Saša Džino: Elektricitet domaćeg horrora i SF-a (Intervju)

Saša Džino jedan je od rijetkih bh horor i SF pisaca. Iza sebe ima već četiri knjige – dvije zbirke priča – Mrtvačke mrlje i Srce od plastike, te roman Šejtanov goblen. Protekle godine izašla je i njegova još uvijek aktualna knjiga, roman Električni okean, koju autor voli nazivati ljubavnom naučno-fantastičnom pričom. Osim što strastveno čita i gradi svoje paralelne svjetove u tekstu, također je i likovnjak, a mnogi ga pamte i kao muzičara iz niza domaćih metal bendova iz proteklih desetak godina. Sve svoje dosadašnje knjige izdao je sam, držeći se svoje autentičke (est)etike i poimanja knjiške scene u Sarajevu i BiH.

Sa Sašom smo razgovarali ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje se nalazi i njegova betonska knjižarana otvorenom u kojoj radi kao prodavač, ali i promoter, kako svojih knjiga, tako i čitanja uopće. Uputio nas je u postavke iz kojih nastaju njegove priče, kao i u sadržaj svoje police s knjigama. Prenosimo i niz knjiških preporuka žanrovske proze unutar koje ovaj mladi autor operira, a za sami kraj, saznajemo i nešto o najnovijem materijalu na kojem radi.

Razgovor vodio Boris Filipić

Saša, lijep pozdrav! Gdje se nalazimo, dočaraj nam ovu svoju radnu lokaciju…

Nema se šta puno opisivati, to je jedan polukrug, zidić na koji stavim svoj kofer i prodajem svoje knjige. Toliko je jednostavno. Lokacija je jako prometna, malo je policije. To nam je možda i najveći problem jer je ovo čime se bavimo sto posto ilegalno, kazna je 300 KM za nelegalnu prodaju na ulici. (!) Ovdje je nekako sve u duhu kulture, pa onda kad se neko ne razumije u taj svijet, misli ‘ma to je nešto s akademije, nećemo ih dirati…’.

Osvrnimo se na tvoj kofer. Ranije sam čitao Mrtvačke mrlje, međutim povod ovog razgovora je tvoj posljednji roman u kojem zalaziš iz svog dosadašnjeg žanrovskog horor okvira u naučnu fantastiku. Možeš li nas uvesti u samu tematiku Električnog okeana?

Električni okean je moj prvi čisti naučno-fantastični roman, mada tu ima i ljubavnih elemenata, pa i naznaka horora. To je priča o jednom drugačijem Sarajevu, o društvu koje nije nužno ni budućnost, ni prošlost, možda prije neka alternativna sadašnjost. Tu je religija na neki način zamijenjena naukom, tačnije odlazak u raj postaje stvar nauke, a ne vjere. Čip u mozgu, koji se po rođenju stavlja djetetu, prati dobra i loša čovjekova djela u toku života, i informacije na čipu se pregledaju nakon smrti. Ako je uradio više dobrih djela nego loših – po nekom svom ličnom moralu – odlazi u instituciju gdje je prikopčan na mašine i raj mu je simuliran. Simulacija je individualna, od osobe do osobe raj je drugačiji. Predstavlja najljepše fantazije i najveće želje osobe.

Roman počinje električnim Dženetom, postrojenjem koje sve ljude čeka u zagrobnom životu, međutim u drugom dijelu knjige električni Dženet postaje električni okean, možeš li nam reći nešto o tom konceptu?

Sama riječ ‘električni’ došla je kao omaž Philipu K. Dicku i njegovom romanu ‘Da li androidi sanjaju električne ovce?’. Ta riječ ‘električno’ ima više značenja, pored suhoparnog naučnog. Elektricitet može biti ljubavni, elektricitet života, ne nužno samo protok elektrona. Okean se tu nameće kao neko stanje uma – širina uma veličine okeana – taj okeanski osjećaj jedinstva s prirodom. Kao kod djeteta koje se još nije odojilo od prirode, osjeća se njenim dijelom, nije još razlučilo šta je ono samo, a šta je oko njega. Taj osjećaj djevojke u romanu nagoviještava njen raj koji dolazi i koji će biti njen električni okean.

Da se osvrnemo na same likove, u tvojim radovima su to pretežito naši ljudi, ljudi koje susrećeš u svojoj svakodnevnici. Kako oni figuriraju u ovoj jednoj kozimičkoj naučno-fantastičnoj situaciji?

U SF-u mi je možda i najzanimljiviji taj podžanr cyberpunk. Mada je cyberpunk danas svašta nešto. Meni je to onaj Philipa K. Dicka koji bih opisao kao – probleme malih ljudi sa razvijenom tehnologijom. E sad, stepenica niže (ili više) bio bi turbofolk, tj. seljaci sa razvijenom tehnologijom. Kako se ljudi ponašaju u društvu s toliko razvijenom tehnologijom, a da njenu suštinu i principe više ne razumiju. Kao što je to već slučaj, malo ko zna kako funkcioniše recimo ovaj mikrofon, mobitel u mom džepu… Malo ko više razumije kako stvari funkcionišu, ali ih svejedno koristi. Što tehnologija bude razvijenija, postaje logično da će se čovjek sve manje u nju razumijeti. Pogotovo mi je interesantno kako bi se naši ljudi snalazili u toj situaciji. Obično je SF amerikanizacija svijeta, tako da mi je posebno interesantno vidjeti sve ono što SF romani imaju, ali u našem ambijentu.

