Putopjesmarica, Minja Pješčić (Mostovi Hercegovine 2.0)

Pjesme i ilustracije iz neobjavljene knjige poezije Minje Pješčić „Dobri naš junak i čoek“


KO SE KOGA SJEĆA

Često me pitaju da li se sjećam Mostara

a ja se pitam da li se
Mostar sjeća
mene

da li čuva uspomene

na onu žgoljavu malu
mršavicu
svoju nadu
uzdanicu
osjetljivu pametnicu
hitru vitku
ponornicu

ono što sam mogla
njemu

htjela
trebala

biti

postati

a nisam


SAN

da mi je imat’ kuću na Neretvi
baš u nekom mostarskom sokaku

široku sunčanu avliju
koju ću oblucima popločati
i staru drvenu kapiju
koju ću  sama popravljati

još da napravim česmu i sofu
u sofi posadim cvijeće
da mi mirišu muškatli i zumbuli
i navrate vrapci i bulbuli

Posadiću šipak i dženarike
i slatke trešnje alice
možda pipun i karpuzu
da častim raju i drugarice

kad mi dođu da čavrljamo
đe si bona, moja ti
smijemo se i zafrkavamo
dok kasno u noć roštiljamo

pa kad vjetar sa Neretve puhne
i odagna sve tjeskobe
da pomislim – evo me –
sad sam i ja svoja na svome


OTKRIĆE

Čitajući jednom neke retke
nađoh priču vezanu za pretke

Saznala sam da je nekoć seljak Vujadin
gonio po trideset volova u Konavle
ponekad ih na brod u Cavtatu utovarao
žustar bio i dobro zapažao
a u povratku pričao znatiželjnima
kako je kraj mora
i šta je tamo vidio

More kao nebo
nema kraja…

Gledao sam i to…
vozi se čovjek na dva obruča
isprva sam mislio da je đavo
a nije
čovjek k’o i mi
samo u uskim gaćama…

čitajući dalje sam shvatila
da je Vujadin mog pradede deda
pa kad je Vujadin otkrio bicikl
u istoj priči otkrih ja njega

A knjigu tu i danas imam
i listam kad god bih da me gleda
sa stranica minulih njenih
moj šaljivi navrndeda


PRANENA HAJDUČICA

Moja pranena
Mostarka

Šaćira su je zvali

nisam je nikada srela

siromašna
kako je
mostarska sirotinja
znala biti

sa šesnaest se udala

sa devetero djece

sa
mužem
koji je

volio popit’

bez posebne škole
i obrazovanja

u marami
i dimijama

brza i
okretna

zanat je izučila

hercegovački je
duhan
oko pāsa
motala

u dimijama
skrivala

ispred žandara
hodala

djecu hranila

hajdučica
svoje vrste
bila

i u Drugom svjetskom

kao jedna
od pedesetak
mostarskih hrabrih žena
oružje i poruke
proletera

svoje djece

u dimijama

isto skrivala

ispred mrke vojske
hodala

obična mostarska žena

mostarska deli-djevojka

U Hercegovini je
snalažljivosti i
hrabrosti

uvijek bilo

na pretek


‘41. U MOSTARU

Moj dedo Ibro
bravar zlatnih ruku
svakog prvog u mjesecu
imao bi istu muku

nakupovao bi mesa hrane
gozbom obradovao djecu
svu platu za tri dana potrošio
i tako u svakom mjesecu

poput mnogih Mostaraca
volio je kapljicu
svoju kuću i avliju
cijenio miran zivot
samo da ga ne diraju

Sve do ‘41.

kad je mogao da podnese štošta
do crna obraza
i tuđeg
ponižavanja

nemoći i stradanja

Tada je govorio
Ðedoviću
prvom komšiji
radniku na željeznici

komšija bliži nego brat, kažu

da kod njega
na šišu dođe
skloni se i sakrije
dok ovo
ludilo ne prođe

Taj Ðedović
radnik na željeznici
odgovorio je njemu
i ženama iz ulice
jasno, čisto

dragim, usplahirenim licima
što okupiše se oko njega
i moljaše za isto

Šta vam je, ljudi moji
Ja nikom ništa
nažao učinio
nisam

skrivati se neću

Po Ðedovića su došle horde smrti

nestao je
u paklu Jasenovca

za grob mu se ne zna

na ime mu se skoro zaboravilo

jedva da se pamti
da je bio
tu i tada

nekad tamo

u Mostaru
na Mazoljicama

neki Ðedović
radnik na željeznici

Ostao je pak

samo

jedan hrabar čin

u sred rata

pokušaj
mog dede
i žena iz ulice

da spasu komšiju i
brata.


