Projekt udruge Kooperativa – Reglab okupio je šest partnera u zajedničku laboratoriju koja je trajala tri godine, nastojavši podijeliti dosadašnja znanja, usvojiti nova, istražiti smisao umrežavanja, ali i osigurati članovima mreže i njihovoj publici te korisnicima programa modele osnaženja i zagovaranja.
Osim redovnih Zoom sastanaka, koji su se silom prilika, zbog početka projekta u periodu trajanja post-covid zdravstvene situacije, prometnuli u primarni model komunikacije, partneri u projektu su najčešće komunicirali putem sastanaka koji su se odvijali neovisno o skupštinskim sastancima same mreže, kao i na do sada tri skupštine Kooperative održane unutar programa u Skopju, Mostaru i Peji. Po izboru mjesta održavanja vidi se koliko je RegLab zapravo doprinio decentraliziranju samih usmjerenja prema manjjim kulturnim centrima. Pokazat će se kako je upravo ovakav vid kulturnog pozicioniranja pomogao vidljivosti i disperzivnosti kulturnog sektora prema mladim ljudima, mlađoj publici i korisnicima. Drugo mjesto susreta, koje je i povodom ovog teksta dosta važno, jeste i program razmjene programa između centara. Vrlo živa suradnja, nešto praktički novo pronađeno u platformskom komuniciranju, praktički je uvela strano tijelo u Reg Lab, koje se moralo savladati, pa je tako njegova unutarnja dinamika bila nezabilježeno velika. Nakon što bi predstavnici centara i partnera praktički komunicirali svaki tjedan, preuzimavši dalje svoje obveze u radnim paketima, raslojavajući ih u sve manje i manje zadatke, može se reći kako je ova komunikacija praktički išla svakodnevno. Kao materijal za nastavak teksta poslužit će nam razgovori obavljeni sa predstavnicima partnera u projektu koji izražavaju zvaničan stav njihove zajednice kada su u pitanju iskustvo u razmjeni programa.
Aleksandar Popović koji je inače član beogradskog Magacina, govorio je i ispred mreže NKSS. Aleksandar je svjestan kako su projektne razmjene, kako sam kaže „perjanica“ ovog projekta, i da je to bilo sasvim jasno još i prilikom pisanja tekstualnog dijela projekta. To je uostalom i dokaz suradnje u regionu. Bio je to izazov, jer ono čime se Magacin ponosi je da je upravo prostor za razne formalne i neformalne grupe, i ne bavi se vlastitom formalnom produkcijom, tako da nije bilo jednostavno unaprijed planirati razmjene programa. Magacin se ne bavi stvaranjem vlastitih proizvoda, pa nije odmah bilo najjasnije na koji način da naprave izbor ili nagovore ljude na ta gostovanja. Magacin je bio domaćin na dvije razmjene i ta im je situacija bila prilično prirodna.
Za NKSS početan projekta bio je dosta iscrpljujući, jer su partneri jako dugo razgovarali o tome ko bi šta i kako radio i sl. No, to je svejedno bilo dosta korisno i dobra je karakteristika ovog projekta upravo to što nije bilo rutinske podjele odgovornosti gdje jedni vode, a ostali su formalno prisutni. RegLab nije bio šablonski projekt, već projekt pisan iz ideala, „s dušom“. No, baš zato se radi se o malo preambicioznom projektu u kojeg su ušle sve dugogodišnje želje partnera, vizije Kooperative iz prethodnog desetljeća, što je rezultiralo s jako velikim brojem radnih paketa. Partneri su zbog toga bili jako razvučeni cijelo vrijeme i zato na granici izvodljivosti projekta. Tako se i projekat mučio cijelo vrijeme. No, može se biti zadovoljan samom činjenicom da je ovakav projekat, koji je cijelo vrijeme „plivao uzvodno“, suprotno uobičajenoj rutini koja vlada ovom scenom, ipak proveden. Ne-rutinska kultura, ona koja se ne mjeri publikom i koja gradi dubinske odnose, jako je važna.