Otkrio si mi i da radiš na novom materijalu koji će baš spajati Jugoslaviju i futurizam o kojem razgovaramo, može još neki spoiler?

Roman koji sad pripremam zove se ‘U čarobnjakovim šeširima’, to je radni naziv. Nakon toga planiram uraditi jedan detaljni research o Jugoslaviji, jer me tema zanima, ali u nekoj dalekoj budućnosti. Opet će se desiti ujedinjenje Jugoslavije, ali u 2060. godini. Zanimljivo je da, kad to nekome spomenem, u 90% slučajeva ljudi mi govore svoje ideje o tome. Ta činjenica mi je dovoljna da znam da će to biti jako zanimljivo. Već imam neki proizvod za koji će se više ljudi interesirati. Ko ne bi volio čitati o Jugoslaviji u budućnosti? Bit će to će roman o našem društvu, ali u još daljoj budućnosti. Mentalitet će ostati isti, ali je tehnologija daleko uznapredovala. Tito će biti simulakrum, u Dickovom žargonu – android kojim upravljaju drugi ljudi. Dakle, on je tu marioneta, realistična lutkica koja govori što joj se otkuca. I to nije ni bitno, svi znaju da je Tito simulakrum, on je tu važan tek kao simbol koji održava to primitivno društvo na okupu. U svijetu će već biti razvijen turizam na mjesecu, dok se kod nas tek pravi prva raketa – nju će praviti ili Iskra ili Gorenje! – i slijedi prvo putovanje na mjesec. Androidi, koji će tad već biti razvijeni, naravno u Americi – prva industrija androida vjerujem da će biti za seksualne potrebe i – pošto će jedan tip seks androida zastarjeti – oni će dobiti svoja androidska prava i neće ih se moći tek tako baciti na smetljište, nego će ih se kao izbjeglice slati u druge države. Tako će njihovi seksualni androidi doći i kod nas – i jedan od tih ženskih androida bit će u vezi s jednim momkom iz Sarajeva. Ta veza bit će problem za njegovu porodicu.

Etničke stvari će zamjeniti androidske?

Da, bit će: ‘tobe jarabi, zabavlja se s androidom, neće moći imati djecu!’ Isti mentalitet – samo s tim detaljem. Doslovno neće više biti ‘četnik, ustaša’ nego – android. Bit će: ‘draže mi je da si četnik, nego android!’ Radi se o vrsti komedije, ali bez karikatura, i dalje će to imati ozbiljan ton SF-a. Jezik će biti dosta izmijenjen, bit će amerikanizovan – ko danas već ne koristi 1001 englesku riječ u svakodnevnom govoru – mislim da sam i sam sad koristio bar niz takvih.

Kad smo kod toga, koliko pratiš književna gibanja na ovom našem jugoslavenskom prostoru, pogotovo u kontekstu žanrovskih i tematskih okvira kojima se baviš?

Najbolja horor knjiga koju sam pročitao sa Balkana je ‘Zavodnik’ Dejana Ognjanovića – svakako preporuka! A da ne bude Sarajevo i Bosna mimo svijeta, ja inače ne volim savremenu bosansku književnost, jer je u 90% slučajeva to ratna tematika, ali prvi roman koji sam pročitao na temu rata i Sarajeva – ‘Kad sam bio Hodža’ Damira Ovčine. To je roman na granici žanrovske proze, jer zaista djeluje kao da bi, kad bi likovi bili zamijenjeni zombijima – to bila zombi apokalipsa, a ne rat u Bosni. Višedimenzionalan roman, definitivno preporuka i za one koji vole i koji ne vole ratne teme.

Koje stvari privatno najradije čitaš? Znam za utjecaj Stephena Kinga, spomenuo si Philipa K. Dicka, šta bi još preporučio od klasičnih SF i horor priča?

Najbolji SF pisci su oni koji su bili i pioniri: George Wells, Isaac Asimov, Arthur Clark, Olaf Stapledon… Onda neka modernija generacija: Philip K. Dick, Ursula LeGuin… I sad ima dosta nekih interesantnih suvremenih pisaca, npr. Adrijan Čajkovski i njegov roman ‘Djeca vremena’.

Dugi niz godina si bio aktivan i na muzičkoj sceni, primarno u ekstremnijim muzičkim pravcima, također si i likovnjak, sam si radio dizajn i naslovnice za nekoliko svojih knjiga… Imaš li u planu u budućnosti uz pisanje oživjeti i ove druge medije u svom umjetničkom djelovanju?

Likovno najmanje, nekako sam se prezasitio, jer sam čitav život u tome. Ovo mi je sad nešto novo, prvi put sam s knjigama postigao neki uspjeh i to je izuzetno važno za stvaralaštvo. Od likovne umjetnosti nikad nisam imao ovakav tup pažnje. Što se muzike tiče, s tim sam isto prestao. Tu sam isto bio dugo, mislim preko deset godina bh undergrounda, naročito metala. Sve je to ostalo na istom nivou u zadnjih pet godina. Publika se smanjuje, a samim tim i naš entuzijazam. Prirodno se to sve ugasilo, mada ja i dalje sviruckam, da tako kažem.

Ostaje da preporučimo stvari koje si naveo, kao i knjige iz tvog kofera. Za kraj, kako te ljudi mogu kontaktirati, kako nabaviti knjige i upoznati se s tvojim radom?

Možete me kontaktirati putem mog privatnog profila na facebooku, dakle Saša Džino – ili putem mog pagea – Fildžan pun opskurnosti.