U susret koncertu Damira Imamovića za 20 godina OKC Abrašević
Davno je Damir Imamović snimio album Live in Abrašević u dvorani OKC Abrašević, prošlo je od tada petnaestak godina, još su uvijek dijelovi zidova bili bez fasade. Od tada je dosta fasada promijenjeno, promijenili su se mnogi ljudi, ali Abrašević evo slavi 20. rođendan i na njemu svira čovjek koji je obilježio sam početak rada centra. Istovremeno, kako i sam kaže, taj je album bio prekretnica u njegovom sviranju i izvođenju sevdaha, a i cijeli je region mogao čuti za ime Abrašević.
Damir je dugo i uspješno putovao do albuma Singer of Tales, predzadnjeg albuma, koji je i dalje najbolji u njegovoj sve većoj kolekciji pjesama. Može se reći kako je to bilo dugo, ali sretno putovanje, u kojem je Damir snimio nekoliko albuma. Osim gitare, uglavnom su dominirali kontrabas i violina, koji će ostati konstantni. U prvoj deceniji rada, Damir se usavršava u čuvanju i sviranju sevdaha, na stalnim koncertima i predavanjima, pojavljuje se u filmu, radi muziku za teatar, posjećuje tradicionalne svirače i pomaže im, otkriva zaboravljene i nove nepoznate tekstove, pomaže osnivanju Kuće sevdahe, drži brojne radionice, kroz Sevdahlab projekt uključuje i ritmove sa novim sastavom Sevdah Takht. Na albumu Abrašević Live, to je putovanje još uvijek stidljivo tematski, naravno, ne i u izvedbi.
Kao svaki pjevač i izvođač koji se razvija, ovdje Damir nastupa skromno i ponizno – pripovjedač, usamljen, mašta o putovanju, zamišlja da je ptica, a zapravo se kreće dobro poznatim i sigurnim toposim u nesigurnom svijetu. Na narednom solo albumu, pjevač u samoći skuplja snagu kroz pjesme koje pronalazi i koje ga pronalaze. Ta njegova kreativna entropija eksplodira na albumima Sevdah Takhta, gdje ga prati ritam bijega i potrage istovremeno kroz opsjednuta stanja, ali i zamišljene i stvarne zemlje. Napetost olakšava sveprisutna, ali nenametljiva violina nove stalne muzičarke Ivane Đurić iz Srbije. Sevdah prelazi granice jer su tu još bubnjar iz Hrvatske, Nenad Kovačić, te basista Ivan Mihajlović sa svojim fusion basom. Damir također sve više skuplja i izvodi ladino muziku, koja je apsolutni simbol lutanja i potrage, a sve više improvizira i sa vokalom te izrađuje posebni instrument, kombinaciju gitare i saza, zvan tambur. Sevdah se za to vrijeme kreće svuda oko njega, proizvodi se i izvodi u svim smjerovima i, konačno, na kraju jednog decenijskog razvoja, smiruje se na albumu Singer of Tales.
Singer of Tales iz 2020. godine je album koji otvara nezaboravna O bosanske gore snježne prema tekstu vlaseničkog pisca i pjesnika Omera Ombašića, koji se nakon izbjeglišta donekle smirio u Švedskoj, a ovu pjesmu poklonio pjevaču. U pjesmi, osim što pjesnik žali za Bosnom i njenim arkadijskim prostorima, izgubljenom čistoćom rijeke Drine, u pjesmi žive i sjećanje na Aliju Đerzeleza i ženu koja ga je voljela – Zemku Mulijinu, ali i na stvarne osobe drugog etničkog porijekla koji su spasili Omera i njegovu porodicu u ratnom ludilu. Spominje se i prototip Fate Avdagine, lika iz narodne predaje, prototipa kasnije feminističke slobode. Zanimljivo, Ombašić je poklonio i pjesmu o bosanskoj ratnici Ajkuni koja je, prerušena u muškarca, postala narodna heroina. Nije mi poznato da ju je Damir komponirao, ali baš ovaj duh dominira ratničkim dijelom priče romana Aleksandra Hemona, kao i muzike koja ga čini dinamičnim. Izbjeglištvo, izmještenost se potvrđuje kao dominantna tema albuma. Na albumu su-putuju tri neopisiva muzičara. Jedna je naravno, neizostavna Ivana Đurić, ali tu je i jedan od najvažnijih suvremenih jazzera, kontrabasist Greg Cohen. Cohen je inače jedna od osoba koja je stvarala suvremeni etno jazz, radeći zajedno sa Johnom Zornom u njegovim putovanjima jevrejskom muzikom. No, poseban biser albuma je čudesni zvuk kemanea, male levantske lire, koji kada se jednom potegne u rukama Derye Türkana ostaje skupljen na prostorima Krete, Levanta, Antalye i Bjelava… I Damir se doista prvi put na svojim albumima nosi ravnopravno sa ovim instrumentom. Dok bass pjeva neku svoju liniju, kemane pjeva zajedno sa Damirom, neprekidno, poput rezonatora koji pojačava i popravlja ljudski glas. Album je nazvan prema knjizi koja evocira Homerova pjevanja, a kod Homera su pjevanja istovremeno i sinonim za lutanja. Istovremeno, Damir sve više mijenja dikciju u pjesmama, posebno u standardima, zapravo pjeva strofe na oba načina, ritmični i jezični. Tako potvrđuje da je on i subjekt i objekt ovih pjesama, što je naravno, dio stare poetike otkrivanja svijeta. Isto tako, lagano klizne u aranžmanski hommage skadarlijskom sevdahu, poznatijem pod nazivom pjesme starog grada. Upravo ovi aranžmani, uz ladino sefardsko naslijeđe, te pjesme prijatelja koje Damir voli, poveznica su sa njegovim novim albumom, objavljenim ovog mjeseca. Novi album, kako se već zna, suputnik je novom, istoimenom romanu Aleksandra Hemona – The World and All That It Holds.
