Jan Volker Röhnert (1976.) autor je sedam svezaka poezije, tri prozne zbirke, književnih eseja i kritika, prevoda s engleskog, francuskog i bugarskog. Radio je kao istraživač na Sveučilištu u Jeni, kao predavač u DAAD-u (Njemačka služba za akademsku razmjenu), a danas predaje književnost na Technische Universität Braunschweig. Živi u Leipzigu. Kao pisca i pjesnika veže ga se za nature writing, žanr okrenut ka divljini prirode i čovjekovom odnosu prema istoj, a posebno je plodonosna njegova dugogodišnja fascinacija kršem. Posljednju knjigu Vom Gehen im Karst (O hodanju kršem, 2021.) prezentirao je potkraj oktobra u Triblju kod Crikvenice, na ovogodišnjem izdanju Krasopisa, festivala posvećenog temi krša. Tim povodom smo porazgovarali s autorom o nature writingu, bavljenju krasom i antropocenskoj poeziji.
Na Vašoj promociji na Krasopisu dali ste nam historijski pregled nature writinga i toga kako se žanr razvijao. Možete li nas uputiti u njegovu ideju, kao i u Vaše zanimanje za to?
Krš je izvrsna pozadina za ovaj razgovor jer se nalazimo u krajoliku gdje imamo puno toga što vidimo kao prirodu, ali također i sve vrste ljudskih tragova unutar te prirode, i to je ono što nazivamo krajolikom. Dakle, to je priroda kako je percipiraju ljudi; kako su je kultivirali ljudi, ali i sve vrste onoga što bismo mogli nazvati divljinom. Možemo izaći odavde u planine. Jučer smo vidjeli divlje konje, a večeras ćemo imati sesiju s ljudima koji govore o divljim životinjama u krškom području… Prirodno pisanje, da skratim, govori o percepciji onoga što vidimo kao prirodu, ali na kraju se radi i o nama kao ljudima unutar prirodnog prostora. Tako da se ne možemo posmatrati odvojenima od onoga što nazivamo prirodom, i ne postoji nedirnuta priroda. S jedne strane, tu je kultura, a s druge strane je uvijek izmiješano, i pisanje o prirodi je na neki način i pokušaj približavanja drugim vrstama oko nas, bilo da su to životinje, biljke, gljive, šta god, i spoznaje kako smo uvijek povezani s dijelovima krajolika oko nas.
Možete li nas provesti kroz to kako se ideja o kontinuitetu priroda-kultura promijenila od ‘nepokvarene’ prirode Rousseaua sve do danas kada imamo antropocen i posthumanističke pravce u književnosti?
Kada govorimo o Rousseauu, postoji ta ideja koja je i danas aktualna – da postoji ideja prirode u kojoj divlji ljudi s njom bolje komuniciraju, i to je vrlo romantična ideja. Zapravo, kada je Rousseau pisao na zapadu Europe u to vrijeme, općenito razmišljanje u srednjoj i istočnoj Europi bilo je prilično slično. Potreba za drvetom, na primjer, bila je obimna. Koristili su drvo za grijanje, gradili kuće, brodove i tako dalje. Već u antičkim vremenima, stara Grčka je ostala bez šuma. Ljudski trag oduvijek je bio vrlo velik. Ono što mi vidimo kao prirodu, poput krša bez velikih stabala, bez velikih šuma, također proizlazi iz ljudskog utjecaja. I zato je vrlo važno prepoznati kada govorimo o prirodi i suočavamo se s nekom vrstom romantičnih ideja, da one ustvari ne odražavaju pravu situaciju. Možda ako idete i pitate seljaka u selu, možda ne znaju mnogo o prirodi i možda nikada nisu razmišljali da je način na koji se odnose prema njoj bio mnogo prikladniji i osjetljiviji na ono što su radili. Čuli smo jučer govor gospođe o arhitekturi u Velebitu (arhitektica Helena Knifić-Schaps održala je na festivalu Krasopis predavanje Tradicijska arhitektura sjevernog Velebita i arheološka perspektiva oblikovanja krša, op.a.) i kako su se ti ljudi stoljećima nosili s prirodnim uvjetima. To je možda nešto što bismo također trebali proučavati – kako ljudi nisu koristili ili zloupotrebljavali prirodu, već su se slagali s njom. To je ideja onoga što bismo danas nazvali održivost. Možda je to razlog zašto ljude danas privlači književnost koja ponovo razmatra prirodu, jer vidimo da mnoge vrste izumiru, toliko štete nanosimo prirodi oko nas, ali moramo živjeti od nje. Trebamo vodu, ne možemo živjeti od toksične vode, a posebno je važna u krškom području jer imate vapnenački kamen kroz koji voda teče, a ne filtrira se kao kad imate granit, šljunak, pa teče možda malo pročišćena, ali u kršu, kada ste na vrhu planine i u krški izvor ubacite nešto toksično, to dođe direktno do nas. Trebamo naučiti takve činjenice kako bi znali živjeti s tim, i cijeniti ljepotu, naravno. Ljepota je također dio našeg postojanja u svijetu, ne samo dodatna činjenica.
