga Spužеvić.
Godine 1932. kupovinom od Ivana Milinčevića suvlasnici postaju Mandžići, od kojih Grgo radi u mlinici sve do njenog prestanka rada 1950-ih godina. U prednjem dijelu mlinice Grgo je stanovao sa porodicom. Svoje nasljeđe Nikola Milinčević, književnik, poklanja 1955. opštenarodnoj imovini, a vlasništvo Đure Spužеvića, odnosno 2/35 mlinice, 1956. je konfiskovano. Ostali dio je prenesen na nasljednike Grge Mandžića.
Mlinica se građevinski održavala, iako oštećena, sve do prije nekoliko godina, kada je izgradnjom ugaone stambeno-poslovne zgrade na Šemovcu potpuno razrušena.
Istočno od prethodne mlinice, u osnovni tok Radobolje (I) sa sjevera se ulijeva Šemovački kanal (VI), koji spaja kanal Mala Radobolja (IV) sa Radoboljom (Mostinom). Na tom mjestu se od osnovnog toka Radobolje ponovo izdvaja kanal (II), koji se nakon tridesetak metara ulijeva u osnovni tok Radobolje (I). Kako na razvoju Radobolje (I) i tog kanala (II) Radobolja u slapu ponire nekoliko metara i prema Neretvi se naglo spušta, to na kraju kanala (II) postoji visinska razlika u odnosu na Radobolju (I) od desetak metara. Voda se u zimskom periodu i u vrijeme bujica na tom mjestu obrušava uz veliku huku, pa je to mjesto od davnina nazvano Mala buka.
Na kraju tog kanala izgrađena je mlinica sa tri vitla (kamena). Prilazi joj se iz sadašnje Onešćukove ulice, odnosno pored lijeve strane Krive ćuprije.
Mlinica 6 unesena je u katastar 1890, u k. č. 49/68, pod nazivom „Mlinica kod Krive ćuprije“ sa površinom 130 m² mlin i 50 m² kod mlina vrt pod nazivom „Potok Radobolja u Zahumlju“. Kao vlasnici su uvedeni: hadži Muhamed Efica rahmetli hadži-Saliha sa 1/2, Ajnija Gačanica udova Ašik sa 1/32, a ostatak se vodio na porodicama Vučijaković i Ašik.
Nasljeđem, 1956. godine, suvlasnici su postali 1/2 Enez i Ekrem Efica, a druga polovina je ostala u vlasništvu porodice Vučijaković, po kojima je mlinica posljednjih decenija i nazivana.
Mlinica je više puta bujicama oštećivana, što se dobro vidi i na fotografiji iz 1905. godine.²⁵
Mlinice 8 i 9 izgrađene su poslije prokopavanja kanala Mala Radobolja (IV) (od Pijeska — P. Drapšina ulica — do utoka u osnovni tok Radobolje — Mostinu). Mlinice su izgrađene na utoku kanala, ispod ulice nazvane sada Onešćukovom, na mjestu koje se nazivalo Čeriz, a mjesto obrušavanja kanala u Radobolju Velika buka.
Uzimajući u obzir više elemenata, pretpostavljamo da je kanal prokopan između 1556. i 1630. godine.
Naime, prilikom traženja odobrenja za gradnju sadašnjeg mosta (Most sultana Sulejmana Hana, kasnije nazvan Stari most), jedan od mostarskih dobrotvora zatražio je odobrenje da prevede vodu za piće sa desne na lijevu stranu Neretve. Odobrenje je dato uslovno, uz obavezu da, u slučaju štete po most, istu nadoknadi onaj ko je prouzrokovao.²⁶
Da li je taj uslov, ili nešto drugo, spriječilo da se voda prevede odmah, prilikom završetka mosta (1566), nije poznato, ali je, prema drugim podacima,²⁷ voda cijevima prevedena na lijevu obalu Neretve 1629/30. godine.
