Slika grada Kevina Lyncha

Kevin Lynch je dugo tragao za pravom formom grada i pronašao ju je u zadovoljstvu samog pogleda na grad i njegovih analiza. Grad je za njega velika konstrukcija u prostoru koja se može ispravno prepoznati i razumjeti samo tokom dužeg niza godina. Prostor usvajamo bivanjem u vremenskim prostornim sekvencama koje nikada ne mogu biti jasno shvaćene dok ne postanu dio cjeline. Tu je uvijek prisutna suma različitih konteksta koji se ne mogu samo vidjeti ili čuti.

Piše Ronald Panza

Poslijeratno američko predgrađe, Kevin Lynch / urbandesignlab.in

Naše slike grada nastaju i sklapaju se od svih utisaka koji zajedno s nama putuju kroz vrijeme. Ono što promatramo kroz duži vremenski period na izvjestan se način srodilo s nama, kao i mi s njime, a sve slike postaju trezori sjećanja i uspomena, kao žive biblioteke. Grad je istovremeno i objekt pogleda i subjekt rada koji ga neprekidno, a ponekad i nepovratno mijenja, zadirući u njegovu nemirnu strukturu.

Stanovnici gradova imaju mentalne slike grada koje tvore njegove mentalne mape. U njima glavni vizualni identitet čini čitljivost grada. To je osjećaj lakoće koherentne slike grada. U pitanju je slaganje komplicirane, ali dobro složene slike grada, a u njoj gradski pejzaž postaje lagan. Sve nabijeno, sa svojim manje ili više oštrim granicama, postaje razlikovni i prepoznatljivi kriterij – kriterij prepoznatljivog grada. Zato je važno proučavati grad kakvim ga vide njegovi stanovnici.

Za savladavanje upoznavanja sa gradom potreban je dobro razvijen osjećaj orijentacije. Na taj način se život ritmizira i održava u pokretu. Jasna mentalna mapa pojedincu prije svega omogućuje da se odlučno i skladno kreće okolo. Dobra slika nam omogućuje jasniju socijalnu uključenost, kao i povišen osjećaj emocionalne sigurnosti. Preko sadržaja skupljenih u gledanju možemo dobiti, čak i napraviti prave gradske simbole. Možemo koristiti maštu kroz igru, konfabulacije, priče i mitologizacije, ali samo ako sve to potiče iz stvarne mentalne slike grada iz koje se nikada ne gubi pravo težište. Naš promatrač u ovom procesu stoga uvijek mora biti aktivan i dinamičan. Ovo znanje održava red, ali taj red nikad ne može postati okoštao i krut, već se mora slobodno pomicati.

Slike okoline o kojima govorimo uvijek nastaju u dva smjera iz dva procesa. Promatrač smisleno bira iz okoline, ali okolina je ta koja daje prijedloge i uspostavlja granice, stalno mijenjajući ponudu sadržaja mentalne mape. Zbog stalnog namještanja i isprobavanja ovih odnosa, jedan prizor može proizvesti više različitih mentalnih mapa kod različitih ljudi. Ono što nekome može izgledati kao red, nekomu je nered. No, to nije zabrinjavajuće stanje. Loše je ako grad pruža jednak utjecaj na mentalni okvir ljudi koji promatraju, tj. ako ga svi vide i doživljavaju isto. Treba poticati i istraživati grupne slike, jer tako veći broj ljudi ulazi u emocionalni odnos sa prostorom. No, čak i u grupi, svaki pogled ostaje individualan.

Slika okoline sastoji se od njenog identiteta, strukture i značaja. Identifikacija znači da je objekt slike na neki način poseban, struktura uključuje prostorna pozicioniranja i odnose, a slika na kraju treba gledatelju prenositi neki dublji smisao, ostaviti trajnije značenje. Ako npr. u našim lutanjima pronađemo lijepu i rijetku živu ogradu, njeno postojanje i oblik su njen identitet, struktura je stanje u kojem se nalazi, a ako je njeno stanje zadovoljavajuće ili izvrsno, ograda postaje estetski objekt prema kojemu možemo razviti čak i emocije. Plan grada mora zato biti čitljiv i pouzdan, kako bi se u njemu pronalazili i skriveni znakovi i viškovi znakova. Slikovitost prizora koja omogućuje da se on prepozna i zapamti može se kao kvalitet nazvati čitljivošću ili vidljivošću. Također, promatrač može trenirati procese orijentacije, snalaženja, lutanja i gledanja – za što obično i nema previše vremena.

Sadržaj slika ima pet osnovnih elemenata – puteve, granice, distrikte, čvorišta i obilježja:

1) PUTEVI – PUTANJE – Putevi po kojima se kreće promatrač. Ljudi promtaraju grad dok se kreću po njemu.

2) IVICE ILI GRANICE – Linearni elementi prekida kontinuiteta – obale, zidovi gradnji, pregrade, željezničke prepreke.

3) DISTRIKTI – veliki ili srednje veliki dijelovi grada

4) ČVORIŠTA – jezgre distrikta, strategijske točke grada – raskrsnice, stanice, mjesta odakle počinje ili završava javni saobraćaj

5) OBILJEŽJA – svojevrsni orijentiri – zgrade, tornjevi, brda, trgovine, znaci, reklame. Obilježja su najvažniji elementi srukture i identiteta nekog kraja.

Niti jedan od ovih tipskih elemenata ne može postojati izdvojen i usamljen. Grad se uvijek mora reintegrirati u jedinstvenu sliku.


Projekt „Mostar – Prostori koji pokreću“ finansira Vlada Ujedinjenoga Kraljevstva. Nositelj projekta je People in Need (PIN), češka neprofitna, nevladina organizacija koja pruža humanitarnu i razvojnu pomoć u više od 30 zemalja širom svijeta. Zajedno sa PIN-om, ravnopravni članovi konzorcija su Everyday Peace Indicators (EPI), Omladinski Kulturni centar Abrašević (OKC Abrašević), Agencija lokalne demokratije Mostar (LDA Mostar) i Nešto više