Grad je izgrađen na mostu. Početak mu dade Stari most preko Neretve. Grad je nazvan Mostar.
U 16. vijeku gradnja takvog mosta nije bila jednostavna. Taj arhitektonski pothvat povezao je dvije obale koje postadoše jedan grad, a u njegovom središtu stajaše Most. Bez svakodnevnih prelazaka s jedne obale na drugu nije moguće zamisliti njegov društveni, ekonomski i politički život. Most je kroz historiju bio najvažnija arterija Mostara.
Tu gdje je priroda izrezbarila dolinu tako da je tok Neretve naznačio dvije odvojene strane, izgrađen je most kao izraz ljudske potrebe za kontaktom, susretom, razgovorom, sigurnošću. Bez tog ‘subverzivnog’ djelovanja, bez tako smjelog miješanja u prirodnu topografiju, grad ovdje ne bi nastao.
Pored rijeke, pejzaž čine visoke stjenovite planine koje se uzdižu sa obe strane stvarajući koridor za jake i neprijatne vjetrove koji pušu kroz grad. Neretva teče od sjevera ka jugu, tako da vjetrovi imaju samo dva pravca. Južni vjetar sa Jadranskog mora je topao i vlažan, sjeverni je suh i hladan – Mostarcima donosi ljepše vrijeme i sunce.
Voda i zrak ovdje kruže naizmjenično. Bilo je tako i prije nastanka grada, tako je i danas. Priroda je ovdje odredila samo jedan pravac: sjever-jug. Most, a onda i grad, sagrađeni su protiv prirodnih sila, vektora i energija. Uspostavili su novi pravac – percepcije svijeta, njegovog razvoja, ali i probleme s kojima će se grad morati nositi.
Istok – zapad
Umijeće graditelja i arhitekte čine ideje i iskustva, estetika i tehnika, a prati ih hrabrost vizije i pogleda ka naprijed. Svojim djelovanjem mijenjaju spoljašnji svijet, naše okruženje, ali često ne misle na društvene, političke, vojne i kulturne posljedice. Čovjek je radoznao o onome s druge strane rijeke, o još uvijek nepoznatom i neviđenom. Otud ogromna želja da se ide protiv prirode. Svojim radom, razumom, radoznalošću i voljom čovjek prevladava ograničenja koja mu je postavila.
Civilizacija iznova otkriva svijet, prelazi granice, organizira prostor, stvara gradove.
Civilizacija uništava svijet, stvara granice, remeti prostor, ubija gradove.
Nekoliko stoljeća nakon što je most spojio dvije obale i iznjedrio grad, 1990-ih godina za vrijeme ratova na Balkanu porušeni su svi mostovi u Mostaru (uz Stari most, još pet drugih iz 19. i 20. stoljeća), a Mostar je podijeljen na istočni i zapadni.
Civilizacija izgradila. Civilizacija uništila. Civilizacija se ponovo gradi…
U posljednjoj deceniji prošlog vijeka grad je zaglavio u civilizacijskoj nultoj tački. jer bez mostova ne postoji ni Mostar.
Mora se, međutim, objasniti da nije Neretva ta koja ga je iznova podijelila. Današnja granica između Bošnjaka i Hrvata prolazi samim centrom grada, ulicom koju Mostarci zovu Bulevar. Sve do kraja 1950-ih tu je išla željeznička pruga, koja je, međutim, ograničavala razvoj grada na zapadnoj obali Neretve. Novim razvojnim planom predviđena je željeznička trasa izvan centra grada, što je otvorilo prostor za novi trgovački, administrativni i obrazovni centar Mostara.
Stambene zgrade zauzele su cijelu lijevu stranu Bulevara. Na sjevernoj i zapadnoj strani našli su se glavni trg, park, škola, dom zdravlja, novi hramovi, administrativni i poslovni objekti. Malo dalje ka zapadu bile su bašte sa porodičnim kućama. Uskoro se periferije grada počinju puniti fabrikama – stanovnici nalaze zaposlenje, ali se potražnja za radnom snagom stalno povećava. Mostarske bašte nestaju, a stambena naselja niču kao pečurke poslije kiše. Urbanizacija zapadnog dijela pomalo izmiče kontroli. Novi grad, nova arhitektura, novi stil života.
