Semir Behram: Novi kalif Islamske države

Twitter / Vera Mironova

Čak i nakon ubistva Abu Omera Al Bagdadija i Hamze Al Muhadžira, organizacija je „izvukla“ do tada nepoznatog Abu Bekra Al Bagdadija. Kako simpatizeri ove organizacije „tumače“ proces nasilnog, smrtonosnog svrgavanja lidera, odnosno proglašavanja novog namjesnika, što doslovno znači riječ kalif, govori o momentu „na oko“ besmislenog optimizma. Kada vam je lider stjeran u slijepu ulicu, u bezizlaznost, te ga neprijateljske snage likvidiraju, kod svake organizacije i ideje, pa i ideologije, doći će do demoralisanja. To nije slučaj sa Islamskom državom. Kada im se likvidira lider organizacija se ponaša kao skoro pa sasušena biljka koja se zalije vodom.’

Piše: Semir Behram

Ubijen je Abu Bekr Al Bagdadi. Ubijen je lider Islamske države. Priča nazvana Arapskoproljeće je došla do tvrdih korica Bliskog Istoka, prvi tom okrvavljenih ilustracija je upotpunjen i stavljen na policu. Otvara se novi tom. Stotine poglavlja sa rimskim brojevima samo čekaju da budu natovljene milionima pažljivo biranih riječi iz kojih će curiti krv, dok će sa prelistanih stranica propirivati zadah smrti. Donald Trump se, nakon uspješno izvedene akcije u sirijskoj provinciji Idlib, zahvalio Siriji, što znači da je dao legitimitet režimu iz Damaska. Zahvalio se Rusiji, koja je, prema izjavama glasnogovornika Ministarstva odbrane te zemlje Igora Konašenka, tvrdila da nikakvih letova nije bilo nad provincijom, te da nisu nikakvi zračni napadi izvedeni. Ironično mahanje i zahvala Donalda Trumpa Vladimiru Putinu otjelovljuje krilaticu: kosezadnjismije,najslađesesmije. Likvidacija najtraženijeg čovjeka na svijetu od ruku Sjedinjenih Država na teritoriji pod kontrolom pobunjenika, pod ruskim nebom, prst je u oči vladi iz Kremlja. Zahvalio se Donald Kurdima, kojima je, mada nisam baš siguran, drago što su mogli biti vrijednost kojom se trguje. Posebna zahvalnost je upućena Turskoj, kojoj je prodajom koordinata ustupljeno pravo na preuzimanje isporučene vrijednosti koju oni, apsolutno sam siguran, žele anihilacijom potpuno obezvrijediti.

Sve ove zahvalnice će biti upisane kao posvete na novom tomu bliskoistočnih storija. Stranica poslije će biti ilustracija novog kalifa, potom zapisi ovodunjalučkog pakla.

Abu Bekr Al Bagdadi / eaworld.com

Abu Bekr Al Bagdadi je bio čovjek koji je rebrendirao Islamsku državu Iraka. To je bila (ne)obična pobunjenička frakcija što je ujedinila razne gerilske skupine od Anbara do Ninive, da bi eskalacijom sukoba u Siriji odbacila teritorijalne okvire, a ideju kalifata ― jedna država sa privremenim granicama koje se šire, realizirala pod liderstvom klerika iz Samare, koji se radikalizirao u koncentracijskom logoru Buka. Prema pričama pojedinih observera, Al Bagdadi uopšte nije bio radikaliziran, niti je bio članom tadašnje organizacije pod vodstvom Abu Musaba Al Zarkavija. Pukim slučajem, dok je bio u posjeti prijatelju kojemu je već bila pripremljena zasjeda, Al Bagdadi se našao u rukama američkih protuterorističkih operativaca, koji su ga proslijedili u logor Buka. Tada su još uvijek Amerikanci strepili od mogućih pobuna sljedbenika Sadama Huseina, ne sluteći ni najmanje da su logori Buka i Abu Graib postali tvornice za proizvodnju budućih poklonika Islamske države. Karizmatični Al Bagdadi je preuzeo zatvor. Svim preplašenim socijalistima i apologetima arapskog nacionalizma, Iračanima poniženim pod čizmom okupacije, nuđena je zaštita u logorima. Zauzvrat je tražena posvećenost doktrini terora.