PRVA VESPA

Kad se pojavio na vrhu Mazoljica
na novoj vespi
pedeset i neke
visok zgodan
stamen prav
moj naočiti ujak
crne kose
sa tamnim naočalama
na divljenje okoline

kao Mastrojani iz
Dolče Vite

sve Mazoljice su
se oko njega okupile

samo stara majka
nije okom trepnula
uspjela se u toj
veličanstvenoj sceni snaći

te na novo izdanje sina
iz avlije gledajući

kratko primijeti:

Isto kenjac u lađi.


NIJE KRV VODA

Mi Hercegovci baš smo nagli i prijeki
namrgođeni ponositi
tako strašni i ljuti
nikom ne damo na se

uvijek spremni da branimo svoje

nekoć davno
kad me gurnuše u more
(iako sam kupanju
rekla odlučno Ne!)

došla mi je žuta minuta
bez ijedne suze
izronila sam prkosna i ljuta
isprsila se u plićaku

i pogledom što sijeva
punom pravednog gnjeva
obrušila se
na prvog kog sam ugledala
ujaka Ešu
starog partizana
ni kriva ni dužna

pa držeći se stameno pravo
izgovorila te istorijske riječi:

Mrš, nos’te đavo!

Stari partizan se grohotom smijao
otad me strašno zavolio
i kad god bismo se sreli, propitivao

da l’ se sjećam
tog pravednog bijesa
prkosa  pred dušmaninom
odlučnosti bez straha  
neuništive volje
i borbenog duha

kad bile su mi tek četiri godine?


PUT U OBEĆANU ZEMLJU

84 godine prije mene
i ti si tražio obećanu zemlju

išao si za Sent Luis u Misuriju
do Njujorka brodom
od Njujorka vozom

prvo brodom La Turen iz Avra

prepunom Mađara, Italijana
i našeg svijeta
Možda je i mladi don Vito Korleone
putovao baš tada

bio je to parobrod od 9.047 tona
sa tri parna motora
dva dimnjaka i dva jarbola

plovio je na redovnoj liniji Avr – Njujork
preko trideset godina

primao je po 1.090 putnika
392 u prvoj klasi
98 u srednjoj
i 600 u trećoj

krenuo si 1912.
24. januara
stigao 4. februara
oko dva mjeseca
prije prvog i posljednjeg
putovanja Titanika
ka istom mjestu
kod zelene dame Slobode
kad bilo joj je tek 37 godina

putovao si
sa tri rođaka
sve tvoji prezimenjaci
iz istog sela
(kad je u njemu bilo puno mladosti)
imao si nepunih 19
bio najstariji od vas četvorice

i stigao sa 25 dolara u džepu

sam si platio svoju kartu
nisi bio anarhista
niti poligamista

zapisali su da si iz Hercegovine
u Austriji
da si u Fojnici ostavio brata Marka

išao kod rođaka Jovana
u 830 Manchester Ave
St Louis Missouri

guglala sam tu adresu jednom
ali izgleda da više ne postoji

Prošao si pregled
na ostrvu Elis
Mjerili su te
5 stopa i 8 inča
najviši na stranici br. 20 brodskog manifesta
smeđe kose
kestenjastih očiju
(mada su ti bile plave)
bez ožiljaka
sve su to zapisali

i dobrog zdravlja
jer nisu te vratili

Krajem tog istog vijeka
tvoji praunuci
brat i ja
letjeli smo
preko okeana
KLM-ovim Boingom 747
iz Amsterdama
srednjom brzinom of 585 milja na sat
krenuli smo 5.novembra
stigli 6.
karta u jednom pravcu
sami smo je platili
koštala je 495 dolara po osobi
za ekonomsku klasu
samo što se desilo da
su nas smjestili u prvu
pa sam tako ja,
preplašeni imigrant,
koji se junačio sve do zadnjeg dana,
pa poklekao,
stigla na velikoj nozi
shvatila sam to kao dobar znak
rekli su nam Welcome


