’M*starizacija’: Terminalni stadij i kontraindikacije – Iza političkih problema i podjela

Mostar, Boris Filipić

Kontraindikacija, stanje ili sklop okolnosti zbog kojih su određeni terapijski postupci (primjena nekoga lijeka ili izvođenje kirurškoga zahvata) ili neki dijagnostički postupci zabranjeni, jer bi pogoršali ili ugrozili bolesnikovo stanje. (enciklopedija.hr)

U terminalnim je stanjima fizička i mentalna patnja skoro pravilo. Bolesnici često strahuju da će im se patnje samo produžiti i da ih nitko neće smanjiti. (MSD Priručnik dijagnostike i terapije)

Dva su dominantna i međusobno kontradiktorna medijska prikaza Mostara danas. S jedne strane gledamo poznate slike šarenog mostarskog ljeta i pitoresknog starog grada, iz godine u godinu sve popularniju tačku na mapama putnika svih strana svijeta. S druge strane je Mostar u političkim vokabularima u Bosni i Hercegovini, regionu i međunarodno, komplikovana, sumorna i bezizlazna politička situacija, siromašan grad pun neriješenih problema, neobnovljen, sukobljen i podijeljen – živi primjer dokidanja demokracije, društveno-političkog zastoja, ekonomskog i kulturnog propadanja. Dvije naracije decenijama se nesmetano reproduciraju jedna pored druge. 

Projektovanu konzumerističku sliku Mostara uglavnom se ne riskira produbljivati ozbiljnim i sistematičnim sagledavanjem punine neiskorištenih kozmopolitskih, kulturnih, civilizacijskih i prirodnih resursa grada, a posebno ne iskrenim suočavanjem s duboko zakopanim društvenim traumama i nepravdama koje traju, dok su ozbiljni politički problemi koji grad snalaze, pak, uspjeli s vremenom biti tek dalje simplificirani i semantički reducirani u grad slučajmostarski sindrom i, naravno, famoznu i sveprisutnu mostarizaciju.

Čini se kako se suludo vanredno stanje savremenog Mostara, usponom popularnosti ovih kovanica konačno i diskurzivno normaliziralo i prihvatilo kao krajnje, ali ipak realno u domaćoj javnosti. Apsurdna dvojnost dva diskursa rezultirala je u dvije popularne i opasne obmane o gradu na Neretvi: prvu da je u njemu zapravo sve kako treba i da je potenciranje teških tema tek kontraproduktivno zamaranje nezadovoljnih pojedinaca, i drugu, da je dekadentno političko i društveno stanje usudom uklesano u kamen i da se tu više ništa ne može, pa onda ni ne treba mijenjati. Čitav je niz dvostrukih, uglavnom radikalno suprotstavljenih narativa koji, što ciljano, što entropijski, bivaju generirani o Mostaru u 21. vijeku. Mnogo njih se tiče izlizanih, ali ništa manje opakih primordijalističkih i nacionalističkih mitova, a preko Mostara se, dakako, prelamaju i ostaci rigidnih političkih projekata o daljnjim podjelama Bosne i Hercegovine. No, zadržavamo se na paru mostarska ljepota-mostarska propast iz prostog razloga što se u posljednjih pet godina iskristalizirao niz ekstremnih slučajeva ove šizofrene reprezentativne kohabitacije, a koji i danas pomažu podsjetiti se onih realnijih epicentara mostarskih neslavnih političkih i društvenih trvenja.

