Protekle srijede u OKC Abrašević upriličena je promocija zbirke ‘Titove pjesme’, prvijenca mladog mostarskog pjesnika Adnana Bratića.

Adnan Bratić (Mostar, 2000.) studira engleski jezik i književnost na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Prevodio je i pisao novinsku kolumnu za portale Tacno.net i Preokret.info, te je sarađivao s portalom AbrašRadio na projektu “Mostovi Hercegovine”. Pored pisanja i prevođenja, ima iskustva u stand-up komediji.

Za svoj rukopis 2022. godine osvojio je nagradu Mak Dizdar stolačkog festivala Slovo Gorčina. Zbirka ‘Titove pjesme’ je u Abraševiću predstavljena u sklopu programa Radio dvorište, posvećenog promociji alternativne kulture i stvaralaštva, a tim povodom donosimo intervju s autorom. Razgovor vodio Nikola Rončević

Krenimo sa izdavaštvom. Kakav je osjećaj za mladog pjesnika vidjeti svoju zbirku u fizičkom izdanju?

Vjerovatno kao i svaki umjetnik koji prezentuje prvo djelo za javnost, neprestano je stajanje na dvije raširene noge, između dva svijeta s dvije različite perspektive. Jednom nogom stojiš u svijetu u kojem se u podsvijesti osjeća važnost jednog takvog poduhvata i zna da činom otvaranja sebe javnosti tvoje misli i ideje efektivno postaju i vlasništvo kolektiva – to jeste, napokon si postao vidljiv, i ljudi će te gledati, a kako neće kad te izdaju najveći regionalni izdavači. Drugom nogom gaziš u sve ono šta je potencijalno: šta ako se ne desi po tvom planu, ako postave pitanja za koja nisi vježbao odgovore, ako ti nađu greške u djelu pa cjepidlače, ako se ne svidi nikome, i tako dalje. Nekako, zanimljivo, baš kao i koncept zbirke: između ovdje i sada, i onoga šta kruži oko ovdje i sada. Dok se ne spoje i odu dalje. 

Možeš li opisati osvajanje nagrade Mak Dizdar na Slovu Gorčina. Kako je tekao proces lektoriranja, uređivanja, vizualnog rješenja, printa? Šta si naučio kroz taj proces, koliko je teško ili lako izdati knjigu pored umjetničkog kreativnog procesa.

Proces izdavanja književnog djela, recimo zbirke poezije, sličan je procesu izdavanja muzičkog albuma, filma, ciklusa likovnih pjesama i slično. U kojem god umjetničkom mediju radite, uvijek ćete imati ljude koji će shvatati šta sve može proizaći iz vašeg djelovanja, one koji su tu da iz vas izvuku kreativni potencijal i po potrebi vam pokažu zahtjeve javnosti u kreiranju djela. Meni je, recimo, kao priprema za proces pisanja zbirke poezije poslužio rad s mentorima na projektu “Mostovi Hercegovine”, kao i u novinarstvu. Da se vratimo na zbirku: Marko Tomaš, urednik zbirke, kao već etabliran pjesnik u pomoći mlađima, ali i kao neko ko živi u Mostaru, i to na Titovoj, znao je šta izvući iz proverbijalne Titove. Za vizualni aspekt potrudila se Aleksandra Nina Knežević, koja je, iz prve i uz pomoć nekoliko mojih prijedloga, došla do istog zaključka kao i ja za vizualno rješenje. Naravno, Ida Hamidović kao lektorica i Buybook, preciznije Dobra knjiga, kao izdavač i štampa su ukus onoga šta bismo u muzici i filmu nazvali “post-production”, onoga šta bi mnogi okarakterisali kao nezanimljivo ali je izuzetno važno i znatan dio uvezivanja djela je tu. Tu negdje dolazimo do srži pitanja i nekog glavnog odgovora na pitanje. Generalna je percepcija umjetnika u jednom polju da je u nekom drugom polju lakše, odnosno teže, proizvesti neko djelo. U književnosti ćete imati sve ono šta ste imali u muzici ili filmu – mentore i urednike, lektore, izdavače, kontakte sa drugim poljima umjetnosti. Ti procesi proizvodnje jednog djela jako su slični, i u svakom se ima ponešto naučiti. Na primjer, nova tehnika pisanja, kako ostvariti kompromis sa saradnicima, i s obzirom da mi je ovo prvo djelo s mojim imenom na koricama, taj ostatak procesa – od strane kreativnog kao uređivanje i lektorisanje do onog drugog, kao marketing, tiraž i slično. Naravno, jedine su razlike između tih polja umjetnosti one površne, kao činjenica da je proces književnog stvaralaštva individualan do određenih polja, i slično, no uvijek slijedite neki generalni niz uređivanja i produkcije djela. 

