Živi grad Jane Jacobs

Iako možda i nije prva, Jane Jacobs je bila i ostala najslavnija osoba koja je uspješno provodila urbanistički posao, a da nije imala formalno obrazovanje. Po zanimanju je bila teoretičarka opće kulture, a karijeru je ostvarila kao novinarka i književnica, autorica devet iznimno lucidnih, kvalitetnih i utjecajnih knjiga o gradovima te teoretičarka urbanizma. No prije svega je bila građanka i feministica koja se borila za grad prema ljudskoj mjeri.

Piše: Ronald Panza

Bogdan Bogdanović, kako je poznato, nije vjerovao u činjenicu da se sam urbanizam može nositi sa skrivenom materijom grada. Prosuđivao je da puko računanje i crtanje nisu dovoljni kako bi se spasila, održavala i razvijala kulturna jezgra grada. Neobične su brojne ljudske veze između ovo dvoje velikih teoretičara grada i nema sumnje da je Bogdanović ovdje dosta toga naučio. Oboje su se najviše uživali u pisanju te su vidjeli isti problem u uništenju starog jezgra grada. Bogdanović je bio školovani arhitekt, ali nije mu palo na pamet da se bavi dodatnim kvarenjem grada sa nekim velikim betonskim rješenjima. Jacobs je isto tako ustala protiv pravila koje se i danas shvaća samorazumljivo – da su investitori i oni koji imaju moć političke odluke jedini koji mogu graditi grad. Grad se prema njoj može graditi i razumjeti samo ako ga doista grade – svi.

Jane Jacobs nikad nije imala ništa protiv obnove, čistoće i novoga, ali nikad nije priznavala da se to može napraviti jedino tako da se poništi sve što postoji. Upravo su, vjerojatno opijeni svijetom i uništenjem poslije Drugog svjetskog rata, planeri modernizma počeli upadati u takve ambiciozne i često opasne zamke. Jacobs je bila za obnovu, posebno prostora koji su bili zdravstveni rizik, ali ne na način da se poništi ulica, park, čitava četvrt. Već kao novinarka, još prije svoje prve knjige, krstarila je kvartovima ispitujući kvalitetu života u susjedstvima. Moderni urbanisti svijet i javni prostor sve više promatraju kao trofej. Polako prelaze u ptičju perspektivu i iz te pozicije gledaju svijet i nadmeću se. Upravo su visoki soliteri posljedica takvih takmičenja i dokazivanja. Umjesto ulica i života na njima, grade se visoki neboderi, brzi autoputevi, još brže željeznice i metroi. Naravno, ruše se cijeli, često vrlo stari kvartovi, mjesta života, svakodnevnog i antropološkog sjećanja. Kao da se s tom nepromišljenom betonizacijom i dalje nastavlja rastakanje modernog grada i napad na njega. U takvim aktivnostima, ne obnavlja se grad, već mu se daje otkaz.

Grad je tamo gdje postoji gustina različitosti. Tamo gdje se život – događa. Grad treba graditi i obnavljati zajedno, i to od materijala koji već postoji. Susjedstva trebaju veze, susrete koji će ispuniti parkove i trgove i na taj način stvoriti sigurne ulice. Na sigurnim ulicama i javnim prostorima ljudi vole boraviti do kasno u noć, a to znači i da paze na svoju četvrt i pomažu ako je netko ugrožen. Prostore koji su prazni i napušteni ubrzo naseljavaju siromaštvo, očaj i kriminal. Prazni prostori znak su odustajanja građana od grada iz nekog razloga. Takvi prostori postaju opasni. Ovo se dogodilo s brojnim projektima jeftinog stanovanja. Njihova gradnja počela je uništavati tradicionalne zajednice koje su se podržavale. U takvim zajednicama nivo zajedničke pomoći je bio iznimno visok – od fizičkog podržavanja, dijeljenja potrepština, do čuvanja djece i članova obitelji jedni drugima. U novim ogromnim naseljima za samo jedan sloj ljudi – uglavnom slabijeg imovinskog stanja, gdje nitko nikoga ne pozna i koja su često nasilnom imigracijom prema rasi prepuštena vremenu, dolazi do velikog nasilja. Ljudi bježe, zajednice se ruše, a zgrade se na kraju moraju minirati. U svakom slučaju ova naselja zapravo su slumovi, u strahu često prozvanima i slumovima budućnosti.