Iako se kobna mostarska odvojenost od stvarnosti prije svega treba tumačiti dubokim otuđenjem običnog građanina od vlasti na koju je upućen, ili bolje, nikada uspostavljenim elementarnim povjerenjem na relaciji građanin-vlast, oba ova narativa uspješno su kooptirana za ličnu korist uskog kruga ljudi koji decenijama autokratski oblače Mostarom i dijele ga kao plijen. Dijeljenje svega na dva opće je mjesto pri svakom uvodu u poslijeratni Grad Mostar, radi se o nikad iskorijenjenom sistemu paralelnih vlasti iz kojeg potječe većina mostarskih problema. Treba istaknuti da je manipulacija mostarskim narativima upisana već u samu činjenicu da najveći grad Hercegovine nema jedinstveni lokalni medijski servis te da se postojeća javna infrastruktura na krajnje netransparentan način na raspolaganje daje stranačkim i vladajućim strankama bliskim medijima. Ilustrativne su dvije prešutne linije distribucije koje spajaju dva javna kulturna centra i dvije javne radijske frekvencije, dakle, javne prostore koji su se podjelom političkog plijena našli pod potpunom kontrolom vladajućih partija. Tako ćete u nekadašnjem Domu mladih, danas Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača, gdje se održavaju sva važna okupljanja HDZ-a i HNS-a, i gdje, koincidencijom, njihov neprikosnoveni lider Dragan Čović glasa, pronaći studio radija Mostarska panorama, a u nekadašnjem Domu za nezbrinutu djecu, danas Centru za kulturu koji s mostarskom SDA doslovno dijeli dvorište, studio Radija Gradska mreža. Do danas niko ne zna kako se tačno i zašto dodjeljuju sredstva za medije, i kako to da dva politički instrumentalizirana javna kulturna centra imaju ekskluzivno pravo na javne odašiljače. To što se povremeno razotkrije, upravo je tragikomično, a govoreći o oduzimanju javnih prostora od mladih, i sve doskora prazna Gradska vijećnica također je nekada bila osnovna škola.

Kontinuirano funkcionalna i otvorena javna uprava, unatoč međunarodnim inicijativama i lokal-patriotskim željama, nikada nije uspostavljena. O demokraciji u poslijeratnom Mostaru se nema mnogo reći. Iako su od kraja rata održana četiri lokalna izborna procesa, cijelu jednu deceniju Mostar je bio jedini grad u Europi čijim građanima je oduzeto elementarno pravo da biraju i budu birani. Upravo je to odredilo fatalnu boljku prema kojoj se kasnije moglo diskurzivno patologizirati cijeli grad. Sažeta etiologija govori kako je Ustavni sud BiH 2010. godine proglasio neustavnim Statut Grada Mostara iz 2004. godine, a kojeg je donio Visoki predstavnik sir Paddy Ashdown u svrhu formalnog administrativnog ujedinjenja grada, čime je proizveden pravno-politički vakuum u kojem je trebalo iznaći rješenja o novim izbornim pravilima za Mostar. Bilo je to zlatno doba za već tada poslovična dogovaranja da se ne dogovori vladajućih partija HDZ BiH i SDA, koje su, inzistirajući svaka na svojim stranačkim i parapolitičkim interesima, u potpunosti prokockale svaki legitimitet na koji su se pozivale, dopustivši da se lokalni izbori u Mostaru po razlazu posljednjeg saziva Gradskog vijeća 2012. godine, ne održe čak puna dva izborna ciklusa. 

Oba tabora i danas su složna u prebacivanju krivice na tobože autokratske odluke Visokog predstavnika za ovaj besprimjeran slučaj političke paralize. Međutim, ni poslije obaranja njegovih odluka, nikada nije bilo ozbiljnih namjera da se postigne bilo kakav dogovor oko novih izbornih pravila. Mostar je stavljen izvan vremena i njegovom budućnošću moglo se početi ozbiljnije i otvorenije trgovati na višim političkim razinama. S vremenom je blokada postala moneta i oružje ucjene, a o stvarnom životu u Mostaru izuzev o povremenim simptomima propadanja u javnosti više nije bilo bitnijeg govora. Svo vrijeme Mostarci su mogli glasati na općim izborima, mnogi i na izborima u Republici Hrvatskoj, pa čak i za Europski parlament. Mostarka Željana Zovko (HDZ) je tako osvajala mandate u EP, između ostalog glasovima iz svog rodnog grada, čiji je demokratski život upravo njena stranka obustavila. Ovaj sramni primjer generalno je dobra polazna tačka za iole dublju analizu hibridnosti režima koja nam se uporno potvrđuje i koju, nažalost, ohrabruju i strani akteri.