Prvo gostovanje bilo je u Abraševiću u Mostaru, i za njega su raspisali konkurs, mada su imali želju poslati sve koji se prijave jer nisu navikli da se ponašaju izbirljivo prema izvođačima koji koriste prostor. Opet, s druge strane im nije bilo baš jasno šta rade oni svi na tom putovanju, posebno jer su bilI svjesni kako nemaju neku prirodnu publiku za te nastupe. Kako su očekivali, to je uglavnom bilo druženje s domaćinima, ali nisu bili nezadovoljni jer je I to bila prilika za avanturu. Situacija se ponovila nešto kasnije s Pejom, i bilo je jasno kako se radi o nekom malom mazohizmu kod izvođača, budući na tim putovanjima nije bilo mogućnosti neke zarade, ali ni nastupa pred brojnom publikom. Ova iskustva odlično se povezuju sa trenutačnim pitanjima o statusu rada u kulturi. Aleksandar nema problem s time, to možda i jeste specifikum umjetničkog rada, ali nije siguran čemu služe tematski projekti, ako se i inače živi i radi „na mišiće“. Žao mu je što ispada kao da sada s tim pregalničkim radom umjetnici u projektu dižu rejting donatorima. Kao da pregalaštvom hrane nečiji projekat. Smisao umjetničkih nastupa jeste upravo ta umjetnička avantura, ali ispada da se ovako dokazuje, da se ipak može otići na put sa više predstava za neki manji iznos. Kao da umjetnici utvrđuju svoju prozaičnu poziciju. No, to ipak ne može biti cijena rada. Aleksandar ne zna šta je tačno pouka svega ovoga, mada priznaje da ranije nije bilo gostovanja. Napravljen je zanimljiv eksperiment koji nije bio uvijek prijatan, ali je svakako bio iskustven i izazovan. Na prvu je sve to možda bilo i naporno, ali kako vrijeme prolazi, iskustvo i sjećanje na te događaje postaju sve bolji i ugodniji. Za Peju su ljude birali lutrijom, jer se prijavilo toliko mnogo performativnih projekata, da i nije moglo drugačije. Bile su tu tri predstave plus izložba, a plesni izvođači, čija je scena u Srbiji sada u velikoj krizi, jer su prilično zanemareni od strane financijera, u ovom izletu našli su kakvo takvo utočište. Uspješna se priča desila nakon njihove suradnje sa Anibarom, da su tako, upoznavši se kroz RegLab, aplicirali zajednički i ostvarili učešće u novom velikom europskom projektu.
I Arba Hatashi iz Anibara u Peji također naglašava kako im je iskustvo rada pokazalo da im za ove ad hoc razmjene programa i nije trebao krovni projekat, u smislu poticaja. Naravno, sve je zapisano kao razmjena među državama, ali praksa je pokazala i ovu situaciju. Ideja je bila da imamo jednu razmjenu, na kraju smo završili sa tri . Da stvar bude bolja, kroz ove suradnje razvili su se novi putevi i oblici suradnje sa partnerskim organizacijama. Kako je Anibar poznata po svome filmskom festivalu, izabrana filmska produkcija gostovala je u Centru Jadro u Skopju i u Pogonu u Zagrebu. U Zagrebu su imali projekcije i svojih filmova sa Anibar Animation Academy, tako da su ova gostovanja bila dvostruka promocija njihovog festivala, ali i regionalne produkcije. Isto tako, tražili su načine kako uključiti hrvatske animatore u obrazovni proces na Kosovu. Ove suradnje nisu bile samo automatske kako bi ih možda projekat očekivao, proširile su se u prave suradnje koje imaju svoju strukturu i razvojne ciljeve.
Hatashi posebno ističe razmjenska gostovanja koja su za temu imala suvremeni ples, jer ona tvrdi kako na Kosovu nema nekih jačih aktivnosti vezanih za ovu umjetnost i da su mladi ovom prilikom dobili iskustvo nečeg sasvim novog. Bilo je to otvaranje sasvim novih vrata. Bilo je jako zanimljivo, posebno jer ljudi trebaju tek sada educirati razumijevanju takve umjetnosti, ali to je nešto što u svakom slučaju veseli. Ova situacija baš naglašava važnost koju su ove razmjene imale unutar našeg projekta.