ČOVJEK PRIJE KAMENA

prije kamena je bio
čovjek

stećci su nam zborili

nemojte mi kosti prijetresati

i odavno me nije
zaboljelo

ošinulo
poput hladnog vjetra

kao onda

kad
je nestala
sa groba moga djeda Jovana
njegova omiljena
čašica za rakiju
iz koje je svaki dan
godinama
s uživanjem
pred ručak
popio koju
svoj drevni eliksir
a moj stric mu je
po starom običaju
stavio u teglu
da mu se nađe
kad god poželi da se
napoji
na svom
drugom svijetu


U KOM PRAVCU

crta
linija
pravac

nit
veza
spojnica

rez
ožiljak
granica


SLOBODNO PRAVITE GRANICE

Možete praviti granice.
Ma, slobodno ih crtajte!
Evo vam pružam olovku
– samo nemojte da se
vide golim okom.

Slobodno pravite granice!
Šarajte po mapi i pregovarajte
– samo nemojte
da mi negdje podapnu
kad preskačem ih laganim skokom.

I nazovite sve kako hoćete,
pustite mašti na volju.
Vidite ko će smislit’ bolju
– samo nemojte da mi se zamanta
od toliko znakova u polju.

Jer kad hitam kod svog dragog
– on me čeka da dođem izdaleka –
hoću širok put i otvorene staze,
preko bliže i naokolo preče,
sve slobodno, bez šikare i drače,
ravna cesta kud god noge gaze.


DОБРА ЗЕМLJА

baш je нaшa зeмlja бoгata
iмaмo sreće
imaмo dвa пиsma
иmalи бismo iх дaнas и viшe
da nisмo nekoћ odлучili
da neкa zaboraviмo
нeмojte дa зaбoрavimo
da iмaмo i ova dвa


MARATONAC TRČI ZAČARANI KRUG

svaki moj povratak kući
je ispunjen nervozom
ne mogu a da ne poredim
nekad i sad
najteže mi padaju granice
tamo gdje ih ranije nije bilo
čine se bolne i nepotrebne
neljudske
(možda jer ih napraviše ljudi)
život se zakomplikovao
od Mostara do Neuma
dva puta vadi pasoš i pokaži
nekad duga čekanja
jedva 70 km puta
a kao da se ide do Mjeseca
možda najduža cesta na svijetu
i svi se prave kao da tako treba
i da je tako oduvijek bilo

i kad se sva prašina u meni slegne
onaj poznati krajolik
baš mi fino legne
opiju me
morska i nebeska plavetnila
nad prkosnim kršom
bijela plovila
suton od kog slavuj u duši zapjeva
lijepa i snažna omladina
pozdrav
poneki osmijeh
zadovoljstvo što me opet vide

pa gotovo sve zaboravim
ne želim više da odlazim
i tako svake godine
svaki put
maratonac, daj još jedan krug


NEUMSKO MORE

Tek jedan pogled
na zaljev
sa naše terase
bio je dovoljan
mladom Bosancu
željnom morskih doživljaja
ronjenja i kupanja
da izjavi razočarano
gotovo uvrijeđeno

Kakvo je ovo more?
Isto jezero –
kud god pogledam
sve brda okolo.
Imam to i kod kuće.

Hoću pučinu!


DODIJALO

dodijali ratovi  
radije
dodijeli radost
dodire
darove



Minja Pješčić, Mostovi Hercegovine 2.0
Sekcija: Putopisi, hodopisi, poezija
Mentorica: Anita Pajević


Realizaciju projekta Mostovi Hercegovine podržao EUNIC BiH: Ambasada Italije, Nizozemske i Slovenije, Austrijski kulturni forum Sarajevo, Goethe Institut, Institut francais, EU Info Centar u BiH i British Council.

EUNIC – European Union National Institutes for Culture (Nacionalni instituti kulture Evropske Unije) je evropska mreža organizacija koje se bave kulturnim odnosima. Zajedno sa svojim partnerima u više od 90 zemalja svijeta i sa mrežom od preko 120 EUNIC clustera oživljava evropsku saradnju na polju kulture, oslanjajući se na veliko iskustvo svojih članica iz svih država članica EU i pridruženih zemalja.