Dugu deceniju koalicija HDZ BiH-SDA, iz čijih prepletenih interesa je, dakle, demokracija u Mostaru napokon i službeno ukinuta, autokratski je nastavila vladati Mostarom preko svojih tehničkih mandatara u izvršnoj vlasti. HDZ-ov Ljubo Bešlić, skoro pa doživotni gradonačelnik (2008-2020) i njegova administracija, šefovi gradskih odjela i službi, u prvom redu danas penzionisani Izet Šahović (SDA), šef Odjela za finansije, provodili su tajnu politiku, daleko od očiju javnosti. Nepostojanje gradskog parlamenta olakšalo je akumulaciju iz godine u godinu većih gradskih budžeta, a za nekontroliranu potrošnju dovoljni su bili potpisi isključivo dvojice imenovanih. Kabinet iz sjene nije odgovarao nikome, a u svojim ciničnim kuloarskim ispovijedima pojedini su se hvalili kako je u Mostaru napokon sve kako treba, kako su izbori bili samo smetnja, jer stvari napokon funkcioniraju.

Prva nepodudarnost enormnih trošenja javnih sredstava i stanja na terenu koja je izazvala značajnije javno nezadovoljstvo u Mostaru svakako je silan novac koji se kontinuirano trošio na komunalne poslove, čistoću i održavanje grada. Mostar je u političkom, ekonomskom i kulturnom, ali posebno u estetskom i ekološkom smislu za vrijeme vladavine Ljube Bešlića i njegovih saradnika dotakao samo dno. Za nekad najljepši i najčišći grad u regionu postoji presedan njegovog doslovnog pretvaranja u svoje vlastito smetljište, što se u ljeto 2019. godine desilo u zenitu turističke sezone. Vrućinu i smrad pojačavala je činjenica da je Grad uporedo s komunalnim kaosom tada vodio kampanju da Mostar 2024. godine postane Europska prijestolnica kulture. U tom nevjerovatnom srazu dvostruke naracije svoju kulminaciju imalo je nekoliko značajnih scenarija koji su se u pozadini nerealnih ambicija nesmetano odvijali i polako vodili Mostar dublje u propast. Ekološka bomba koja je razotkrila upravljačke i moralne dosege mostarskih autokrata i njihovih partija iz decenije bez izbora tek će imati svoje prave i neizbježne posljedice i taj teret će nastaviti nositi svaka naredna vlast. Stoga je bitno podsjećati na patogene faktore koje se uvredljivo eskivira kad god se patronizirajuće želi dijagnosticirati ‘mostarizacija’.

Jedan od najpoznatijih projekata od javnog značaja iz ere Ljube Bešlića zasigurno je onaj ‘milenijski’ Postrojenja pročistača otpadnih voda (PPOV) – Vodovod vrijedan, prema nekim procjenama, 180 milijuna maraka. Uvijek iznova odgađan i s vremenom sve skuplji, trebao je uspostaviti jedinstven sistem prikupljanja gradskih otpadnih voda koje se iz mostarskih kanalizacija inače slijevaju direktno u rijeku Neretvu. Projekt je dobio svesrdnu potporu sa raznih strana, posebno od švedskih poreznih obveznika koji su u mostarski PPOV uložili čak 16 milijuna maraka. Ovaj nikad ozbiljno razmatran poduhvat, danas tituliran i spomenikom korupcije, pod pritiskom donatora za rezultatima, pušten je 2019. godine u testni pogon u ⅓ kapaciteta. Direktor Vodovoda Mile Puljić, unatoč kritikama i negativnim rezultatima revizije ovog javnog poduzeća, do kraja mandata je tvrdio da je sve u najboljem redu.

Drugo žarište mostarske priče je sad već regionalno poznata (regionalna) deponija Uborak, tj. J.P. Deponija, prostor nazivan i deponijom smrti, zastarjelo, krpljeno, ali potpuno potrošeno javno odlagalište komunalnog otpada na sjeveru grada, koje je zbog svoje loše, improvizirane lokacije problem još od 1980-ih. O kakvom problemu je riječ najbolje znaju mještani Vrapčića, Bijelog Polja i drugih okolnih naselja koji su i prije erupcije nezadovoljstva u ljeto 2019. godine dugi niz godina pisali peticije i uzaludno upozoravali na zdravstvene opasnosti dotrajale deponije ispred njihovih domova.