Hatashi tvrdi da je implementiranje Reglaba bilo je generalno veliki rollercoaster. Bilo je to dobro iskustvo, implementirati projekt sa toliko partnera. Upoznali su dosta različitih ljudi, učili o zajedništvu, o razlikama, skakali sa različitih programa na programe. Ekipa koja vodi Anibar je dosta mlada, vjerojatno najmlađa u projektu, ali to ih ne čini manje iskusnima. Svi su počeli dosta mladi na raznim zadacima, tako da im je projekt poput ovoga pomogao da ojačaju refleksiju o tome što rade, kao i o onome što ih očekuje, posebno u svijetu polja kulturne politike.
Miha Satler govorio je ispred slovenačke Asocijacije sa posebnim naglaskom na Mentorski program za čiju su provedbu i bili zaduženi. Mentorski program u prijevodu je značio zapravo razvoj regionalnih kapaciteta. Ova vrsta programa je vrlo korisna jer horizontalno širi znanje i omogućava njegov neprestani dotok. Stoga se nametnuo zaključak kako on mora biti više raširen i kvalitetnije fundiran upravo stoga jer su u njemu prisustni različiti transferi i različita iskustva. Bilo bi dobro da se ovakvom programu otvori prostor na redovnoj bazi. Tu se može stvoriti velika banka znanja, koja nam je do sada nedostajala u regiji, s različitih prostora, zaleđa, koja se može raširiti među nama; može se razviti povećana advokatura za kulturu. Mentorski paket je bio jako koristan, feedback je bio ogroman – mnogo se ljudi prijavilo. Ovo je nešto što je bilo vrlo dragocjeno, posebno za mentije zbog mentorskog znanja koje dolazi iz različitih pozadina. Ovaj peer to peer proces, direktno je korespondirao sa stvarnim potrebama mentija koje su kroz program jasno bile zadovoljene.
Satler jednako tako ističe i vrijednost sourcebookova. Oni su donijeli vrlo dobro mapiranje slučajeva i iskustva iz regije, što može biti korisno posebno za ljude iz NGO sektora. U prvoj knjizi smo govorili o horizontalnim mrežama i horizontalnom pristupu, u drugoj o grassroots prostorima u regiji. Bilo je važno to što možemo izaći iz lokalnog okruženja i posuditi prakse iz drugih iskustava. Kako pristupati? Što funkcionira, a što ne u vašem lokalnom okruženju? Kako ojačati regionalnu suradnju? Ovo su sve smjernice o kojima se moglo saznati iz ovih knjiga.
Njihov treći posao sastojao se upravo od primarnog zadatka Asocijacije, koji je zagovaranje. Aktivnosti ovog tipa uglavnom su se održavale za vrijeme partnerskog sastanka u Ljubljani, upravo kroz zagovaračke sastanke sa raznim lokalnim donosiocima odluka, kao što je bilo npr. i Ministarstvo kulture. Bilo im je važno dovesti druge organizacije i predstaviti ih kroz vlastite uobičajene kanale komunikacije s vlastima, čime su željeli naglasiti važnost regionalnog povezivanja i da ono stvara pozitivan efekt prema tome kako uopće razumijemo kulturu i razvoj cijelog kulturnog sektora.