Misliš li da postoji katarzični momenat nakon izdavanja zbirke u smislu da je jedno životno poglavlje, odnosno umjetničko poglavlje zatvoreno kako bi se mogao posvetiti novom ciklusu?

Poslije svakog objavljenog djela osjetit ćete neku formu katarze, prije ili kasnije. Kod mene se desila nedugo poslije objavljivanja zbirke. Osjećaj iza toga je, doduše, čudan i neopisiv. Sa jedne strane pred javnošću predstavljam djelo s leitmotivom ulice, što je i Tomaš u uredničkoj bilješci zapisao kao, parafraziram, željom da u ulici opišem i čovječanstvo. Sa druge strane, tom ulicom odavno i ne šetam, a primijećujem kako se u nekim aspektima i mijenja. Tu mi zbirka funkcioniše više kao fotoalbum iz nekog daljnjeg vremena, ili pak rendgenski snimak neke frakture koja je u međuvremenu zacijelila ili se pogoršala, pa ljekaru služi kao neki nalaz kojim bi mogao pratiti progres ili regres tvog stanja. Svejedno, osjećam ljudsku kvalitetu Titove ulice, sa njenim pozitivnostima i negativnostima, kao i njenu ulogu u makroorganizmu kojeg zovemo gradom. 

Kakve književne planove imaš za budućnost?

Zasad mi je generalni plan izbranšati se u forme pisanja koje nisu toliko vezane za poeziju. U zadnje vrijeme mi se pišu scenariji za filmove i TV-serije, krimi drame inspirisane djelima Davida Simona, Davida Chasea i Vincea Gilligana. Možda počnem i s dramskim tekstom. Davno sam se pomirio s činjenicom da nisam dobar pjevač i da od moje muzičke karijere nema ništa, ali ako vašem omiljenom reperu trebaju tekstovi ispod stola, neka me pozove na kafu. Imam ideja za šale, tako da bih volio opet raditi stand-up komediju, ili prodavati šale vašem omiljenom komičaru. Ko zna, možda vam je omiljen upravo zbog mojih šala. Što se tiče poezije, razvijam nove koncepte: iz Titove u svijet (vrlo skromno), a također me interesuje i koncept muzičke playliste. Šta god proizađe prije, radujem se dijeljenju toga s vama. 

Izbor iz Titovih pjesama:

asfaltirana bašta pred kućom porodice incognito.

vika prenosi oštećena osjetila
po koljenima
poput čvrstog hoda
udubljuje
pohabanu teneliju

djed ne čuje kad se iz tabakere potkrada škija
kao kad kazaljka na satu i prigušena sjećanja
otkidaju vrijeme i nervne ćelije

u proljetnom
pospremanju kuće
majka se zaboravlja
pogledati u zamazano ogledalo
u čijem odrazu blista
obraz

unuci nisu naučili glasno govoriti
niti će za vakta imati šta
pred sudom nevoljnih promatrača

ono šta je ostalo od ćorovića kuće.

kao i u svakog
poslije smrti

ime i datum
ugravirani u mramor

bandera.
(za Eminu K.)

kad čovjek izdahne
sva djela
brojevi imena
utisnu se na komadić
papira

ne prođe ni sedam dana
da ne bude poderan
privremenim licem

preostali rubovi gube
boju
izobliče se s prirodom

laici to zovu
kulturom sjećanja