Još ranije je postalo poznato da je cijeli sistem javne komunalne potrošnje u Gradu Mostaru duboko kompromitiran. Model je razotkrila nevladina organizacija Mreža Naše društvo u sklopu projekta Pravo na grad, koji od 2015. godine djeluje s ciljem unapređenja kvalitete življenja i donošenja ključnih razvojnih strategija utemeljenih na pravim željama i potrebama građana Mostara. Do otkrića kriminalnog sistema izvlačenja javnog novca putem fiktivnih poslova i nelegalnih firmi, lažiranja računa, paušalne potrošnje bez postojanja ikakvog operativnog plana, aktivisti su došli istražujući razloge prethodno dokumentirang nezadovoljstva građana Mostara, prije svega komunalnim uslugama Grada. Praćenjem tokova novca fantomskog javnog komunalnog poduzeća Komunalno i njegovih nelegalnih podugovarača J.P. Parkovi i Komos, razotkriven je niz ozbiljnih kriminalnih radnji koje povezuju čelne ljude odjela i službi Grada Mostara, javnih preduzeća te ured samog gradonačelnika. 

U rano ljeto 2019. godine već uzburkana atmosfera dosegla je novi nivo usijanja nakon što su procurili dokumenti o stotinama tona kancerogenog i mutagenog mulja nataloženog na rešetkama skoro upregnutog postrojenja pročistača otpadnih voda. Mulja zasićenog teškim metalima, naročito kancerogenim polikloriranim bifenilom – PCB-om, otrovom poznatim i kao piralen, gradske vlasti nakanile su se riješiti pod svaku cijenu. S idejom deponiranja ili prenamjene mulja u poljoprivredne svrhe, javnim novcem platili su nekoliko analiza, očekujući potvrdu za svoje nakane. Potvrđeno je, međutim, ono najgore – da pomenuti mulj sadrži velike količine po čovjeka i okoliš krajnje opasnih supstanci. PCB je sastavna tvar u piralenu, bojnom otrovu zabranjenom u svijetu još 1970-ih, izrazito otporan, kancerogeni spoj kojeg se ne može tretirati nigdje u Bosni i Hercegovini, a kojeg samo jedna litra može zagaditi i do milijardu kubika tla, vode i zraka.  Tri puna mjeseca dokumenti su ležali skriveni od očiju javnosti. Unatoč implikacijama, Grad je u međuvremenu svejedno naložio deponiranje otrovnog mulja, ispod radara, upravo na komunalnu deponiju Uborak. Kada su dokumenti o sastavu toksičnog mulja te njegovom tajnom odlaganju na Uborak procurili u javnost, strah se proširio duž cijelog neretvanskog sliva, a građani naselja oko Uborka prvi put fizički izlaze pred ulaznu kapiju i blokiraju daljnje odlaganje otpada. Vrlo brzo je postalo jasno da je šteta nesaglediva. Otrovni mulj je pronašao, kroz krško tlo i podzemne vode, put nazad u Neretvu. Iznova su se počele sukobljavati paralelne stvarnosti – prizori katastrofalnog pomora ribe, priče o obolijevanju osoblja na pročistaču, poražavajuće visoke stope rasta kancerogenih oboljenja u Hercegovačko-neretvanskom kantonu i – gotovo psihotično cinične izjave gradonačelnika i čelnih ljudi Grada kako je, naravno, sve u najboljem redu i kako će Mostar 2024. godine biti – Europska prijestolnica kulture. Pored toksičnog mulja, počeo je curiti i mulj spinovanja. Tako se najprije nije poznavalo skraćenice (PCB), potom su aktivisti i novinari optuživani za političko djelovanje, mještane naselja oko Uborka počelo se optuživati za nelegalnu gradnju, a u više navrata je upotrijebljena i fizička sila nad novinarima i aktivistima