Smatramo da je kanal Mala Radobolja (IV) poslužio da se voda iz Radobolje dovede do Starog mosta, na koti višoj od mosta, sa namjerom prevođenja na lijevu obalu Neretve. To je bilo omogućeno time što je na vrhu Šemovca, na kanalu Mala Radobolja, izgrađen bazen (terazije),²⁸ od kojeg se voda zatvorenim cijevima dovodila do ili preko mosta na Neretvi, a zatim do Sinan-pašine džamije. Kote bazena (59,40), vrha Starog mosta (57,60) i Sinan-pašine džamije na Mejdanu (54,80) to potpuno omogućavaju, a i kota „zapuštene stare česme“ kod kasnije izgrađene Koski Mehmed-pašine džamije (57,50)²⁹ potpuno se uklapa u ovu pretpostavku.
Ostale, tada izgrađene, tri džamije na lijevoj obali nisu se zbog visinskih kota mogle snabdijevati tim vodovodom: Karađoz-begova — 59,90; Hejvan-ćehajina — 62,80; Vučijakovića — 83,50 metara.
Kasnija izgradnja vodovoda, kada je voda zahvatana kod Bakšima, na znatno većoj nadmorskoj visini (80 m), omogućila je da se vodom snabdijevaju česme u blizini svih džamija, posebno u kombinaciji sa vodom iz izvora Ajebojanka voda kod Sjevernog logora.
Mlinica 8 sa tri vitla (kamena) vodi se od 1890. u k.č. 49/53 pod nazivom „Mlinište sa mlinicom ‘Buka’ u Zahumlju“, površine 92 m², a vlasnik je Risto Slomo p. Ante. Godine 1919. vlasnici su bili njegovi nasljednici: Staka Slomo udova Riste, Zorka Slomo udata Vrtić, Bosiljka Slomo, kći Riste, Risto Slomo, sin Riste, Jovanka Slomo udata Milušić, Jovanka r. Dunderović udova Kujundžić, da bi se 1970. kao suvlasnici pojavili Markovići i Zerdelići.
Mlinica je bila smještena ispod sadašnje Onešćukove ulice. Slap kanala Mala Radobolja (IV) je, izlazeći ispod ulice, tačnije ispod trgovačke radnje (pred II svjetski rat vlasništvo jednog od tri brata trgovca Blagajića), pokretao vitla mlinice, a višak se obrušavao zapadnije, u prostrano korito Radobolje, koje je na tom mjestu jako prošireno.
Prilaz mlinici bio je, s južne strane, od Oručevića mosta, tačnije sa prostora između Onešćukove ulice i puta koji vodi na Oručevića most.
Mlinica je bila izložena stalnim bujicama, naročito je 1901.³⁰ jako oštećena, da bi je slijedeće bujice, 1903. i, posebno, 1905, potpuno razrušile.³¹ Poplava sa bujicom, 1940. godine, koju smo već spomenuli, raznijela je i pećinu na kojoj je mlinica bila izgrađena.
Svega desetak metara niže i južnije od prethodne nalazila se mlinica 9. Koristila je vodu prethodne mlinice, odnosno vodu iz kanala Mala Radobolja (IV), koja je već prošla kroz vitla mlinice 8.
Mlinica 9 sa tri vitla (kamena) održala se duže od prethodne. U poplavama prolazila je sa većim i manjim oštećenjima, ali je popravljana i nastavljala s radom. Iz raspoloživih fotografija Zbirke ZIMODO i drugih vidljivo je da je znatno razrušena tek poplavom 1940. godine.
Godine 1890. zavedena je u katastar, u k.č. 49/52, sa površinom od 26 m² i 280 m² ostalog prostora — bašča, a kao vlasnici navedeni su: Mara udova Vidaka Slome sa djecom i Mara udova Ante Slome, rođena Popović. Kasnije se kao vlasnici, nasljeđem ili kupovinom, pojavljuju: Jovanka udata Milušić, Jovanka Dunderović udata Kujundžić, Risto Marković, sin Riste, zatim Crkvena srpsko-pravoslavna opština koja je 1970. prodala dio Aliji Zerdeliću. Zerdelić je stanovao u jednospratnoj uskoj zgradi uz Oručevića ćupriju. Dio Jovanke Dunderović naslijedili su Gordana Hengster i Natalija Urošević, a dio Alije Zerdelića naslijedio Halil Zerdelić i Vera Zerdelić udata Frajić.