Sven Janovski iz zagrebačke Operacije grad nam je rekao da je u 2023. OG imala dvije razmjene. Jedna je bila kada su ugostili Anibar sa izborom njihovih filmova iz radionice, dok je Arba Hatashi održala tribinu. Filmovi su bili vrlo zanimljivi, interpersonalno i društveno-politički usmjereni i aktivni, bavili su se femicidom, ratnim i poratnim utjecajima i događajima. Događaj se poklopio sa zagrebačkim festivalom Animafestom, koji je ljubazno podijelio svoju publiku na nekim izvedbama. Tribina je bila vrlo aktivna i svečana, govorilo se o uvjetima rada na Kosovu, a vrijedi istaknuti da ju je svojim dolaskom podržao i ambasador Kosova u Hrvatskoj. Voditeljica tribine nije uopće bila pod utjecajem autocenzure, ambasador je mogao slušati i kritike i potrebe mladih ljudi, tako da je cijeli događaj bio visoko kvalitetan. Publika se mogla po prvi put osvjedočiti o kulturnoj proizvodnji animiranih filmova na Kosovu i doživjeti njihovu visoku kvalitetu. Krajem godine ostvarena je i suradnja sa Abraševićem iz Mostara, za koje je raspisan natječaj izbora umjetničkog programa. Na izboru su pobjedile animatorice Dorotea Radušić i Katrin Novaković koje su u Mostaru držali radionicu stop animacije s polaznicima, a zatim imali prezentaciju filma koji je napravljen od strane polaznika. Isto tako, animatorice su napravile prezentaciju vlastitog rada. Odaziv na radionicu bio je priličan, a na samim projekcijama dvorana je bila puna, tako da su i same animatorice bile zadovoljne odazivom kao i logistikom koja je pratila događaj.
Sven govori i o tehničkoj radionici vezanoj uz osnovni rad sa produkcijom svjetlom i zvukom, koja je ugostila dvadesetak sudionika-ca. Predavači su bili vezani za Pogon, a program se prilagodio potrebama ljudi. Radionica je bila vezana za osnove samog rada sa svjetlom i zvukom. Nije se radilo samo o osnovama uobičajenih tehnika, već i posebnih znanja kao što su znanje iz bioakustike, npr. U okviru ove radionice, dogodila se i još jedna razmjena sa Abraševićem, u kojem su novinari AbrašRadija, kao gosti koji su obavljali zadatak praćenja radionice za RegLab u okviru svog radnog paketa, učestvovali i na tribini s temom kulturne politike, zajedno sa zagrebačkim domaćinima i kolegama iz kluba Močvara.
Sven Janovski iz Operacije grad ističe kako im je kao udruzi koja je orjenitrana na lokalni rad, ovo iskustvo suradnje sa regijom, bilo vrlo uzbudljivo. Posebno izdvaja otkriće Anibara, organizacije koja je puno toga napravila, koja tako mlada ima već jak utjecaj. Mnijenja je da su ove suradnje obilježile i OG ali i njihov resursni centar Pogon, jer pogon je prilično jak kada je u pitanju organiziranje gostovanja iz Zapadne i Srednje Europe, dok se regionalna suradnja, do sada dešavala ipak nešto rjeđe. Benefit Reglaba u projektu bio je upravo u ovom umrežavanju. No, Janovski naglašava i neke negativne pojave, koje doduše za njega nisu proizašle iz projekta, nego iz činjenice da su partneri ionako pretrpani ušli u ovako obiman projekt. Pretrpani ne samo u smislu obveza u projektnom organiziranju, nego prezauzeti i vlastitim zagovaranjem i osnaživanjem što sugerira i otkriva trajnu borbu sa niskim kapacitetima u svijetu nezavisne kulture. Ovo se jako odražavalo na sve dogovore oko razmjene. Ljudi su u toliko paralelnih stvari, da se njima jedva posvećuju s dovoljno snage koliko bi trebalo. To je očito pitanje za cijelu regiju, nije to pitanje samo EU projekata. To postepeno. Iz godine u godinu, postaje sve gore, i stvara sve više problema u radu. Ovo bi trebalo kolektivno komunicirati, zajedno, kao scena. Ovi problemi su vrlo ozbiljni, jer prijete srozavanju kvalitete rada.
Gjorgje Jovanovik iz Jadra, govorio je najprije o gostovanju makedonskih umjetnika u Pogonu, u Zagrebu Paket su činile plesačice Ivana Koceska i Ivana Balabanova s čak tri performansa, promocije knjige razgovora sa vizualnom makedonskom scenom koju je pratila izložba, te razgovor Igor Grubića, Jasmine Ciblić iz Ljubljane, Ane Adamović iz Srbije. Janevski je jako zadovoljan ovim međunarodnim feedbackom prema makedonskim umjetnicima, koji jako rijetko skupno nastupaju, posebno van granica zemlje. I tu se opet pokazala unutarsektorska suradnja koja je ad hoc reagirala, jer se tada trenutno u Zagrebu dešavala i WHW akademija čiji su polaznici posjetili promociju i aktivno učestvovali u razgovoru. Profesor makedonske književnosti s fakulteta doveo je studente. Jednim jednostavnim gostovanjem ostvarenim preko Reglaba, ostvaren je višestruki kontakt.
