U Abraševiću je prije dvije sedmice ponovo pokrenuto – kino. Taj jedan mali kino-grad, sa velikim, ali šarmantno starim platnom i udobnim stolicama, najprije se pokrenuo sa Sedmicom poljskog filma, zatim nastavio Sedmicom njemačkog filma i trenutno zaustavio na jednom danu, večeri japanskog filma.
U nepunih mjesec dana, besplatnim ulaskom u salu Abraševića, mogli ste doživjeti jedan od bitnih momenata prostornosti filmskog iskustva. U svijetu u kojem kino postoji u prostornoj slici, imitaciji i odrazu kućne atmosfere – multipleksu, ponovo imamo prostor koji od vas traži da ne promatrate samo očima već cijelim tijelom. Sam proces odlaska u kino bio je izuzetno prostoran. Odvijao se u javnom prostoru, otkidajući i zadržavajući dio rituala koji mu pripadaju. Prije svega tu su bile neprekidne i znatiželjne posjete kino plakatima. Izlozi sa plakatima bili su raspršeni ne samo na ulazu u kino, već i po samom gradu. Postojale su objave u novinama, ali nisu bile tako vizualne i samim time privlačne kao kino plakati. Oni su podsticali i na prostorno pamćenje, a time i vrste razgovora koji se započinju i nastavljaju tokom gledanja filmova, a najjače nastupaju kasnije, u prepričavanju radnje. Slijedilo je napeto, ponekad nervozno stajanje u redovima za karte, koje bi se kod popularnih filmova, često prebacivalo na samu ulicu. Ako biste kasno stali u red, postojala je realna mogućnost da ostanete bez ulaza, što se uvijek dočekivalo sa nervoznim reakcijama na promjene plana izlaska. Mlađi ljudi su prve korake pri upoznavanju samostalnosti u gradu pravili upravo posjetu kinu, jer su roditelji, znajući gdje će im biti djeca u tom trenutku, na nekoj od projekcija, lakše dopuštali prve izlaske. O prijateljskim dogovorima i partnerskim upoznavanjima ponekad je najbolje rješenje pokazivao upravo film. Tokom gledanja mogli ste lakše da donesete odluku o nekome, promatrajući ga u tom opuštenom javnom držanju, u čemu su vam pomagale vjećno neudobne stolice. Netko pametan ih je planirao po modelu klupa u parku, na kojima možete sjediti do mile volje, ali morate se znati ponašati. U dubokim sjedalima multipleksa, često udobnijim od bilo čega iz vašeg namještaja, ponekad vam je potrebna posebna koncentracija da pratite film, a skrivenost i utonulost zapravo vam omogućavaju da možete raditi bilo što. Ovdje se jedno usmjereno ponašanje razara i svodi na imitaciju kuće. Vi zapravo niste nigdje otišli. Ovdje se profit ne računa samo kao razmjena gledanja filma. Od vas se očekuje i nudi vam se i i raznovrsno jelo, tako da se kino često pretvara i u slastičarnicu, salon brze hrane i naravno – dodatne zarade na brzoj zabavi. Ovdje teško možete nekoga upoznati ili se družiti na pravi način. Pitanje je da li možete gledati i film.
Sedmica poljskog filma uokvirena je pod nazivom Wisla film festivala poljskih filmova i doista je bila to, festival reprezentativnih poljskih kino hitova, ali i s bogatim pregledom studentskih kratkih filmova akademija u Warsawi i Slasku. Zanimljivo, ali kratki filmovi studenata pokazuju punu širu iskustvenu matricu od razvikanih igranih filmova. Barem u ovom presjeku, osim filma Žena na krovu, filmovi su se uredno držali žanrovskog obrasca akcijskog filma, komedije, proceduralnog filma i danas sve popularnijeg horora apokalipse.
