U 76. godini preminuo je Ivan – Ivica Vinković, legendarni mostarski, bosansko hercegovački muzičar.
Svirajući bas gitaru, Ivica je udarao temelje neke nove muzike na ovim prostorima od sredine šezdesetih godina.
Cijeli svoj život je posvetio muzici, svirajući i radeći s najboljim muzičarima, pjevačima, pjevačicama s ovih prostora.
U njegovo vrijeme se nije moglo “folirati”. Uglavnom se sviralo uživo, svirale su grupe, orkestri, po Mostaru, pa i dalje. Vrijeme kada su se udarali temelji pop-rock muzike na ovim prostorima.
Ivica Vinković je svoj muzički hod počeo u Muzičkoj školi, a onda se zajedno sa Zoranom Milenkovićem, Stefanovim ocem, Ivica otišao do Abraševića gdje je Neđo Kovačević imao svoj orkestar.
Tada će se, na u to vrijeme bogatoj muzičkoj sceni u Mostaru, pojaviti bend “Feniksi” u kojem uz Ivicu Vinkovića sviraju braća Muminović, Kemal i Faruk dok je na bubnjevima bubnjevima Omer Mekić Meka.
To je bio jedan od prvih pop bendova na ovim prostorima. Braća blizanci Ljubo i Pero Grujić, u to vrijeme učenici srednje Muzičke škole, najprije sviraju u školskom orkestru, a onda 1966. godine osnivaju grupu „The Golden Pins” („Zlatne čiode”) u koju iz „Feniksa” prelazi bas gitarista Ivica Vinković, mjesto bubnjara zauzima Luka Bošković, a bend upotpunjuje Mersad Sulejmanagić za klavijaturama.
U periodu od 1966. do 1969. djeluju pri RKUD Abrašević.
Nakon smrti Rejmonda Hapa, Ivica je predavao gitaru u RKUD Abrašević
Ovaj bend će se među prvima sa ovih prostora pojaviti tada na televiziji. Oni su bili predstavljeni u emisiji “Smjerom putokaza ” Televizije Zagreb.
Svirao je Ivica i s ekipom okupljenom oko benda u kojem su još svirali Dženan – Đani Salković, Dragiša Buha i Dule Elsner.
U tom periodu Ivica je dobio poziv za audiciju za tadašnji Plesni Orkestar RTV Sarajevo. Orkestar koji je svirao kao prateći bend izvođačima na legendarnom “Vašem šlageru sezone”. Ivica je na bas gitari odsvirao trinaest “šlagera”. Rukovođenje ovim plesnim orkestrom je povjereno Esadu Arnautaliću. Ritam sekciju ovog orkestra su činili: Đorđe Kisić (bubnjevi), kasnije ga mijenja Miroslav Šaranović, Ismet Arnautalić (ritam-gitara), Miroslav Paradžik (solo-gitara), Miroslav Maraus (klavir).
“Sviralo se uživo, nije bilo prostora za grešku, vrhunski pjevači, pjevačice, sve u živom prijenosu. Nije to bio baš mačji kašalj” znao bi se prisjetiti Ivica. Godinu dana po dolasku u Plesni Orkestar, Ivica je dobio poziv iz jednog benda koji je obilježio muziku ovih prostora, “Ambasadora”.
U to vrijeme je pjevač ovog benda bio Zdravko Čolić. Čolić odlazi u “Korni grupu”, a na njegovo mjesto stiže Ismeta Dervoz. 1975. godine “Ambasadori” izbacuju veliki hit “Zemljo moja“, te stižu na Eurosong 1976. godine s pjesmom “Ne mogu skriti svoju bol“.
Pored “Ambasadora” Ivica je u to vrijeme radio i s najvećim bendom “Bijelo Dugme”. Radilo se o singl ploči “Top / Ove ću noći naći blues”, snimljena je u studiju I Radiotelevizije Sarajevo. Objavila ga je zagrebačka izdavačka kuća Jugoton u ljeto 1974. godine, samo nekoliko mjeseci prije izlaska njihovog debitantskog albuma “Kad bi’ bio bijelo dugme”.
Ivica je često isticao taj period u kojem je imao zadovoljstvo da radi s Goranom Bregovićem. U to vrijeme vrijeme se nastojala praviti što bolja muzika, jer je samo takva mogla isplivati na površinu.
Osamdesetih godina Ivica je radio s mnogim poznatim muzičarima svirajući baš na njihovim albumima. Čak i s velikim Indexima, s kojima je odradio nekoliko koncerata i jedan album. Kasnije je bio tu uz razne bendove iz BiH, uz neizostavni sarajevski Big band.
Učio je mlade, svoju djecu, povremeno i eksperimentirao formirajući kvartete i neke druge bendove.
(AbrašRadio)