Potpuno novi osjećaj pripadnosti se stvarao u uslovima represije.

Sve je krenulo okupacijom Iraka 2003. godine i predajom Sadama Huseina u milost i nemilost militantima Moktade Al Sadra, šiitskog klerika. Pred samo vješanje, kao posljednju želju ili pokajanje, tražili su od Sadama riječi prisege njihovom vođi, što se jasno čulo na videu u kojem se par trenutaka kasnije vidjela i egzekucija. Suniti se nisi osjećali sigurno u tom okruženju, u nagloj promjeni percepcije, u apsolutnoj nesigurnosti koja je doživila vrhunac postavljanjem marionetske šiitske vlade, popunjene pripadnicima Dawa partije, terorističke organizacije koja je preuzela odgovornost za napad automobilskom bombom na ambasadu Iraka 15. decembra 1981. u Bejrutu, gdje je ubijena 61 osoba, a ranjeno preko stotinu. Animozitet između Sunita i Šiita je rastao. Odjednom su lica iz Dawa partije kao što su Ibrahim Al Džafari, Nuri Al Maliki i Haider Al Abadi, postali premijeri i lideri koji vode novi vrli Irak.

Pojavile su se razne sunitske frakcije, većinom ekstremnih selefijskih ubjeđenja, one koje su bile pod represijom i za vladavine Baas partije. Kako je vrijeme odmicalo, pojavio se ujedinitelj ― Abu Musab Al Zarkavi. Ova ličnost je vrlo važna u komparaciji sa Abu Bekrom Al Bagdadijem koji se, zacijelo ni pored „velikih“ dostignuća – proglašavanjem kalifata i ogromnom ekspanzijom na svom vrhuncu, nije približio kultu Abu Musab Al Zarkavija. Postoje rijetka imena na koja niko u svijetu džihadizma ne „udara“, koja niko ne pokušava osporiti. Pojave koje duboko poštuju i iz tabora Islamske države i iz tabora Al Kaide, kao i iz militantnih grupacija koje nisu pod prisegom niti jednoj od spomenutih. Te osobe su Osama Bin Laden i Abu Musab Al Zarkavi, da ne spominjemo stariju, pomalo zaboravljenu, garnituru iz osamdesetih sa Abdullah Azamom na čelu. Zarkavi je utemeljitelj organizacije iz koje je nastala Islamska država. Oni džihadistički krugovi koji osporavaju Islamsku državu i njenu metodologiju, biraju najprobranije riječi kada govore o Zarkaviju. Najbolji primjer toga je lider Hajatul Tahrirul Šama ― Abu Muhamed Al Džulani.

Abu Bekr Al Bagdadi se, povrh svih dostignuća, karizmatičnosti i sposobnosti koja je neosporna, nije približio „veličini“ Osame bin Ladena i Abu Musaba Al Zarkavija. Što to znači? Kada je u napadu bespilotne letjelice 2006. godine u gradu Bakuba ubijen Zarkavi, zapadne vlade su bile ubjeđene da je to sigurni pad organizacije zvane Islamska država Iraka (ISI). No, krenuo je strmoglavi uspon.