U međuvremenu, istočni Mostar, sa Starim gradom i mostovima na Neretvi predstavlja drugačiji proces. To je grad koji organski raste i evoluira, tu su se građevine s kraja 19. vijeka u neomaorskom stilu austrijske Hercegovine spojile sa otomanskim tkivom koje mu je prethodilo, u evropsko-orijentalni hibrid koji smjelo možemo nazvati ‘arhitektonskim dijalogom’ – arhitekturom susreta.
Bulevar je tako odvojio evoluciju od revolucije.
Za vrijeme rata, posljednjih godina 20. stoljeća, Bulevar je potpuno uništen i nekadašnji centar pretvoren je u cordon sanitaire koji izolira istočni i zapadni Mostar. Stari i ostalih pet mostova su obnovljeni i ponovo spajaju dvije obale Neretve, ali ne i etnički podijeljen grad. Danas graditi most više nije pothvat. Stari most je rekonstruiran do najsitnijih detalja nekoliko godina nakon njegovog rušenja, a Stari grad 2005. godine biva upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine. Povezivanje obala rijeke nije problem, za razliku od gradnje mostova razumijevanja među ljudima. Takvih ‘mostova’ nedostaje Mostaru. Kao što je i većini metropola u globaliziranom svijetu potrebno mnogo ‘mostova’ – ‘mostova na suhom’, koji omogućuju kontakt između podijeljenih i izgubljenih pojedinaca i zajednica.
Od kad je svijeta, naša borba sa prirodom element je razvoja civilizacije; ‘pripitomljavanje’ prirode bilo je postignuće koje nam je život učinilo udobnijim i bezbjednijim. Rat je značio decivilizaciju, bio je to ‘ljudski tajfun’ koji je uništio čovjeka i njegove ‘građevine’. I tako čovjek zaražen ratovanjem, mržnjom i ubijanjem mora ponovo biti ‘pripitomljen’ ili – kako je Heidegger rekao – naučen da stanuje kako bi mogao da gradi. Da bi se uspjelo u ovom zadatku potrebne su nam mostogradnje, radionice u kojima se može naučiti stanovati u svijetu da bi ga se gradilo.
Današnja dva Mostara dijeli Bulevar, baš kao što ga je nekad dijelila Neretva bez mostova. Bulevar je mentalni zid. Za tri godine rata (1992-1995.) koje su opustošile grad, linija fronta pružala se duž cijele ulice, pretvarajući je u arenu okrutnih borbi između bosanske vojske i hrvatskih trupa. Centralna arterija postaje granica njihovih pojedinačnih gradova, za Bošnjake istočnog, Hrvate zapadnog dijela grada. Podjelu uspostavljenu ratom dodatno se ukopava paralelizmom etničkih političkih, ekonomskih, sportskih i kulturnih institucija, kao i školskih programa koji se ne razlikuju samo u jeziku nastave nego prije svega prema propagiranim ‘istinama’ o određenim balkanskim narodima, njihovim historijama i ratovima koje su vodili jedni protiv drugih. Već dvije decenije ove dvije zavađene zajednice žive jedna pored druge u mržnji.
Sve je podijeljeno
Podijeljen grad, podijeljene zajednice, političke i kulturne institucije, škole. Kontinuirana segregacija i diskriminacija zasnovana na etnicitetu i vjeroispovjesti; umjetničke grupe koje ne rade zajedno, tuče između navijača nakon utakmica uživo i na TV-u koje su ustvari bitke oko nacionalnih simbola i mitova – surogat nezavršenom ratu i uporni politički status quo. Dva stadiona, dvije pošte, dvije autobusne stanice…
Sve je u Mostaru podijeljeno. Samo je granica zajednička.
