Započet ću ovdje opet sa starim Bogdanom Bgodanovićem¹. Njegova plemenita arhaičnost, koja izgleda, paranoične ljude današnjice sve manje zanima, poručuje nam da je u osnovi njegovih razbacanih učenja o gradu prije svega – fizičko iskustvo.
A šta je ono danas u gradovima koje nazivamo modernim? Stiješnjenost u sredstvima javnog prevoza u kojima, posebno u slučaju čestih gužvi, prinuđeno guramo spolovila i stresne pazuhe jedni drugima pod nos – ono što ni u ludilu inače ne bismo radili? Je li to neprestani zuj i hum protoka koji je zagušen dimovima benzina umjesto pričama lijepog gradskog naroda? Je li to kolektivno graktanje tračeva na masovnim kavama u navodno nekadašnje radno vrijeme?
Pitamo li se uopće što je preostalo od tog dičnog nekadašnjeg gradskog života, posebno onda kada se izrugujemo prirodi i ne držimo je dovoljno ozbiljnom. Kada se podsmijevamo ljudima koji “grle drveće” pokušavajući se boriti i krvareći za ono malo zelenila i vode.
Šta nam je zapravo preostalo od te mjerne gradskosti u prostoru gdje su mjesta susreta sužena i zamijenjena sto i jednim kružnim tokom? Tako da smo i zaboravili da smo nekad imali trg na potezu Hit – Jagnje – Banka – Gimnazija. Moje fizičko iskustvo sjeća se da su dodirni dijelovi njegovog tijela bili znantno bliži, skoro se dotičući. Potezi jesu bili ispresjecani saobraćajem, gustim ali prilično sporim, znatno tišim od zvukova današnjih mračnih kočija.
Što nam je zapravo preostalo osim cjelodnevnih kafanskih mantri, žaljenja pognutih nad čajevima, možda kakvom egzotičnom kafom? Više nemamo svečani odlazak u kino. Ne u ovaj poslovni konglomerat koji je samo jedna od radnji u tržnom centru, već u kino koje priča svoje priče. Na mjesto gdje strepite za kartu i sklanjate se od tapkaroša, na mjesto koje ima ulične – jer tamo i pripadaju – plakate koji najavljuju filmove, čekanja u redu te možda i užurbani trk da ne zakasnite.
Pozorišne sale imamo, ali program je u njima takav da vam je odlazak u pozorište skoro svečani godišnji doživljaj. Ne ulazim sad u stvarne muke koje nose pozorišni ljudi i kojima nije nimalo lako, već govorim iz pozicije korisnika grada.
Parkovi i zelene površine ispresjecani su nekim drugim sadržajima, od parkinga do, opet, kafanskih stolova. Nakon što polomite i poderete noge po obali Neretve, do ostalih zelenih i usamljenih dijelova morate otići do Vrapčića, Ortiješa, Rodoča, Bune, ili, ako vam se uspinje, prema Suhodolini ili čak Fortici. Ostalo je već okolina Mostara i to su već biking, hiking itd.
Toga više nema u gradu, osim ako, kao što rekoh, nemate dovoljno gradskog iskustva da pronađete neku točku u gradu i uronite u djetinjstvo. Pitanje je koliko je to gradski korisno.
Vrijedi dodati povećanu uređenost igrališta među zgradama, ali probajte samo, u vrijeme mira za vikend ili čak preko radnog dana, sjesti na sunce s knjigom. Samo probajte čitati dok u vas zuri toliko znatiželjnih glava, dijelom usamljenih, dijelom nenaviklih na ovakve male gradske rituale. Jer parkovi su, izgleda, samo za djecu.
Gradovi su postali unipolarni. U njima je sve manje dijaloga, kako onog uličnog, tako i bulevarskog. Zbog toga je i fizički doživljaj sve manje mjera i grada i svijeta. Nije dovoljno samo šetati i trčati šetnje i trke radi, treba se u tome nekako prema svijetu i postaviti – potrčati, zastati, izmjeriti. Stati i popiti vode, ali tako da te nitko ne vidi ili da vidi kako si spreman započeti dijalog ili bar životnu probu. Ako moram svakih metar do tri stajati, gledati gdje su auti, da li neko nasrće romobilom ili zapeti za korijenje koje ovaj novi asfalt redovno podiže.