Plesni perfomansi su prošli jako dobri. Balabanova je imala dva performansa, a Janevski napravio audio vođenje izložbe. Publike je bilo i nakon otvorenja, s obzirom da Pogon i nije u centru grada. Performans Ivana Balabanove bio je i na razmjeni u Magacinu. U Jadru, kao mladom centru, radili su jako puno na vidljivosti, puno toga se dešavalo u zadnje vrijeme. Jadro je multimedijalni centar koji želi popuniti puno rupa u programu ali i u odnosu prema samim umjetnicima, razviti poštovanje prema umjetnicima kao i valorizirati bolji odnos prema umjetnicima. Pokušava obuhvatiti što više različitih umjetničkih disciplina, kao čitačke grupe, predavanja, produkcije, art bookove, razne publikacija, debate. Kod njih razni ljudi mogu besplatno realizirati različite programe. Poznati su po susretima različitih grupa, sastancima. Najčešće imaju promocije knjiga i prezentaciju domaćih pisaca, kao i promocije knjiga i snimke koncerata. Knjiga koju su promovirali u Zagrebu je i sama dio međunarodnog projekta. Podržavaju participacijske prakse u raznim medijima, a participativnost lokalne zajednice i lokalne grupe su im iznimno važne. Napravili su festival Mahale s različitim radionicima za instrumente, dječje likovne radionice. Tu su uključene razne ciljne grupe. Urbana oprema koja se napravi na radionicama, kasnije se instalira u javnom prostoru.
Jovanovik smatra da je suradnja na projektu bila kvalitetna, ali i očekivana, s obzirom da mi ionako djelimo zajednički interesni pa i jezični prostor. Ovo je sasvim prirodan skup ljudi iz ovih država kojeg treba čuvati. Komunikacija je zato išla sasvim dobro. Iz perspektive Jadra cijeli projekt je bio bitan i izvrstan. Projekt će se odraziti i na praktične stvari u životu Jadra, a to je već započelo. Naime, toliko ih je dojmio veliki mjesečni plakat kojim Pogon reklamira svoje događaje i koji dominira tom velikom halom, da su poželjeli napraviti i napravili i vlastiti, ne toliko velikih dimenzija, ali jednako razumljiv i kreativan. Naučili su kako se uhvatiti sa razvojem publike. Jadro je mlad centar i može biti samo zahvalan. Ljudi se, posebno u malim sredinama, brzo zasite, i zato su stalno potrebne nove priče. Sve je teže privući nove mlade ljude, zbog novih sustava vrijednosti, i to je veliki izazov. Ima ih, ali bilo bi dobro da ih ima i više.
Monika Bazina iz OKC Abrašević praktički je ozbiljnije upoznavala Abrašević kroz prva gostovanja RegLaba, od strane Magacina, a koja su se nadovezivali na još jednu skupštinu Kooperative. Govorila je o tome kako njoj kao mladoj osobi u pomalo izoliranoj sredini u kojoj djeluje OKC Abrašević, značilo iskustvo rada u ovom projektu. U svakom slučaju, ovakav rad na više radnih paketa, omogućio je OKC Abrašević skupljanje dodatnog iskustva, osiguravanje podrške za vlastiti rad van granica zemlje što je u svakom slučaju pomaže održivosti Centra. Abrašević je klasični kulturni centar za nezavisnu kulturu i civilno društvo koji se istovremeno bavi kulturnom produkcijom ali i društvenim zagovaranjem te pokušajima nadzora javnog sektora. U Reglabu je imao zadaću vođenja radnog paketa za pr i disiminaciju projekta. OKC Abrašević djeluje u sredini koja je pomalo i izolirana od suvremenih kulturnih tokova, isključivo usmjerena prema nacionalnoj te nerijetko i nacionalističkoj kulturi, oslanjajući se često na pojedinačno znanje iskusnijih ljudi. U ovakvoj sredini posebno trpe mladi ljudi, pa je mogućnost skupljanja regionalnih iskustava od presudne važnosti. Kooperativa je imala osjećaj za ovaj prostor pa je u njemu organizirana jedna od njenih skupština. Za vrijeme skupštine održani su i korisni javni razgovori, prezentacije, tribine i jedna izložba. Za Abrašević je Reglab bio koristan upravo jer se na ovom prostoru u malo dužem periodu, pojavio kontinuirani jezik nezavisnog kulturnog sektora.