Prostor, na kome su bile izgrađene te dvije mlinice, i prije njih mlinica 10, potpuno je promijenio izgled posljednjih 5–6 decenija. Čitav kompleks zemljišta je „nestao“, a korito Radobolje erozijom se izravnalo skoro do Šemovačkog mosta, gdje je erozija zaustavljena izgrađenom betonskom branom.
Do 1945. godine taj je prostor bio bez visokog rastinja, osim par breza i platana. Poslije II svjetskog rata, pod rukovodstvom Franje Grimera, jednog od potomaka poznate mostarske porodice modernih baštovana, čitavo područje ušća Radobolje zasađeno je kanadskim topolama, a zatim sadnicama platana i drugim rastinjem, tako da čitavo udubljenje sada prekriva visoko zelenilo.
Mlinica 4, izgrađena na kanalu Mala Radobolja (IV), kako smo već rekli, pominje se u vakufnami Mehmeda Išerlića 1772. godine. Imala je dva vitla (kamena), a 1890. uvedena je u katastar, u k.č. 48/111, pod nazivom „Mlinište sa mlinovima i dvorištem na Baščinama u Cernici“, u površini od 110 m². Tadašnji vlasnici bili su Muhamed, Ibrahim i Mustafa Muslibegović, svaki sa po 1/3.
Godine 1919. otkupio je 1/3 od hafiz-Ahmeda Muslibegovića trgovac Husaga Bajgorić, sin Ibrahima, a iduće, 1920. godine 1/3 od Dulije Muslibegović Avdija Bajgorić, sin Husage, također trgovac. Ta dva Bajgorića dali su mlinicu u najam za 1921. godinu hadži-Dejli. U toku sušnog perioda (avgust, septembar i oktobar), kada mlinice zbog suše i pomanjkanja vode nisu radile, pa ni ova, Bajgorići su proširili zgradu i dodali još jedno vitlo (kamen), tako da je kapacitet mlinice povećan za polovinu dotadašnjeg, a do tada je mlinica sa dva vitla mljela 900 kg žita dnevno. Ušur od 6%, koliko je tada bilo uobičajeno da se daje za meljavu, donosio je vlasnicima mlinice znatnu zaradu.
Te iste godine sa Dejliom su u toj mlinici radili Murat Podota i Ivan Panca, ali su već sljedeće godine prešli na rad u druge mlinice: Murat „u mlinicu na Čerizu“ (pretpostavljamo u mlinicu 11), a Ivan Panca „u Vakufsku“ (pretpostavljamo u mlinicu 6). U toj posljednjoj su u to vrijeme radili i mlinari Pero Marić i Pero Zorić.³²
Bajgorići su kasnije mlinicu snabdjeli parnim pogonom pa je slovila kao jedna od najbolje opremljenih u Mostaru. Zgrada je i sada u dobrom stanju, a služi za drugu namjenu. Pored porodice Bajgorić u posjed je ušla i porodica Demirović.
Mlinice 11, 12 i 13 su izgrađene na malom kanalu, koji se odvaja iz kanala Mala Radobolja i ulijeva u Neretvu, sjeverno od Starog mosta. Taj kanal započinje sa dva kratka, svega po nekoliko metara međusobno paralelna kanala, udaljena za oko 5 metara. Izdvajaju se od Male Radobolje pod pravim uglom prema sjeveru i nakon nekoliko metara, opet pod pravim uglom, stopljeni u jedan kanal, skreću prema istoku.
Prema opisu Huseina Ćišića, bivšeg gradonačelnika Mostara, u neobjavljenom djelu o starom Mostaru, na tom mjestu bilo je kolo sa čekrkom za potrebe tabhane. Vodu, koja je dovedena tim kratkim paralelnim kanalima do točka, trebalo je provesti dalje do tabhane i hamama. Što je učinjeno, a dio je najkraćim putem sproveden do Neretve.
Međutim, od juga prema sjeveru put je bio preprečen Kulom Halebinkom, tabačicom (Kurtovom) džamijom, te janičarskim odžakom (tada već i novom tabhanom). Izlaz je nađen u poniranju kanala ispod nivoa puta i potkopavanjem ispod ugla tabačice džamije.