Iznutra je, pak, uslijedila opća panika. U želji niza anonimnih gradskih službenika da izbjegnu vlastitu odgovornost u razotkrivenom metežu, na adrese Mreže Naše društvo počeli su stizati brojni novi važni dokumenti, koji su dodatno razotkrili pljačku javnog novca i upotpunili sliku o svjesnom trovanju građana Mostara od strane gradskih vlasti. Čitava afera rezultirala je podizanjem krivične prijave za ozbiljne kriminalne radnje i to protiv čelnih ljudi Mostara: gradonačelnika Ljube Bešlića, načelnika gradskog Odjela za financije Izeta Šahovića, načelnika Odjela za privredu, komunalne i inspekcijske poslove Omera Pajića, šefa Službe za komunalne poslove i okoliš Stjepana Šaravanju te direktora Javnog preduzeća Komunalno Esada Pobrića. Po saznanjima vezanim za rad PPOV-a i ugrožavanje zdravlja građana, prijavi su dodani još i Mile Puljić i Mirsad Mili Huseinagić iz J.P. Vodovod te Ljiljana Doko, voditeljica Postrojenja pročistača otpadnih voda. Sve istraženo sistematizirano je i s nekoliko kilograma dokaznog materijala dostavljeno 2019. nadležnom kantonalnom tužilaštvu.

Priča se odmotavala i dopunjavala novim detaljima i strahovima, obišla je region, pa se o problemu Uborka raspravljalo i u Saboru Republike Hrvatske, a sa strateškim zakašnjenjem i u Parlamentu Federacije BiH. Mostarce/ke je te 2019. godine ponovo iznevjerila i viša instanca vlasti. Ministarstvo okoliša i turizma FBiH, nakon što više nije moglo izbjegavati da se uključi, platilo je (javnim novcem) još jednu, treću po redu analizu mulja s mostarskog pročistača, koja je osporila sva dotadašnja saznanja, zaključivši kako je u sastavu mulja sve u dozvoljenim granicama. Za analizu koja se i danas nalazi na službenim stranicama Ministarstva, naručenu od zagrebačkog laboratorija Croatiakontrol, ispostavilo se da nije korištena akreditirana metoda ispitivanja, a upload samog dokumenta ponavljan je zbog nelogičnih datuma nekoliko puta. No, prema službenom sajtu Ministarstva – korištenje mulja s mostarskog pročistača preporučuje se za poljoprivredu. Famozna je izjava ministrice Edite Đapo (SBB) kako je ovim priča o otrovnom mulju na Uborku završena, kao i premijera Federacije BiH Fadila Novalića (SDA) o tome kako je naučio o tom ‘nekom bijelom talogu’, prilikom posjete podrške Gradu Mostaru u kandidaturi za EPK 2024 u vrijeme trajanja najvećih ekoloških strepnji. 

Ispočetka kooperativni kantonalni tužitelj Kemal Maksumić kontinuirano je dobijao nove informacije o razotkrivenim radnjama čelnih ljudi Mostara, često se sastajući s aktivistima, što je bio obećavajući presedan saradnje s nevladinim sektorom. Međutim, postalo je jasno, nakon probijanja svih zakonskih rokova za istragu, da se radilo o još jednom beskrajnom odugovlačenju i kupovini vremena. Izjavama kako je slučaj prekompliciran i kako se za njega nema vremena, i ova se institucija još jednom ispisala iz postojanja. Krivična prijava teška stotinu milijuna maraka nikada nije postala slučaj. 

Dovedeni do zida, aktivisti Mreže Naše društvo iscrpili su sve alate dostupne jednoj nevladinoj organizaciji. Kroz istraživanja, u kojima se prvi put u poslijeratnom Mostaru građane sistematično ispitalo za realne probleme i mišljenja, detektirani su najveći problemi u gradu. Ispitan je status mjesnih zajednica, kvalitet javnih usluga, stanje javne infrastrukture i javnih prostora, izrađen je pionirski građanski budžet te je pokrenut medij fokusiran na pitanja kvalitete života u Mostaru, otvoren za komunikaciju s građanima. Zagovaračka kampanja za depolitizacijom stvarnih problema i konkretntije, vraćanjem komunalnih poslova u Mostaru u zakonske okvire, isprobala je konstruktivno komunicirati s obe preostale grane vlasti u Mostaru. Nažalost, samo su iznova potvrđeni cinizam izvršne, i beskorisnost sudske vlasti, pa čak i u pitanjima života i smrti. Projekt Pravo na grad sva je svoja znanja i iskustva bio primoran prenamijeniti u politički angažman. Višegodišnji aktivistički rad i oprobana metodologija antikoruptivnog djelovanja u lokalnoj zajednici, kao i kvalitetan i angažiran medijski sadržaj koji je prvi put o Mostaru progovorio iz lokalnog, a ne projektovanog iskustva, svejedno ostaje nezaobilaznim nacrtom za sva iole ozbiljna antikoruptivna djelovanja u Mostaru i Bosni i Hercegovini. Pravo na grad pojavio se kao autentičan demokratizacijski impuls lokalnog civilnog društva, projekt koji je zakopao u samu srž mostarskog problema. 