Film o starijoj ženi koja se s godinama polako gubi u sve besmislenijoj borbi sa svakodnevnom egzistencijom, najuvjerljiviji je film ciklusa. Imajući na vratu muža koji je neprekidno namješta te odraslog sina koji nije u stanju da se brine sam za sebe, niti to želi, starija gospođa u trenutku očaja pokušava ovaj tragični spoj razbiti pljačkom banke. Iako odmah od nje odustane, niti je izvršivši zapravo do kraja, ovaj potez pokreće kafkijanski niz događaja od kojih se ova „nevidljiva“ žena nikada neće oporaviti. Ostali filmovi bavili su se pomalo predvidljivim ratnim događajima, komičnim zapletima koji dolaze iz zabuna, proceduralnom praksom istinitog događaja i pravednog dokazivanja nevinosti nepravedno optuženog za silovanje, vrlo čestom poetikom u suvremenim filmovima i serijama. Na kraju, film Apokawixa, poljskog enfant terriblea, bila je još samo jedna demonstracija suvremenog „skrolaškog“ filma, koji slijedeći tik tok ritam stvarnosti, daje još samo jednu sliku svijeta koji zamišlja, traži kako bi on doista trebao izgledati. S druge strane, kao i Žena na krovu, filmovi studenata filmskih akademija očito svoju slobodu pronalaze u nezavisnosti od novca investitora i politike filmskih studija. Ovi filmovi, iako često govore o teškim stvarima svakodnevice, možda upravo zbog svoje ozbiljnosti, šire neki novi i još nepoznati mir. Gotovo svi se dotiču problema koji, bez obzira na sveopći razvoj tehnologije, čovjeka još uvijek napadaju i opterećuju. Gledali smo priče o teškoćama odluke na porod bolesnog djeteta, priče o demenciji, usamljenosti, izolaciji i ekologiji. U tim kratkim metrima prillična je količina ozbiljnosti, predanosti i talenta, i čini mi se kako je jedina moguća budućnost filma, ako takva postoji, upravo pustiti sve te mlade ljude da masovno rade filmove o malim, teško postojećim ljudima i zajednicama.
Sedmica njemačkog filma bila je nešto opuštenija što se tiče forme filmova i žanrova. Vidjeli smo jedan film ceste (što je sad već prava rijetkost), jedan film za djecu i čak jedan dopadljivi SF. Nijemci su nešto prizemniji te tako gledamo filmove o tinejdžerima koji se udaljavaju od svojih obitelji, pretvaranje jednog pristojnog čovjeka u radikala te utopijsko društvo koje se u svojoj iznemoglosti i dalje drži borbe sa slikama. Poseban biser je film Moj sin, pravi mali film ceste. Nakon prvotnog iznenađenja zbog ove sve rijeđe forme filma, prisjetili smo se Wendersa i Herzoga. Nijemci su zapravo oduvijek bili pravi majstori filma ceste. U ovom filmu, majka vodi sina na liječenje u Švicarsku i putem koji se, zbog problema, ali i čestih skretanja, na radost publike, produži u beskonačnost, oni testiraju svoj toplo hladni odnos pun ljubavi. Sin će na kraju saznati da se tek sa dvadeset godina nepovratno fizički oštetio, praktički odrastajući i mijenjajući se preko noći, što će ga naglo uozbiljiti. Glavna mana filma leži u izboru glavnih glumaca koji, začudo za njemačke glumce, nisu dovoljno kreativni u svom senzornom repertoaru, ostajući uvijek na onom osnovnom, bazičnom rezervoaru likova koji se jako vole, iako neprestano svađaju.
Gledanje ovih ciklusa bilo je odlično iskustvo ponovnog gledanja filma u prostoru. S obzirom da je handmade, Abraševićevo kino bilo je toliko toplo i udobno, a to je bio dokaz koliko nam nedostaje iskustvo gledanja filma u takvim okolnostima. Filmovi su bili pametno izabrani, prema modelu onoga što je u navedenim državama trenutno popularno i bitno. No, istovremeno su pokazali i one slabosti koje postoje u današnjem filmu u cjelini, a to je da se filmovi prije svega sve manje i manje razlikuju, a i prave se na način da njihovo ocjenjivanje sve teže. No, i iz toga se moglo dosta naučiti, posebno za buduće planiranje.
Abrašević je prije dosta godina imao svoj filmski festival, nakon toga je uslijedio period ciklusa filmova prijateljskih zemalja, zatim je zaživjelo kino na otvorenom, da bi se priča pomalo zaustavila na ljetnom prikazivanju filmova NAFF festivala. Stanka se poklopila sa ponovnim otvaranjem kino dvorane u gradu nakon dvadeset i kusur godina pauze u Mostaru, koju je redovno krpao jedno OKC Abrašević sa svojim festivalom i projekcijama, a sada će se naš rad na povratku redovnog prikazivačkog znanja nastaviti. Očekuje nas predstavljanje jednog velikog regionalnog kino kluba, kao i projekcije filmova njegove proizvodnje, a nema sumnje kako ćemo se izboriti bar za jednu tradicionalnu sedmičnu noć – Noć prikazivanja filma, sa pripadajućim formatima i sa cijenjenim gostima. Mostar, grad koji svoju prvu projekciju pamti skoro sto i dvadeset godina, svoje je art kino svakako zaslužio.