Ovdje Damir vraća dio instrumentarija Sevdah Takhta, ali album nije zaveden kao trojka ili slično, već više djeluje kao drugi dio, nastavak prethodnog albuma koji je konceptualno naglašavao
pjesme prijatelja i prijateljima. Nekad primjetni bas i bubnjevi i udaraljke ovdje su
ekonomizirane na najpotrebnije zvukove, koji kao iz magle, posve precizno oblikuju svijet
putovanja. Ovaj album je opet rađen u zajedničkoj ideji sa prijateljem – piscem Aleksandrom
Hemonom. Roman je početkom situiran u Sarajevo neposredno prije atentata i početka Prvog
svjetskog rata i njegov glavni protagonist je sefardski Jevrej, apotekar i pjesnik Pinto, koji će,
nakon mobilizacije u vojsku KuK, u galicijskom paklu upoznati ljubav svog života, storytellera
Osmana, a koji će svoj život izgubiti u metežu ruskog fronta. Pinto će ostati sam sa Osmanovom
kćerkom Rahelom kojoj će, nakon što je spasi ispred Kozaka, postati sve na svijetu. Rahela
nakon svega postaje živuća i pokretna biblioteka ladino muzike i sevdaha, čuvarica nasljeđa
kojeg su njena dva hrabra roditelja, pjesnik i orator ostavili njoj i svijetu.
Dobar dio romana pripada svijetu Sarajeva i njegove muzike, pa je i izbor Damira kao onoga koji će dati zvučni materijal romanu, zapravo čista inspiracija. Hemon je, kao poštovalac njegove muzike sigurno mislio i pisao o sevdahu onako kako je Damir danas čuva i izvodi. Naravno, Damirov album nije pokušaj doslovne ilustracije romana, već djeluje istovremeno i kao njegov idejni početak i impresija. Koristi i vlastite tekstove i aranžira standarde sevdaha, ladino muzike, uvodi hommage romskoj violini, ali i starogradskim momentima, koji najbolje asociraju na život u gradu. Redaju se stihovi o ljubavnoj patnji, bejturanu (koji liskasto ironizira Pintovu pacifističku prirodu – jer apotekar se bavi biljem, koje koristi i legendarani junak Đerzelez Alija), tegobi tajnih ljubavi, teškim putovanjima, ratnim užasima i smrtima. Damir unosi u sredini i jedno stvarno autoreferencijalno mjesto – pjesmu Harmonika (autoru ovog teksta uvjerljivo najbolju njegovu pjesmu, uz neusporedivu harmoniku legende mostarskog sevdaha, Mustafe Muje Šantića), posvećenu prijateljici i prvoborkinji za sevdah u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini, prerano izgubljenoj Farah Tahirbegović. Nema sumnje da se ova tuga i stihovi poput mogu osjetiti i prema nedavnom gubitku Damirovog oca Nedžada, koji nam je svima poznat. Ostaje jedna nepoznanica, a ne bih da previše zaključujem mjesto tradicionalnog mostarskog sevdaha – Snijeg pade na behar na voće, jedino što zasad mogu osjetiti je da je to posveta našem velikom pjevaču i liječniku, neuropsihijatru Himzi Polovini koji je vjerovao i djelovao tako kao da sevdah može liječiti. (Kao dječaka, majka me je jednom odvela na njegov koncert, na kojem sam mislio da ću se dosađivati, ali Himzo je pjevao energično, glasno i znojno, kao najtužniji blues heroji, a ja sam ga nepomično gledao. Zapamtio sam to vlastito ozdravljenje za čitav život.) Nije nevažno da se u ovoj izvedbi Damir opet igra sa ispravljanjem naglasaka. Dva čovjeka pjevaju, a Pinto u romanu preko Rahelinog sevdaha, ozdravljuje.
Damir je od albuma Live in Abrašević, pa do danas, na dvadesetogodišnjicu njegovog ponovnog pokretanja, već prošao jedan puni krug u svoj višestranoj karijeri. Na nama je svima da ga još jednom pozdravimo za sve ono čemu nas je naučio, a i zadužio.