Sinoć je spomenuta usporedba bjeline krša i bjeline anđela, toga kako i krš i anđeli mogu biti lijepi, ali i strašni. Možete li reći više o tome i upoznati nas s vašim radom na knjizi “Vom Gehen in Karst”, kao i s geografijom koju u njoj spominjete, jer je interesantno da je ovdje riječ o kršu u Njemačkoj?
Kada sam počeo raditi na svojoj knjizi, bio sam jako zainteresiran za pojam krša, i nisam znao tačno kako ću nastaviti. Odabrao sam tri područja u kršu. U osnovi dolazim iz područja književnosti, ali uvijek sam bio jako zainteresiran za geologiju, i shvatio sam da u književnosti, pogotovo od kraja 19. stoljeća, imamo pisce koje povezujemo s onim što sada nazivamo nature writing, a koji su se usredotočili na krš. Zbog toga što je riječ o vrsti kamena koji je lako topljiv u vodi, ne čini se vrlo korisnim, i nekako ima lošu sliku. U jednom trenutku se ta slika u književnosti promijenila – pisac kojeg sam otkrio bio je Rainer Maria Rilke, koji je 1912. godine počeo pisati elegije i cikluse pjesama u Duino dvorcu (Devinski grad, op. a.) u Trstu, upravo na obali gdje se krška planina niz strmu padinu direktno spušta u more. Ova bjelina krša, Milan Soklić je to istaknuo jučer, odražava ono što je Rilke nazvao anđeoskim, ali istovremeno može biti i strašan krajolik. Moram navesti i pisca koji je, nažalost, politički zloupotrebljen na ovim prostorima, Petera Handkea i njegov način pisanja krajolika. Imao je vrlo dobar pogled na krš na putovanjima po bivšoj Jugoslaviji 1970-ih i 1980-ih godina. Krš je važan za njegovu ideju gledanja, percipiranja krajolika, i u tome je stvarno dobar. Isto, kada ide u Francusku i Španjolsku i posmatra krajolik, kao da ima oči krša, kao i u Njemačkoj gdje je započeo. U srednjoj Njemačkoj imate planine Harz, ne tako visoke kao ovdje, i tamo je gipsani, vrlo bijeli krš koji se također industrijski eksploatira. Tu je krš jedinstvene flore i faune, a s druge strane industrija želi tu sirovinu, i tu postoje sukobi, kao i širom svijeta. Od tamo sam došao do područja oko Trsta i s druge strane u južnu Francusku, u Cévennes, sjeverno od grada Montpelliera, tu je ogromna krška ravnica koja je stvarno lijepa. Postoji još jedan francuski pisac po imenu Julien Gracq koji je također geograf. Bilo je vrlo zanimljivo pratiti te korake. Sjajna je stvar što sam nakon završetka i izlaska knjige 2021. godine bio pozvan u Zagreb na književni festival, kada se sve samo počelo nastavljati, pogotovo ovdje na Krasopis festivalu, kroz susrete s pisacima. Posebno moram spomenuti karstologa Ivu Lučića, koji ima sposobnost okupiti ljude različitih interesa iz različitih područja oko krša, jer on je geolog, ali i novinar i ima interes za krajolik krša u raznim fazama. Ti događaji su mi pomogli nastaviti istraživanja, jer vidim da ima mnogo toga o čemu treba pisati, a i krš je ustvari nešto što se ne može ograničiti samo na jedno posebno polje. Toponim krš dolazi s ovog područja, jugoistočne Europe, dalmatinskog krša, jadranske regije, i možete biti sretni što se od strane geologa krajem 19. stoljeća ovdje nešto proučavalo, koristeći sve te nazive, poput doline, polja, ponora i mnogih drugih naziva za fenomene u kršu, za sve njegove vrste širom svijeta. Kažu da se 20% svijeta može klasificirati kao krš na neki način, iako postoje razlike. Krajolik krša može biti vrlo raznolik u svojim fazama. Imate fenomen krša s jedne strane, ali i njegove mnoge pojedinačne faze širom svijeta, ovisno o klimatskoj pojasu. Ako odete u tropsko područje, to izgleda potpuno drugačije. U Madagaskaru ponekad kažu da čak i granit može postati poput krša. Ako odete u Japan sve je vrlo drugačije, također možete vidjeti faze krša ako čitate japansku poeziju. Možete pronaći i kako se miješanje kamena i vode odražavalo u drevnoj književnosti, ako nastavite temeljno proučavati. Vrlo je zahvalno nastaviti proučavati krš, a ne samo reći da je to bila samo jedna tema, pa preći na drugu. Osjećam da je to nekako životna tema.