Bulevar svakodnevno budi strah u Mostarcima. To je pozorište sukoba dvije ideologije, dva nacionalizma, iako prema kodovima boja i amblema fudbalskih navijača. Tuče su redovne na Bulevaru. Policija kontrolom Bulevara održava mir u gradu. Ali razvojna politika i strategija grada ne mogu biti određene policijskom kontrolom i intervencijom. Takve ad hoc akcije samo pojačavaju zid na Bulevaru.
Ipak, granica nije samo linija konfrontacije, nego i prostor dijaloga, mjesto konflikta, ali i mjesto susreta. Kako onda graditi nove mostarske mostove?
Kad govorim o ‘mostogradnji’, mislim na mjesto/radionicu u kojoj ‘dvije autonomne kozmopolitske zajednice’ djeluju s ciljem ponovne izgradnje Bulevara, neutralizirajući demarkacijsku liniju i pretvarajući je u ‘međuzonu’, prostor dijaloga. Obje baziraju svoje radnje na društvenim, edukativnim i umjetničkim aktivnostima. Oni koji u njima sudjeluju jednostavno su ‘drugačiji’. Neprilagođeni na život u monoetničkim i monoreligijskim grupama, ovdje su kreirali dvije pogranične kuće: Koledž ujedinjenog svijeta u Mostaru (UWCiM) i Omladinski kulturni centar Abrašević (OKC Abrašević).
UWC je dom za 150 srednjoškolaca iz svih dijelova svijeta i iz Mostara, sa kurikulumom koji ih sprema za međunarodnu maturu. Ovdje znanje stiču stranci i hrabri mladi Mostarci (‘ostali’) koji žele živjeti i učiti u pograničju. OKC Abrašević je organizacija sa korijenima u lijevom radničkom pokretu s početka 20. stoljeća. Okuplja ljude iz različitih grupa – društveno marginaliziranih, etničkih, vjerskih i seksualnih manjina, umjetničke i alternativne grupe – i stvara prostor za alternativne društvene i političke aktivnosti. Tu nastaju zanimljive umjetničke, arhitektonske i urbanističke ideje i koncepcije, ali nisu samo umjetničke akcije i instalacije te koje probijaju mostarski zid, već i sama rezidencija Abraševića postaje eksperimentalni trans-objekt.
Ogledalo pomaže
Stanovnici Viganelle, malog grada u talijanskim Alpima patili su jer im je nedostajalo sunca. Okolne planine su ih efikasno odsjekle od svjetla. Zimi u mjesto nije dopirao ni zračak sunčeve svjetlosti. Živjeli su u stalnoj sjenci. Ne čudi što nisu bili previše sretni. Dok jednog dana ne odlučiše da im je dosta. Postavljaju ogromno ogledalo koje preusmjerava svjetlo direktno na glavni trg. Objesili su o padinu jedne od planina – gigantsko, 48 kvadratnih metara veliko ogledalo kojim se upravlja kompjuterom. Šest sati dnevno, od sredine novembra do početka februara reflektirano sunčevo svjetlo grije glavni trg. Ova sunčana vijest našla se i u mostarskim lokalnim novinama.
Ogledalo pomaže! Svjetlo je još bolje. Mostaru ne fali svjetla. Sunca ima i previše. O mostarskom svjetlu pisao je i nobelovac Ivo Andrić: “Kad čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi ujutro, nego svetlost. Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svetlosti, iako sam je sretao svuda. Uvek sam mislio da sa njom mora da ulaze u čoveka ljubav za život, hrabrost i vedrina, smisao za meru i stvaralački rad. Po toj svetlosti ja se najbolje sećam Mostara.”
Ogledalo pomaže! Susret je još bolji. To čega nedostaje nije svjetla, nego susreta, uzajamnog poštovanja i dijaloga.