Biblioteka će uvijek biti zgrada jer je čitanju potrebna tišina, a ona se tek ponekad može ostvariti u vanjskom prostoru. Jedna je od naših biblioteka još uvijek u prostorima koji se dijele, dok je druga u prostoru koji je sada već malen, jer je namjera knjiga da rastu i kreću se.
Nedavno nas je obradovao povratak Muzičke škole u svoju izvornu zgradu, iako do sjedinjavanja mostarskih škola nije došlo. Pa ipak, lijepo je vidjeti da su se vrata časne starice, iako zamijenjena sad sasvim običnim vratima, ponovo otvorila djeci i mladima. Ostaje samo da se vidi kako će se njihovo večernje vježbanje, oko kojeg se sve vrtilo u prošlom stolječu i koje je bila omiljena zabava šetača – nositi sa bujajućim zvukovima narodne muzike iz okolnih kafana.
U starom gradu koji je nekada u sebi generirao život, pun prometa mladih ljudi koji su otkrivali prve veze sa Gradom² i Rijekom i njenim divnim mostom, koji su večerima, koliko god prohladnim, odbijali napustiti ga i svojim tijelima tvorili divni kulturni centar – ovdje je sada sve turistički isprogramirano. Neko će reći kako je sada puno urednije, i vjerojatno i jeste, ali cijeli jedan nepokoreni i ponosan sistem otišao je u pravcu preživljavanja. (O tome više u nekim drugim nastavcima.)
Posebnu pažnju nam sada privlači jedna rupa. Činilo se kako nije bilo namjeravano da bude rupa, barem prema uvodnim najavama, ali sada to nažalost i jeste. Što je najgore ta rupa i nije samo još jedna mostarska rupica već jedna prava leksička rupetina.
Nastala je na ostacima famozne Ville Nardelli koja je u stvarnom i simboličkom sjećanju Mostara ostala kao smioni dom jedne od prvih mostarskih modernističkih obitelji. Djelo je Otta Lindera, jednog od autora krovnog funkcionalističkog modernističkog promišljanja arhitekture – Neues Bauena, u koje će uskoro ući i slavna škola Bauhaus, kao i neke druge.
Izvorno socijaldemokratski projekt, rođen u Weimarskoj Republici, skupa sa ostalim emancipatorskim idejama i potencijalom u kojima srednji i građanski sloj žive u prozračnim, suncem osvojenim stanovima i kućama, neslavno je završio u oazama neoliberalne arhitekture.
Iako je Villu Nardelli naseljavao viši srednji sloj njeno postojanja povezivalo je i širilu duh Neues Bauena i na Tiberijev neboder na Titovj ulici i na nekad Radnički dom, a danas Dom zdravlja – na momente ga se moglo uhvatiti i na fasadama Dispanzera te nekadašnjeg Doma mladih. Ako im se doda nekadašnja stara rudarska uprava, te zgrada Štamparije, Kuće Mikačića i Hrvoja te još poneka bezimena i još više – nerealizirana izgradnja, dobili ste grad pokrenut modernizmom.
Sve rađeno u uvjerenju da će nova arhitektura dovesti i do uređenijeg i slobodnijeg društva. Suprotno uvriježenom mišljenju, modernizam nije toliko ratovao sa arhaičnim formama u temi smisla, samo u estetskim i formalnim pitanjima. I arhaični grad je grad po mjeri čovjeka, kao i modernistički, barem bi trebao biti.
No, s vremenom je urastao u planiranja iz ptičje perspektive, koja na sve gledaju odozgo pa sve do današnjeg vremena kada se uvriježilo vjerovanje da o svemu odlučuju samo investitori koje političari priznaju i slušaju. To je nešto sasvim novo jer pitanje planiranja, urbanizma i arhitekture nikada nije bilo odvojeno od samog društva. Recimo tako da bi se, nakon što se spoje obični život, njegova ekonomija i prostor, moglo reći kako sam društveni sustav, a ne bogati pojedinci proizvode i ostvaruju prostor, a zatim i grad. Međutim, mi i dalje nismo neovisni o ekonomskog sistema u kojem živimo jer on i dalje oblikuje naše živote i odnose.