Istaknuli ste različite vrste krša i njegovu kontinuiranu prisutnost u ljudskoj kulturi, ali ste govorili i o različitim vremenima. Vremenima insekata, kamena, mahovine; također ste nam dali sliku makaza koje razdvajaju ograničeno ljudsko vrijeme i duboko vrijeme koje imaju drugi živi entiteti. Vi ste također pjesnik, možete li malo proširiti kako se to sve uklapa u vašu poeziju, posebno u zbirci “Erdtagzeit”?
Vjerojatno ste pratili raspravu o antropocenu, taj me pojam potaknuo. Kada razmišljam o njemu i čitam više o tome što govore naučnici. Dolazi iz geologije, ali se proširio i u prirodne i humanističke nauke i sada se vodi široka rasprava o tome jesmo li mi kao ljudska bića stvorili vlastito geološko razdoblje svojim otpadom, svim smećem koje smo ostavili iza sebe, betonskim strukturama, na primjer, koje će dugo ostati čak i nakon što ljudska rasa više ne bude postojala. Sve te ulice i tuneli, sve to može stvoriti vlastitu površinu geološke strukture i ostati vjerojatno vrlo dugo. Ako o tome razmišljate, činjenica da smo kao ljudi možda stvorili vlastiti geološki ciklus koji nas već nadmašuje, kao što će ostaci nuklearnog otpada sigurno ostati duže od nas, tada shvatimo da moramo biti vrlo ponizni ako želimo razmatrati šta je oko nas, jer vidimo da je to puno veće od nas. Zapravo, iako smo stvorili nadogradnju, tehniku i sve, ustvari nismo svjesni, s jedne strane da ovo ne možemo vječno čuvati jer je i to postalo priroda na neki način, raste u prirodu, i sile prirodnih ciklusa i klime rade svoje. A kada gledate u duboku povijest, stotine milijuna godina unatrag, vidite kako je bilo doba jure, karbonsko doba i tako dalje. Gledate kamenje i vidite da mi u ljudskom dobu, koje može trajati 80-ak godina, ne možemo pratiti ciklus kamena, možemo razmišljati o tome kada vidimo krš, to je malo brže kada se kamenje otapa, ali čak i u kršu kamenje obično ostaje duže od nas. Vidimo životni ciklus drugih životinja, drveća koja traju duže. To je postojeći, u odnosu na nas paralelan svijet, ali je u isto vrijeme i s nama. To vam daje ideju da čak i sve političke poruke, svi loši i okrutni prizori koji se svakodnevno nakupljaju oko nas to je samo jedna stvar, relevantna nama ljudima, ali stvari koje se događaju u prirodi – drvo i dalje raste, zemlja ima vlastite cikluse – moramo prihvatiti da ljudska historija predstavlja samo jedno vrijeme, ali ne sve, mi živimo mnogo, mnogo simultanih vremena. Te pjesme (iz zbirke poezije Erdtagzeit) nadahnute su mnogim pojedinačnim trenucima, može se reći. Volim krajolike poput krša, kao i rijeke. Kada imam priliku biti u krajoliku, ponekad prve bilješke koje imate iz svakodnevnog života odlaze u pozadinu, a to je dobar uslov za pisanje poezije za mene. Pjesma se može pojaviti na rijeci, ako tamo možete provesti nekoliko dana. Ponekad je kao da mi mnogi glasovi mnogih stvari oko mene dopuste me da čujem njihov glas, pokušavaju mi reći stvari koje onda probam zapisati u ljudskoj strukturi.
I za sami kraj, šta radite sada, šta možemo očekivati u budućnosti od vaših istraživanja?
Iduće godine izlazi sljedeća knjiga o kršu koja je bila inspirirana mjestima na kojima sam imao priliku predstaviti svoju trenutnu knjigu. Čuli smo (sinoć) malu priču o tome kako smo s Ivom Lučićem i Milanom Soklićem išli na planinu zvanu Medviđak. Ima još takvih priča, volio bih nastaviti projekt s kršom, kao i s drugim projektima. Ideja divljine u nature writingu je vrlo zanimljiva i privlačna, jer kad razmotrite taj pojam, to nije lako, ona nije samo mjesto izvan nas, ono što nazivate divljinom zapravo može biti pored vaših vrata, u vašem vrtu, tamo gdje prihvaćate divljinu koja raste. To je vrlo zanimljiv i važan pojam za upoznavanje ideje nature writing, kada pokušate razmišljati o tome šta je divljina, šta to znači. Naravno, nije vrlo jasno šta znači.
Želimo Vam sreću u toj potrazi i velika hvala za ovaj razgovor, kao i za sinoćnju prezentaciju. Nadam se da ćemo Vas skoro moći čuti i kod nas u Mostaru.
Bio bih jako sretan vidjeti Vas u Mostaru i istražiti predivni karst tamo, hvala lijepa.
Pripremio Boris Filipić
