Stari most je bio ponos našega grada – dok je Mostar doista bio gradom. Dugo smo bili i bez jednoga i bez drugoga. Je li Stari most bio stvarno srušen i zar se to moglo dogoditi? Takva su me pitanja mučila poput more, sve od dana kad su ga granate dotukle i oborile, u studenome 1993. godine. Toga sam dana započeo pisati ovaj ogled, završio sam ga deset godina kasnije.
U međuvremenu sam gledao i most i njegovu ruševinu sklopljenih očiju, osjećao njihovu prisutnost i kad ih više nisam mogao vidjeti.
“Tu je i ostat će tu”, šaptali su moji prijatelji, protiveći se očevidnosti. Uvjeravali smo sebe same da je njegova odsutnost samo prividna i privremena, zapravo nestvarna.
Zvali smo ga “Stari”
Podsjećao sam toliko puta proteklih godina, i sebe i druge, na ljepotu našega mosta i smionost njegove gradnje, na bjelinu kamena od kojeg je istesan, sliku koju pruža njegov luk danju i noću, pod svjetlom sunca koje je u krševitu kraju jače i mjesečine koja je u zavičaju svjetlija.
Podignut je pod otomanskim carstvom, ljeta 1566. po kršćanskom kalendaru, godine 944. po islamskoj Hegiri. Na staroj ploči pisalo je nekoć arapskim slovima: “Izgradio ga je neimar po imenu Hajrudin, za vladavine Sulejmana Veličanstvenog.” Riječ most, koja je u imenu Mostara, zajednička je svima slavenskim jezicima.
Nazivali smo ga “stari”, kao što mladići zovu oca ili drugara. Nalazili smo se “na starom”, kupali “pod starim”, raspravljali “o starome”, najhrabriji među nama skakali su “sa staroga” u Neretvu, “najbistriju rijeku na svijetu”. Još kao dječak bio sam uvjeren da je zelenija od svih drugih voda. Uz njezinu su obalu visoke i oštre stijene koje Mostarci zovu pećinama. Svaka ima svoje ime, poneka i nadimak, od milja: “Zelenika” nad kojom raste divlja smokva i ljuti šipak,“Šuplja” pod kojom je opasan vrtlog (“kapak”, po mostarski), “Veliki i Mali Sokol” kraj ušća pritočice Radobolje te, pokraj njih, “Glavar”, nalik molu u nekoj maloj jadranskoj luci, njemu je nasuprot visoki “Duradžik” – na kojem su se mladići pripremali za “skok s ćuprije”. Najhrabriji su se usuđivali vinuti naglavce – to se zvao “skok laste”. Na okolne su hridi, kao i na sam most, slijetali galebovi s mora, drukčiji od onih s rijeka.
Tu je, nadomak, Jadransko more.
Duni vjetre, malo sa Neretve…
Mostarci su bili ponosni što ljudi dolaze iz daljine da vide njihov most i da mu se dive. Đaci su ponekad “skakali đabe”, da pokažu strancu što umiju. Sjećam se seljaka koji prolaze ćuprijom s prtinom na ramenima, ovaca koje za sobom ostavljaju bijele pramenove, koza i brabonjaka što ostaju za njima, neumornih mazga i tvrdoglavih mula, mršave, pretovarene magaradi, konja kojima odzvanjaju potkove i nanula kojima mlade žene klepeću po kamenim pločama.
Unaokolo su brda, gola, mjestimice modra. Dolje, kraj rijeke, užarila se pržina, uz korito izbijaju izvori u kojima se rashlađuje bostan.
Ljeti pripeče zvizdan, zimi se digne bura: “Duni vjetre malo sa Neretve!”, pjevalo se i ljeti i zimi, i po zvizdanu i po buri.
Ratovi, osvajanja, bjesovi, čak i potresi, česti na ovom balkanskom tlu, štedjeli su ga više od četiri stoljeća. Okolne mostove započeli su rušiti “Srbi”, Stari su sunovratili u Neretvu “Hrvati”. Stavljam im imena pod navodnike – da te kršćanske i hrišćanske talibane, koji su nišanili na spomen islamske civilizacije, ne poistovjetimo s onim Hrvatima i Srbima koji podijeliše naše suze za Starim, i stid nam također.
Kad se uruši velika gradnja ostane obično, na jednoj ili na drugoj strani, uz bokove, manji ili veći patrljak – kao kad nogu ili ruku odsijeku čeljadetu. Najprije mi se činilo da se sav most stropoštao ne ostavivši ništa za sobom, da je ponio u ponor i pećine što su ga podupirale, i kamene kule, “Taru” i “Halebiju”, koje su bdjele nad njim, i grudve zemlje hercegovske, pripijene uza nj. S obje strane ostali su samo ožiljci, i ništa drugo.
Naš Stari nije bio običan most ni puki spomenik. Služio je svima, sve nas je povezivao, svi smo mu pripadali. U nj su ugrađivana pamćenja predaka, podupirali su ga naraštaji. Nije spajao samo obale nego i strane svijeta: na njemu su Istok i Zapad pružili ruku jedan drugome. Moguće je bilo oboriti ga ali nije poništiti.
Ostao je u onima koji su uza nj rasli, živjeli i umirali, ili pak koji su ga samo vidjeli i ostali njim zadivljeni. Krili smo jedni od drugih koliko ga žalimo. I sad, kad je opet tu, oslonjen na obje strane rijeke, nalik na sebe kakav je bio i kakav jest, obuzima nas istodobno tuga i veselje. Ne znam što više, jedno ili drugo.
Naša stara ćuprija
Pokušaji obnove Starog mosta nisu bili sretni. Započinjalo se na mahove, svaki put iznova I na drugi način. Sve je ostalo na pripremama, isprekidanim i odvojenim, na riječima nepouzdanim.
Možda zato što sami nismo bili okupljeni ni bliski jedni drugima. Strani su stručnjaci više puta pokazali spremnost da se uhvate u koštac s gradnjom: francuski, mađarski, turski, talijanski i ne znam koji još. Imalo se što naučiti od njih. Zaboravili smo vrste kamena od kojih je most složen i njihova imena – tenelije s Mukoše, miljevine ili breče iz kamenoloma uz korito Neretve, nizvodno.
Iščeznuli su nekadašnji alati mostograditelja – čaklje, pritegače, uprnjaci.
Malo tko pamti pothvate hercegovačkih i dalmatinskih “majstora kamena” u ovom kraju. Oni su, nadomak srušenog Stoca, tesali i klesali mramorove, urezivali dlijetom u stećke, na livadama Radimlja, svoja imena i poruke. Unaokolo su posvuda “grobovi i kosti našh pradjedova” (Aleksa Šantić).
Obnova Staroga mosta u Mostaru je, usprkos svemu, plod volje i svijesti suprotstavljene mržnji i zlu. Nad Neretvom je ponovo naša stara ćuprija.