Čak i nakon ubistva Abu Omera Al Bagdadija i Hamze Al Muhadžira, organizacija je „izvukla“ do tada nepoznatog Abu Bekra Al Bagdadija. Kako simpatizeri ove organizacije „tumače“ proces nasilnog, smrtonosnog svrgavanja lidera, odnosno proglašavanja novog namjesnika, što doslovno znači riječ kalif, govori o momentu „na oko“ besmislenog optimizma. Kada vam je lider stjeran u slijepu ulicu, u bezizlaznost, te ga neprijateljske snage likvidiraju, kod svake organizacije i ideje, pa i ideologije, doći će do demoralisanja. To nije slučaj sa Islamskom državom. Kada im se likvidira lider organizacija se ponaša kao skoro pa sasušena biljka koja se zalije vodom. Zarkavi je želio da proglasi Islamsku državu, ali je ubijen, a njegov nasljednik Hamza Al Muhadžir je ispunio njegov cilj. Abu Omer Al Bagdadi je želio proglasiti kalifat, ali je ubijen, pa je to ispunio Abu Bekr Al Bagdadi. Optimizam se ogleda u „tvrdnji“ da će novi lider, novi kalif, učiniti poseban iskorak, nadogradnju za organizaciju. Likvidacijom prijašnjeg namjesnika došlo je vrijeme za inauguraciju idućeg koji će to fleksibilno tijelo približiti proročanskim događajima iz hadisa.

Abu Bekr Al Bagdadi je ubijen prije manje od mjesec dana, 27. oktobra u sirijskoj provinciji Idlib, u selu Bariša, pet kilometara od turske granice. Kao što je poznato, provincija Idlib se nalazi pod kontrolom pobunjeničkih frakcija, a taj dio provincije u kojoj je likvidiran Al Bagdadi, pod kontrolom je Hayetul Tahrirul Šama (HTS). Na prvu pomisao je djelovalo da je zloglasni lider bio pod gostoprimstvom drugih islamističkih frakcija, ali to nije tačno. HTS je minulog maja likvidirao Abu Sulejmana Al Irakija, koji je bio „wali“, odnosno guverner provincije Idlib. Prema riječima DanielaRainerija, jednog od najboljih poznavaoca strukture Islamske države – postojanje walija u provinciji znači da je Islamska država imala jako uvezanu mrežu ćelija, stoga i ne čudi što se Al Bagdadi krio baš u Idlibu. Zatim, zračni prostor je pod kontrolom Rusije, kojoj lov na lidera Islamske države nije prioritet, a Sjedinjenim Država jeste. Tako se skrivanje u Idlibu povezuje u potpunu logičnost. Sjedinjenim Državama je najteže bilo Al Bagdadija tražiti na teritoriji čiji zračni prostor kontroliše Rusija. Drugim riječima, Al Bagdadiju se „najsigurnije“ bilo sakriti u Rusiju, na teritoriju pod kontrolom režima iz Damaska ili u Idlib, koji kontrolišu dvije bande – jedna potpuno odana Turskoj, a druga malo manje. Ipak, nikakve okolnosti nisu garantovale sigurnost.

Obavještajni podaci koji su preplavili društvene mreže govore o tome kako je HTS ušao u trag Al Bagdadiju koji se, kako sam već rekao, krio na njihovoj teritoriji. Te podatke, iliti lokaciju Al Bagdadijevog prebivališta, HTS je pr(e/o)dao Turskoj. Premda je sve više spominjana činjenica o infiltriranosti turske obavještajne službe u visoko rangirane strukture HTS-a, pa je i razumljivo curenje informacije, lokacije, prema Ankari. Recep Tayyip Erdoğan je preprodao vrlo bitnu informaciju Sjedinjenim Američkim Državama. Kao rezultat dogovora smo dobili povlačenje američkih snaga sa sjeveroistoka Sirije, napuštanje Kurda, odnosno dozvolu turske agresije na sjeveroistočne dijelove.