Za formalni povratak zakonodavnog tijela u Grad Mostar, građani, pak, najviše imaju zahvaliti Irmi Baraliji (Naša stranka) koja je kao Mostarka, zbog uskraćivanja prava da bira i bude birana u svom gradu, 2018. godine Bosnu i Hercegovinu tužila Europskom sudu za ljudska prava. Presudu u njenu i korist svih obespravljenih Mostaraca i Mostarki, međutim, vrlo je brzo zasjenio poslovični partnerski par lidera vladajućih partija. Uvijek je gorak ishod dešavanja u kojem međunarodna zajednica pregovore o povratku demokracije u Mostar (i Bosnu i Hercegovinu) vodi isključivo s predstavnicima političke klase zbog čije kategoričke nezrelosti demokracije nije niti moglo biti. U feudalnom maniru odigrani su svi usiljeni parlamentarni i medijski igrokazi lidera HDZ-a Dragana Čovića i SDA Bakira Izetbegovića, učinjene su minorne promjene izbornih pravila za Mostar i Centralna izborna komisija kao nekim čudom zakazuje lokalne izbore napokon i u Mostaru, istina, za 20. decembar 2020. godine, dva i pol mjeseca poslije izbora u ostatku zemlje. To što je nazvano Mostarskim sporazumom, često pominjanom i tokom kampanje za Opće izbore 2022., koji je dobio blagoslov stranih ambasadora, u Mostaru su mogli hvaliti samo propagandisti vladajuće političke klase koja zbog svega navedenog prosto nije imala opciju da vlast na kraju izgubi. Sporazum o Mostaru tu je praktički sekundaran, jer se njime prije svega otvorilo pitanje daljnjeg udovoljavanja htijenjima vladajućih stranaka na višim razinama odlučivanja. Mostarce i Mostarke po ko zna koji put o njihovoj sudbini niko ništa nije ni pitao, i borba za obranu plijena mogla je da počne.

Nakon samouvjereno tihe kampanje i praktično nikakve promocije samog izbornog procesa među građanima, najprije od strane Gradske izborne komisije koja je od 2008. godine ostala u istom sastavu, taj dugo čekani festival demokracije, uspio se, nažalost, od historijske prilike svesti na samo još jednu kariku čvrsto skovanog koruptivnog lanca. Bila je to demonstracija poražavajuće loše educiranih biračkih odbora, potpunog nepoštivanja izbornih procedura i, naravno, besramne krađe glasova, čak i unutar istih kandidatskih listi. Iako je po zatvaranju biračkih mjesta ustanovljen niz kolosalnih propusta i zloupotreba, Centralna izborna komisija uspjela je tek ponoviti brojanje glasova na čak 70 od 150 biračkih mjesta, bez spomena jasno dokumentirane krađe i ignorirajući nepravilnosti i neproceduralne radnje na ostalim biračkim mjestima. Više nego opravdani pozivi za ponavljanjem izbora nisu bili razmatrani. Konačni rezultati i potonja parodija biranja gradonačelnika unutar novoformiranog Gradskog vijeća, potvrdili su još jednom stupidno potpunu dominaciju vladajuće koalicije nad cijelom predstavom. Novi gradonačelnik postao je stranački kolega Ljube Bešlića, Mario Kordić, a predsjednik Gradskog vijeća SDA-ov Salem Marić, čovjek o čijoj krađi glasova postoje nepobitni dokazi. U gradonačelnikovom kabinetu i dalje sjedi inkriminirana Bešlićeva savjetnica Radmila Komadina, a osim penzionisanog Izeta Šahovića, pomenute u krivičnoj prijavi koja skuplja prašinu u ladicama Tužilaštva također ćete naći na pozicijama u gradskoj upravi.