Vjerujemo da je to vršeno prilikom prenosa tabhane, oko 1660,³³ nakon strahovite poplave koja je uništila raniju tabhanu smještenu na ušću Radobolje u Neretvu.
Nakon izgradnje tog kanala ukazala se prilika za izgradnju novih mlinica, a sudeći prema raspoloživim dokumentima: zemljište na kome su izgrađene mlinice 11, 12 i 13 u to vrijeme pripadalo je Sinan-pašinoj džamiji.
Mlinica 11 je, pored mlinice 1, najmlađa mlinica na tom području. Spomenuli smo je ranije citiranjem murasele iz 1874. godine, kada je Godić zadužen da plaća imamu Sinan-pašine džamije godišnje 2 tovara žita pošto je izgradio mlinicu na zemljištu vakufa te džamije.
Godine 1890. ta mlinica sa tri vitla (kamena) je unesena u katastar, k.č. 48/54, sa površinom od 60 m², a vlasnici su joj bili: Avdaga Godić 1/3, Jovan Radić 1/3 i Hata rođena Godić, udova hadži-Alije Đemalovića, 1/3.
Od tada, nasljeđem ili kupoprodajom, u posjed su ušle porodice Kotlo, Kajtaz, Radić-Tajmić, Pejkić i Alikalfić, da bi kupoprodajom 1927. i 1930. do 1938. vlasnici najvećeg dijela mlinice postali Enver Đemalović i majka mu Hasiba, udova Hasana.
Mlinicu je od 1919. do 1924. pod zakup držao Haso Đemalović zvani Keko za 9.000 dinara godišnje, a od 1925. Muhamed Alikalfić i Sabit Hadžiselimović.
Razlog znatno kasnije izgradnje mlinice na tom mjestu treba, vjerovatno, tražiti u konfiguraciji terena. Naime, mlinica je locirana odmah ispod Tabačice (Kurtove) džamije, što nije omogućavalo postizanje jakog pritiska vode na vitlove, a što su, nešto niže mlinice, označene 12 i 13, zbog naglog pada terena prema Neretvi imale. Da bi se dobio potreban nagib korita ispred mlinice, na tom mjestu je kompletno korito kanala izdignuto iznad okolnog terena kako bi se, sa tako uzdignutog nivoa, postigao potreban nagib u žljebovima prije vitlova.
Mlinica 12 sa 2 vitla je za svog postojanja bila najviše izložena vodenoj stihiji nabujale Neretve. Svaka veća poplava zahvatala je mlinicu. Oštećivana je, rušena, popravljana i ponovo zidana.
Mlinica koristi vodu koja je već prošla kroz vitlove mlinica 11 i 13.
Godine 1890. uvedena je u katastar, u k.č. 48/47, pod nazivom „Mlinište sa mlinom u Cernici — ispod tabhane“ sa površinom od svega 24 m², a u posjedu Šaćira Kajtaza, sina Fazlibega, sa 1/4, Derviš-age Kajtaza, sina Fazlibega sa 1/4 te Muhameda, Ahmeta, Derviša, Alije, Omera i Dulije, malodobne djece hadži-Ragiba ef. Kajtaza.
Mlinica je i sada u posjedu porodice Kajtaz. Građevinski je obnovljena, a svojoj namjeni ne služi od 1950-ih godina.
Mlinica je sudbina i susjedne mlinice 13, sa tri vitla (kamena), koja je smještena bliže Kuli Halebinki.
Godine 1890. uvedena je u katastar, k.č. 48/48, pod nazivom „Mlinište sa mlinom u Cernici“ i površinom od 48 m². Tada su vlasnici bili: Osman-aga Đemalović, sin Mustaf-aga, sa 1/2, i Emina Hadžiselimović, žena Sabit-age i rođena Đemalović, sa 1/2. Iza toga Emininu polovinu nasljeđuje njena kćerka Belkisa Hadžiselimović, a polovinu Dule Alikalfić nasljeđuju Ragib i Omer-aga, rođena Alikalfić, te Mustafa i Đemal Omeragić. Od 1982. godine mlinica je, u vlasništvu Zajednice za upravljanje nacionalizovanim građevinskim zemljištem, renovirana, ali ne služi svojoj osnovnoj namjeni.