Svaki od dva dijela Mostara ima svoju glavnu ulicu, svoju promenadu. U zapadnom dijelu to je ulica Kralja Tomislava (prema hrvatskom kralju Tomislavu). Ranije (prije rata) bila je to Avenija. Istočni Mostar, s druge strane, ima dugu promenadu (Fejićeva), koja ulazi u Stari grad i završava na Starom mostu. Obje promenade idu paralelno s bulevarom i jedna prema drugoj.
Mostar nije velik grad. Ima samo sto hiljada stanovnika, a Mostarci svejedno ne znaju kako njihov grad izgleda. Oni žive u getima.
Preko sedamdeset posto njih šeta samo svojim dijelom grada. Mostarski istok i zapad nisu u kontaktu skoro dvije decenije. Skoro osamdesetpet posto tinejdžera iz zapadnog Mostara ne znaju kako izgleda Stari most, iako ga svake godine posjete milioni turista iz cijelog svijeta. Sličan postotak njihovih vršnjaka u istočnom dijelu mora koristiti mapu da bi se kretalo zapadnim dijelom.
U okviru jedne od planiranih društveno-umjetničkih akcija tima Abraševića, duž glavnih promenada u oba dijela grada bit će postavljeni posebni ekrani. Na Aveniji, gdje svakodnevno šeću stanovnici ‘zapada’ emitovat će se prizori sa ‘istoka’, a na njima će se vidjeti šta se dešava u Fejićevoj ulici. Sličan prenos bit će istovremeno prikazan i na glavnoj Fejićevoj ulici. Jedni će vidjeti druge. Zajedno će šetati ekranom.
Ako neće brdo Muhamedu, Muhamed pođe brdu.
Mostaru ne treba ogledalo koje reflektira svjetlo. Ali mu treba ‘ogledalo’ koje reflektira svakodnevni život i neviđene i neposjećene dijelove grada, koje će pomoći stanovnicima da upoznaju ‘stranca’ u vlastitom gradu. To je korak ka oslobađaju od negativnih stereotipa i mitova o sugrađanima druge vjere i nacionalnosti. Negativne stereotipe svakodnevno proizvode nacionalistički mediji i neodgovorni političari kako bi održali status quo podjelu i imali priliku dalje širiti mržnju i spriječavati društveni dijalog.
Prolazi i prijelazi
U samoj Abraševićevoj rezidenciji izgrađen je prolaz koji “probija” zgradu, zahvaljujući čemu je granica između Mostara postala pokretljiva i nedefinisana. U toj tranzicionoj sferi, oba Mostara će se preklapati. Bit će tu posteri, najave, fotografije, zvučni snimci i filmovi koji će prikupljati i kombinovati informacije o aktivnostima umjetnika sa obe strane i događajima koji se tamo organizuju. Ovaj prolaz neće biti samo siguran most koji povezuje dva grada, već i sam Mostar u malom.
Preći ćemo bez osjećaja da kršimo granicu, jer će granica biti ispunjena Mostarom.
Najave kulturnih događaja kao i filmske i zvučne projekcije sa njih će se kombinovati da bi se stvorio izvanredan mozaik koji će pokazati snagu umjetnosti u podijeljenom gradu.
Prijelaz će zaustaviti šetača. Neće više trčati uplašen da što prije napusti ničiju zonu – domen praznine i straha, prostor suspenzije – i nađe se u pripitomljenom kraju. Zgrada koja je, u neku ruku, dio infrastrukture mostarskog zida, postaće „amortizer“, meki prijelaz između ulice i unutrašnjosti, unutrašnjosti i ulice.
Zapad – most – istok.
Prolaz na granici kao mjesto koje vrvi životom.
Most – kôd – Mostar.
Gradski kôd Mostara je stoljećima obilježen mostovima. Danas moramo stvarati strukture nalik mostovima u obliku arhitektonskih ili umjetničkih instalacija da bismo izliječili i revitalizirali njegovo društveno tkivo. U prošlosti, bez povezivanja dvije obale, Mostar ne bi postao grad. Sada mu je to opet potrebno da ponovo postane on.
Most se ispostavlja kao najbolji lijek za urbicid i impuls za preporod urbaniteta na južnom Balkanu.