U od početka naopakom, a potom i dokazano kompromitiranom procesu, jedina neovisna lista Pravo na grad, i pored višegodišnjeg neumornog aktivističkog rada na preciznoj političkoj dijagnozi Grada Mostara i savremenog programa koji se 2020. pojavio na izbornom meniju, nije imala izglede. Podnesena je još jedna uzaludna krivična prijava. Potvrđivanjem dokazanih kradljivaca glasova za vođe Grada Mostara dodatno je srozano povjerenje u upravljački i izborni sistem, a krađa mostarskih izbora i službeno je naznačila evoluciju finansijske korupcije u političku. O političkom kapitalizmu po čijoj logici se stvari u Mostaru nastavljaju dugoročno odvijati najbolje govore životopisi novih mostarskih, većinski šutljivih i anonimnih novih vijećnika. 

Na izvjestan način mostarski lokalni izbori 2020. godine danas se mogu promatrati i kao uvertira u potpuni krah demokracije i konačno potpadanje ključnih institucija pod političke i interesne linije i na razini Bosne i Hercegovine. Opći izbori 2022. godine i farsična, ali ništa manje sumorna predstava koja za pisanja ovih redaka još traje, tragedija je koju smo prvo gledali upravo u Mostaru, što je sigurno od velikog značaja za sve one koji zaista misle da su Mostar i Bosna i Hercegovina u nekoj vrsti zrcalnog odnosa – s koje god strane da se gleda. Uostalom, proizvedenim scenarijem se i otvoreno prijetilo. Način na koji je izvedena lukrativna sabotaža osnovnih demokratskih i ljudskih prava u Mostaru nesumnjivo je bio dobrodošao test za sve maliciozne političke krugove u našoj zemlji i šire. Ovaj sui generis slučaj opasan je presedan za demokraciju bilo gdje u svijetu. Festival demokracije 2020. u Mostaru mogao bi kao fenomen postati temom završnih i magistarskih radova na političkim i pravnim naukama u svijetu, kao autentičan pretpolitički anti-primjer, a zašto da ne – kao kruna decenije sistematskog uništavanja jednog grada – i doktorskih. Strah od ‘mostarizacije’, u smislu straha od krajnjeg stadija zarobljavanja javnih institucija i dobara, ako si najdobronamjernije dopustimo tako ga protumačiti, u tom smislu čini se opravdanim, no, diskursom koji negira bitne detalje i stvarne protagoniste priče, a iz nje izvlači uopćenu podrugljivu terminologiju samo se dodatno ponižava (prva) žrtva – sam Mostar, dok se prešućene počinioce nasilja saučesnički ohrabruje. Od potrošačkih i političkih dimnih zavjesa obnevidjeli putnik u Mostaru opravdano nije siguran gdje gledati i čemu vjerovati, ali se olakim pribjegavanjem izrazima koji grad unaprijed otpisuju i svrstavaju u smrtne bolesnike, čak i sami izvor društvene i političke zaraze, može samo činiti medvjeđa usluga onima koji su brend grada slučaja kreirali i najbolje unovčili, i koji tako nemaju razloga ne širiti svoj feud. Do istog nas dovodi i samo prividno suprotna strategija naivnog gutanja tzv. pozitivnih priča, onih koje se, igrom slučaja, nikada ne prepliću s elementarnim pitanjima politike i upravljanja.