Jedan od apsurda ove igrarije je uništavanje kompleksa u kojem se krio Al Bagdadi. Cijeli prostor je miniran. To uopšte ne bi bilo nešto upadljivo da nije pušteno u medijski opticaj zvanično objašnjenje ― ničim izazvano. Prema tvrdnjama američkih zvaničnika, prostor na kojem se skrivao najveći bjegunac na kojem se, kako su rekli, raznio sa troje svoje djece, uništen je da bi se spriječilo da postane mjesto na kojem će simpatizeri Islamske države napraviti svetište. Ko imalo poznaje doktrine selefizma i džihadizma zna da je pravljenje svetišta totalno oprečno njihovim ubjeđenjima. Takva percepcija Islama bliska je šiitskim i sufijskim metodologijama. Jasno je da su se miniranjem kompleksa uništili dokazi o istini koja se tu desila. Pošto je kuća bila puna žena i djece, bilo je nemoguće realizovati čist pristup Al Bagdadiju. Učinjen je pokolj koji se morao zataškati. Donald Trump je u izjavi, u kojoj je objavio likvidaciju Al Bagdadija, spomenuo momente koje je nemoguće znati: da je ovaj cvilio i zapomagao, te da je u tunel ispod kuće poveo troje svoje djece, da bi u bespomoćnoj situaciji, pritisnut cijevima protuterorističkih operativaca, aktivirao eksplozivni prsluk.

Tri dana poslije Islamska država je obznanila smrt svog kalifa, kao i smrt zvaničnog glasnogovornika Abu Hasana Al Muhadžira, a koji je pogubljen na drugoj lokaciji samo dan poslije. U manje od četrdeset sati je najzloglasnija organizacija obezglavljena, doslovno. Dvije najpoznatije ličnosti su „izbrisane“. Doduše ne po prvi put. Prisjetimo se smaknuća Hamze Al Muhadžira i Abu Omera Al Bagdadija 2010. u Tikritu.

No, proglašen je novi kalif i novi glasnogovornik.

AbuIbrahimAlHašimiAlKurejši je novi kalif, AbuHamzaAlKurejši je novi glasnogovornik. Simptomatično je da su oba Al Kurejši, što znači da su u krvnom srodstvu sa poslanikom Muhamedom ― Ehlibejt, dok je „kalif“ i Al Hašimi ― direktna krva veza sa najodabranijim potplemenom unutar plemena Kurejši. Islamska država namjerno postavlja na visoke pozicije osobe koje su u krvnom srodstvu sa poslaničkom porodicom. Ovakva analogija im daje legitimitet kod običnih Arapa, ali i efikasno djeluje kao propagandni trik. Abu Omer Al Bagdadi i Abu Bekr Al Bagdadi su također bili Al Kurejši.

Već su krenule prisege novom lideru Islamske države, od Bangladeša, Horosana, Zapadne Afrike, Somalije i Sinaja. Zabilježene su prisege u sirijskoj provinciji Homs, vjerovatno Dubajatski džep, te u zatvorenom prostoru provincije Raka. Taj besmisleni optimizam se materijalizira kroz nova davanja prisega. Završetak Abu Bekra Al Bagdadija se smatra krajem kakav je dostojan velikog lidera. Ne na način na koji se percipira na Zapadu. To je, prema tim mentalnim postavkama, čista mučenička smrt za koju nema oplakivanja. Naprotiv, takvom završetku se zavidi. Al Bagdadi je već zaboravljen. Ono što je najstravičnije u cijeloj priči je način na koji se objelodanila smrt vođe, bez trunke emocije. Nije se pokušalo prikriti ili opisom herojskog otpora ublažiti gubitak. U audio izvještaju je sasvim hladnokrvno obznanjeno ubistvo Al Bagdadija i Al Muhadžira, da bi u nastavku tonskog dokumenta bili proglašeni zamjenici. Napomene radi, Talibani su tri godine krili smrt Mulla Omara. U jednom momentu, kada su Rusi tvrdili da nikakvih letova nad Idlibom nije bilo, a Amerikanci govorili da je Al Bagdadi likvidiran, nepristrasnim observerima postalo je potpuno nejasno šta je istina i kome se može vjerovati. VeraMironova, autorica knjige „Odboracazaslobodudodžihadista“, rekla je kako se u ovom vremenu može vjerovati samo zvaničnom saopštenju Islamske države. Taj zvučni zapis je odagnao sve nedoumice: kraljjemrtav,živiokralj.