Peti dan, petak
Sjedim na krevetu i stavljam ruke na usta, prstima prekrivam usnice. Gledam kroz prozor padinu Srđa kao da gledam u neki dramatičan prizor zbog kojega pokrivam usta, prigušujem glas. Ponekad ujutro to radim iza sna. Sjednem na kauč i gledam svijet, mali komad bijelog neba, tvrđavu i zastavu, pa nesvjesno zatvaram usta rukama. Ruke su mi hladne, prsti su mi tanki. Jutro je sivo.
Susjeda me pozvala kroz prozor, rekla je: ”Ljube, počet će ti kiša.” Onda je skinula s konopa moju sivu plahtu i pružila mi je ne gledajući u me. Okrenute glave, skrivenog lica. Pokrivamo usta, okrećemo glave.
S D komuniciram kroz prozor na messengeru iz kojega izviru riječi. Redak po redak. Trijumf poezije. Život pušten u zastavice stiha.
Danas sam izašla iz kuće nakon ranopopodnevnog sna. U snu sam zaspala u nekom vrtu. Dva puta sam zaspala. U stvarnosti i u snu, kao da nije dovoljno upasti u jedan san već me i tamo čekala rupa u koju upadam u zaborav stvarnog života. Poslije sam bila žrtva poludjele mreže, prebacivalo me u svjetove kao da sam link. Netko nevidljiv je mene i sav moj sadržaj kopipejstao po vlastitoj nedokučivoj volji. Probudila sam se potpuno izgubljena, ne znajući je li ovo stvarnost. “Iskušenje dobrovoljne degradacije”.
Navečer
Na ekranu gledam njihova lica, smijemo se. Adrijana, Želimir, Bojan, Jelena i ja. Točimo vino u čaše, dajemo si komplimente. Govorimo si kako dobro izgledamo. Pričamo iz svojih soba i kuhinja i dnevnih boravaka. Andrijana na krilu ima mačku, iza Želimira i Jelene su njihova djeca i igračke njihove djece. Bojan je u kuhinji, lijep je, nasmijan, kaže da mu kamera ima uključen bjutifikejšn filter, ja se smijem, imam sivi kućni ogrtač, oni kažu: ”Vidi ove iz Dubrovnika kako bogato izgledaju”. Pričamo o policijskom satu i o tome kako ljudi ne smiju više ni izvoditi pse. Neobičan oblik ratovanja, neprijatelja nigdje, a svi u svojim kućama. Karantena. Pričamo o ljudima koji imaju virus, ali se šeću, prošetavaju. Pričamo kako ćemo ostati bez posla i bez novaca, pijemo vino, nazdravljamo, dok svega toga još imamo.
Ja im pričam o D, kako ga ima pa ga nema, kako mi piše svoje snove, smijem se u tom sivom šlafruku, smiju se i oni. Kažem im kako sam zadnji put u dućanu stajala na kasi među ljudima prepunih kolica hrane, s lososom, briem i tri boce vina. Kao to mi je zaliha. Bojan kaže kako je propao njegov plan da ide u Istru konobariti. ”Propade mi tacna”, kaže. A dao je 30 eura sudskom prevoditelju da mu prevede na hrvatski potrebne papire. Al’ onda dođe korona i sve propadne.
“Pa neće propasti”, kaže mu Adrijana, “doći ćeš.”
“Neću”, kaže on, “onda ćete vi Hrvati raditi.”
“Ma nećemo, Hrvati će ići u Njemačku.”
“Pa možete doći vi.”
Ja im kažem kako će u Dubrovniku nastati panika kad ljudi ostanu bez love. Svi se malo kao radujemo tome, smješkamo se i nazdravljamo kao da nas čeka neka divna i smiješna sudbina. Kao da nas čeka neka renesansa. Nas pet na video callu kao Boticellijevo proljeće. Proleće. Kafana Proleće.
D mi jutros govori da ga boli kurac za jezik, da će šutjeti do kraja života. Kažem mu da je kao dijete. On pita što je tu djetinjasto. Uvlačim se u taj prozorčić kao dijete pod stol. Ispod stola mu se umiljavam, koristim jezik da bih ga razumjela.
Šesti dan, subota
Svanulo je potpuno bijelo, s balkona gledam komadić plave zastave mora. Stavljam ruke na usta i gledam kako zelene padine Srđa dolaze k meni. Prilazi mi zelenilo. Gledam ga pokrivenih ustiju. Zaljubila sam se ponovo.