Prije izlaska njene prve i najvažnije knjige „Smrt i život velikog američkog grada“ Jane Jacobs vodi prvu borbu sa velikim Robertom Mosesom, glavnim planerom najvećeg američkog grada. Za njega se tvrdi da je bio pozitivna ličnost prije Drugog svjetskog rata, kojoj New York doista duguje mnoge modernizacije. No nakon 1945. godine Mosesa je obuzela prava manija za građenjem autoputeva za najezdu sve većeg broja automobila. Moses je smatrao da je povećanja broja automobila jedini način velike zarade i ekonomskog prosperiteta. Za ove ideje je naumio rušiti slavna ikonička mjesta ovog velikog grada kakvi su park Washington Square i kasnije cijeli West Greenwich Village, prava istorijska mjesta grada. Jacobs je zajedno s mužem arhitektom i njihovim prijateljima pokrenula borbu najprije za park. Nakon te borbe izašla je slavna knjiga, ali se Moses samo preusmjerio u letu i vratio još ljući i agresivniji. Gradit će tako autoput ravno preko cijele istorijske zone kvarta, čime bi cijeli kvart trebao postati autoput. No, kako je Jacobs već utvrdila i podučila druge – živa mjesta utječu jedna na druge. Razdvojena mjesta, usamljeni i nepovezani kvartovi imaju nežive, pa i mrtve ulice. Stoga ulice trebaju mjesta gdje se sastaju sa dijelovima drugih kvartova, gdje se taj specifični gradski logos prenosi od usta do usta. Mjesta trebaju biti dijeljena na način da služe za različite potrebe različitim ljudima. Tako građani na njih paze i čuvaju ih, a grad postaje ekosistem u kojem ljudi utječu jedni na druge i međusobno se podržavaju. Jacobs je postala slavna na samom kraju priče. Zbog svoje upornosti i glasnosti na završnoj raspravi privedena je u policijsku stanicu. Međutim, slike hrabre žene koja stoički čeka svoj red sa pravim kriminalcima u napučenoj stanici tad su odradile svoje. Cijela je zemlja vidjela ženu koja pod cijenu svog života brani svoj grad, i Mosesu više nije bilo pomoći. Izgubio je odobrenje za projekat, a uskoro i milost vlastitih financijera te je tako otišao u ipak zasluženu penziju.

Jacobs je pokazala da je grad komplicirana, složena sredina, vječito nemirna i u mijenama od strane onih koji ga naseljavaju i popravljaju. Nikakva krajnost i isključenje ljudi tu nije moguće. Radikalni „progresivci“, koji u svemu vide prepreku razvoju, upadaju u problem s gradom kada pokušavaju taj njegov unutrašnji kreativni nered pretvoriti u red mravinjaka. Tom redu suprotstavlja se jedna specifično organizirana složenost koja tvrdi da je trotoar zapravo najbitniji dio prometne zone, jer je upravo to mjesto susreta, upoznavanja i razgovora – mjesto slobode. Mjesto koje prije svega određuju pogled i srce hodača.

NAPOMENA: U znak sjećanja na Jane Jacobs i na njene šetnje po kvartovima, stvorena je manifestacija pod nazivom Jane’s Walk koja se obilježava svake godine u svijetu. Ova je manifestacija s vremenom prerasla i u formu hodanja  i priče o gradu među ljudima. I OKC Abrašević se svojim rutama polako približava ovom idealu.


Projekt „Mostar – Prostori koji pokreću“ finansira Vlada Ujedinjenoga Kraljevstva. Nositelj projekta je People in Need (PIN), češka neprofitna, nevladina organizacija koja pruža humanitarnu i razvojnu pomoć u više od 30 zemalja širom svijeta. Zajedno sa PIN-om, ravnopravni članovi konzorcija su Everyday Peace Indicators (EPI), Omladinski Kulturni centar Abrašević (OKC Abrašević), Agencija lokalne demokratije Mostar (LDA Mostar) i Nešto više