U trenutku pisanja ove kratke kronike, sastav nove mostarske vlasti na pola je mandata. Ništa od krucijalnih pitanja još nije priznato, još manje otvoreno. Dvije godine rada novog saziva Gradskog vijeća nisu polučile nikakve značajne rezultate. Povremeni ekscesi i kozmetičke promjene poput aljkavih izmjena spornih naziva ulica ili uvođenja tzv. komunalnih redara uvredljive su manifestacije nedoraslosti poslu upravljanja gradom. Dva su dodatna godišnja budžeta Grada donesena jednako netransparentno i zakulisno kao i bez zakonodavne vlasti. Protuzakonita potrošnja u komunalnim poslovima se nastavlja. Problemi Uborka nisu riješeni. O kancerogenom mulju, za koji se prvo bjesomučno tvrdilo da je bezopasan, u međuvremenu je progovorio tek dodatni milijunski iznos koji je Gradska uprava navodno izdvojila za njegovo zbrinjavanje. Do danas niko ne zna gdje su završile stotine tona toksične materije otkrivene 2019. godine ni kako je ovaj novac zapravo potrošen. Nikada nije sondirana, analizirana i sanirana mostarska kanalizacija, niti je lociran izvor trovanja PCB-om. Brojke o kancerogenim oboljenjima, najveće stope rasta u BiH, više se ne spominju.

Prilikom posjeta vijećničkim klubovima nakon uspostavljanja novog gradskog parlamenta, Mreža Naše društvo utvrdila je da većina vijećnika ne razumije ili ne doživljava ekološke, zdravstvene i legalne probleme u vezi komunalnih poduzeća, deponije Uborak i Postrojenja pročistača otpadnih voda, a mnoge nije bilo ni moguće naći na radnom mjestu i informirati ih. Jedan vijećnik vladajuće koalicije izjavio je kako to nisu pravi problemi, nego tek nešto što smeta pojedincima. Javna je tajna da je profitabilni nelegalni sistem javne potrošnje za komunalne usluge samo dio velikog kolača mostarskih javnih dobara i resursa koji vladajuća koalicija nastavlja bratski dijeliti između sebe.

Prepucavanja koja se prezentiraju medijima su se, očekivano, svela na priče o zastavama, imenima propalih i smećem zatrpanih ulica i stvarima koje su trebale biti riješene mnogo ranije, u potpuno drugačijem društveno-političkom i ekološkom trenutku. Priča o centralnom dokumentu – novom Statutu Grada oko kojeg se, zajedno s izbornim zakonom, decenijama lome koplja, još nije došao ni u primisao, a kamoli raspravu. Do javnih informacija se i dalje teško dolazi, grad je i dalje zapušten i prljav, a jedina uočljiva stvar koja je izvedena je podebljavanje mostarskog bulevara, nekadašnje linije razdvajanja, s četiri vozne trake, milijunskim turbo rotorom, i to odsjecanjem velikog komada platoa Španskog trga, rušenjem historijski značajne zgrade nekadašnje željezničke stanice i kidanjem zrelih drvoreda u najzabetoniranijem dijelu grada. Štete i nedostaci na Postrojenju pročistača otpadnih voda pokrivat će se uvećanim mjesečnim računima za vodu za koje, kao što je slučaj i sa računima za odvoz smeća, između korisnika i javnog poduzeća ne postoje nikakvi ugovori. Štaviše, kad već nema TV kanal ili radio, Grad Mostar je skoro objavio prvu epizodu svog YouTube sitcoma u čijoj prvoj epizodi nas novi direktor Vodovoda uvjerava, naravno, kako je sve u najboljem redu.

Potemkinova sela, kojima se najbolje može opisati komunikacijska strategija administracije Ljube Bešlića, nastavljaju se pojavljivati u medijima i na društvenim mrežama i u vrijeme nove/stare gradske administracije. Višedecenijsko obesmišljavanje demokracije i iracionalno upravljanje javnim dobrima i resursima u Mostaru učvrstilo je političku kulturu netransparentnosti, zloupotrebe i besramnog fejka. No, iza svih panem et cirsenses nove mostarske vlasti, i unatoč toksičnim mešetarenjima dvostrukim narativima u javnosti i generalno neospornoj opskurnosti dešavanja u glavnom gradu Hercegovine, i dalje je jedna te ista politička stvarnost koju ne treba prestati ponavljati i opisivati –  stvarnost dobro uhodanog sistema besramnog izvlačenja i rasipanja javnog novca – rijetka, ali ključna priča u kojoj se o Mostaru može i mora govoriti bez zapadanja u ambivalentnosti i kontradikcije. Potrošeni životi i izvjesno bolesnija budućnost naših pokoljenja, nažalost su već samo izvjesna kolateralna šteta.

Boris Filipić