Tako, kada se u gradu sruši jedan objekt, jedna vrijedna kuća koja je dio našeg nasljeđa, to se rušenje zajedno s novim pokušajem gradnje treba promatrati na više načina zajedno. Jednim tim rušenjem dešava se promjena, ali dok smo ranije o tim promjenama raspravljali svi zajedno, sada o tome prije svega govori investitor. Zašto smo imali pravo da raspravljamo zajedno? Zato jer se desila promjena u odnosu prema našoj kulturnoj baštini, ona je ovdje najprije proglašena leglom miševa i mjestom zaraze i kao takva je od zvaničnog političkog diskursa odbačena kao nasljeđe, da bi bila zamijenjena rupom.
Istina jest, ono što je srušeno, zarad većeg prostora za proslave Nove godine, je ratna ruševina nekadašnje Vile, dakle produkt jedne šok doktrine koji joj je oduzeo pravo na baštinu. Praktična politika rezonuje tu spasiteljski, dajući čistu i zdravu zabavu mjestu mladih. To što će uskoro tu doći do kopanja rupe za novi privatni projekt, to je stvar koju nas ne treba ticati jer je to ionako sada zemljište bez društvene vrijednosti. Pristankom na lako zabavljanje na tom mjestu samo smo potvrdili njegovu bezvrijednost, koja je ostala jedino u dušama pojedinaca. Plesali smo na grobu sjećanja.
Nova vrijednost dobija se novim građenjem. Samo što taj prostor nije prazan. Na njega su nakalemljene, s njim rasle ili izrasle kako hoćete, ulice Miloša Komadine i njegovo Šetalište. Kako će se u taj novi prostor sada ulaziti? Hoverkraftom? U redu iza te rupe stoje svi društveni sustavi prošlih Mostara koji su, svi zajedno uzeti, proizvodili prostor. Ne radi se samo o kulturi ili igri sjećanja, već o pravoj pravcatoj vezi koja se pokušala srušiti ratovima 90-ih kako bi uvela problematičnu neoliberalnu arhitekturu ispražnjenu od vjere, smisla, značenja, tako i od – pamćenja.
Zato su rušenjem ove i sličnih kuća, srušeni i odnosi koji su stoljećima proizvodili prostor. Čini se kako je planiranje nove zgrade preskočilo percipirani prostor i odmah krenulo s reprezentacijom, a ona je odmah ugušila sve vezano za proživljeni prostor. I to je najveći problem današnjeg Mostara.
Ako vam se čini da su mnogi dijelovi grada beživotni, s pretjeranom tišinom i statičnošću, gotovo uličnom melankolijom – u pravu ste. Pod sjenom potrebne obnove, jer još dosta toga stoji neobnovljeno, uglavnom se obnova i ne dešava – stvaruju se isključivo objekti koji služe za daljnje generiranje moći, onome koji je u njih investirao.
Što ostaje od grada i kako se to može voljeti, osim sjećanjem?
Bilješke:
¹ Iako Bogdanović u posljednje vrijeme postaje meta nekih poluprokuhanih napada i napadnih ambicija. Vjerujem da će se negdje i Bogdanović sam od njih obraniti, ali jednom ću se i tome posvetiti, dok skupim snage da pročitam jednu pomalo zločestu i iritantnu knjigu koju mogu samo napisati kvazintelektualni umovi iz gradova koji nisu gorjeli.
² Klasični grad je onaj grad u kojem, osim sporih kočija konja ili kakvog pijanog mornara, ne prijeti jasna i neposredna opasnost. U ovom gradu, ne samo da, ako na trenutak popustite pažnji, možete biti pometeni od strane nabujalog prometa (dok pišem ovo nalazimo se odavno u periodu u kojem imamo jednu saobraćajnu dnevno) ili zapeti za živo korijenje koje podiže asfalt nedovoljno dobro praćenim korijenjem.
Ronald Panza, Urbs blog