Kroz nekoliko vijekova mlinice na ušću Radobolje u Neretvu bile su izložene poplavama i bujicama, a u ljetnim mjesecima sušama, kada su obustavljale rad.
Urbanizacija grada im je donosila nove nevolje, poput one iz 1931. godine, kada se presvođavalo korito Radobolje kod katoličke crkve (sada Ulica M. Gupca).
Da bi mogao izvesti planirane radove, preduzimač Vaso Pučarić je na Pijesku (P. Drapšina ulica), na mjestu gdje se odvaja kanal Mala Radobolja od Radobolje (Mostine), ovu začepio betonskom branom, što je 1. juna 1931. prouzrokovalo potpuno presušenje Radobolje (Mostine), a time i prestanak rada mlinica na toj rijeci.
Vlasnik mlinice na 4 vitla (kamena) kod Derviš-pašine džamije u Podhumu Osman Đemalović tužio je sudu izvođača radova zbog pričinjene štete, ali se odgovornost „izgubila“ negdje između izvođača radova i mostarske opštine.
Takvim i sličnim nevoljama bile su izložene mlinice sve do 1950-ih godina, kada su zbog presahlih korita, što je slučaj u najvećem dijelu godine, i zbog nastalih promjena u proizvodnim odnosima prestale s radom.
Stihija, zub vremena i ljudska nemarnost glavni su krivci što najatraktivnije mlinice na osnovnom koritu Radobolje nisu sačuvane kao turistička atrakcija i kulturnohistorijsko svjedočanstvo prošlosti.
Bilješke
- Ahmed S. Aličić, Poimenični popis vilajeta Hercegovina, Sarajevo 1985, str. 202.
- Isto.
- Isto, str. 204.
- Arhiv Hercegovine, Vakufname.
- Sidžili mostarskog kadije, fragmenti (1637–1783), str. 238, kraći prevod Hivzije Hasandedića, Arhiv Hercegovine.
- Evlija Čelebija, Putopis, prevod Hazima Šabanovića, 1973, str. 477.
- Arhiv Hercegovine, Vakufname.
- Sidžili mostarskog kadije, fragmenti, str. 116.
- Registra Acta turcarum. Arhiv Hercegovine, OZ-DK 4/158.
- Sidžili mostarskog kadije, fragmenti, str. 318.
- Hivzija Hasandedić, „Nekoliko zapisa iz orijentalnih rukopisa Arhiva Hercegovine u Mostaru“, Prilozi za orijentalnu filologiju, Orijentalni institut u Sarajevu, XVI–XVII, 1966–67, Sarajevo 1970, str. 119.
- Arhiv Hercegovine, Vakufname.
- Arhiv Hercegovine, OZ-DK 7/342.
- Arhiv Hercegovine, OZ-DK 4/200.
- Glas Hercegovca, 62, 11. maja 1895.
- Osvit, 10. novembra 1906.
- Franjevačka knjižnica.
- Muzej Hercegovine, Foto-arhiv ZIMODO.
- Arhiv Hercegovine, Okružni sud.
- Muzej Hercegovine, Foto-arhiv ZIMODO 851/21.
- Glas Hercegovca, 85, 28. oktobra 1905.
- Glas Hercegovca, 91, 17. novembra 1905.
- Muzej Hercegovine, Foto-arhiv.
- Muzej Hercegovine, Foto-arhiv ZIMODO.
- Muzej Hercegovine, Foto-arhiv ZIMODO.
- Ahkam defter, kopija u Arhivu Hercegovine.
- Muhamed A. Mujić, Stari osvit mostarskog vodovoda, 1956.
- Muzej Hercegovine, Foto-arhiv.
- Hivzija Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru (1463–1878), Zagreb 1951.
- Osvit, 12. februara 1901.
- Muzej Hercegovine, Foto-arhiv ZIMODO 851/21.
- Arhiv Hercegovine, Okružni sud.
- Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini, II, Mostar (1463–1878), Zagreb 1951.