Magacin je u Mostar došao sa dosta velikim izborom izvođača, gotovo svi su bili posvećeni izvedbenim umjetnostima. Svoje nastupe ostvarili su hor Naša pjesma, jedna plesna i jedna predstava scenskog pokreta, a sve su pratili jedna izložba i festivalska revija Mikrofafa. Bili su to bogati izvedbeni scenski dani, a i filmski program je bio značajan, budući se ova revija nadovezala na revijalni program Dokufest festivala iz Prizrena, čiji je program prikazan tokom skupštinskih dana. U mjesecima koji su uslijedili Abrašević je ugostio i sjajnu radionicu stop-motiona animacije Animiranja u vođenju dvojca Katrin Novaković i Dorotea Radušić. Radionica je organizirana od strane Operacije grad i njihovo gostovanje je oduševilo mnoge mlade ljude u Mostaru, koji su rado pohađali radionicu. Abrašević je ostvario gostovanje kod Anibara u Peji gdje je predstavio svoje urbanističke šetnje iz projekta Mape nevidljivih mostova. Kroz ovo gostovanje razmjenjena su i komparirana iskustva korištenja javnog prostora među mladima u Mostaru i Peji. U Abraševiću su kroz RegLab putem NKSS-a gostovali još i, na javnom razgovoru, Dejan Ubović, bivši novinar i kulturni radnik, direktor beogradskog KC GRAD, a pratila ga je mlada DJ ekipa All Stars, okupljena upravo u ovom prostoru, zatim smo imali priliku dobiti predstavljanje novosadske nezavisne muzičke scene kroz gostovanje nezavisne izdavačke kuće Crime:Scene Records. Sa makedonskom nezavisnom scenom bolje smo se upoznali kroz gostovanje skopskog Kanala 103 i njihovog labela Stotrojka, sve kroz saradnju sa Jadro Centrom, dok je iz Mostara u Jadro otišla mostarska stand up komičarka Miranda Lončar sa svojim showom ‘Svi ćemo umrijeti’.
Zajedničkim pregledom ovih razgovora i informacija koje su podijeljene može se doći do zaključka kako su benefiti RegLaba različiti – što je dobro, a da je problem uglavnom jedan – problem osnaživanja. No, dobro je što je i taj problem jasno uočen, izdvojen i neskriveno ostavljen budućnosti. Za nadati se da je onda otvaranje ovih problema i njihovo rješenje stvar budućih projekata koji će doći nakon RegLaba, što ostavlja priličan prostor nade za buduće partnerske susrete. Diseminativni razgovori ovakvog tipa su svakako važni budući u ovako složenom projektu očito postoji više načina gledanja i više doživljaja. Zaključili smo da je jedan onaj koji je imao sam ured Kooperative kroz svoje svakodnevne komunikacijske i praktične obveze, drugi su imali predstavnici partnera na brojnim, dugotrajnim verbalnim sastancima, treći voditelji radnih paketa, četvrti koji je ostao kod izvođača na razmjenama i onaj koji nam je do sada izmicao, glas publike i korisnika. Mnijenja smo da smo kroz ove intervuje dobili upravo ova tri zadnja glasa i da se upravo u njima otkriva onaj posebno uspješni dio projekta, a taj je da su krajnji korisnici benefita njegovog postojanja i provođenja ipak ljudi koji se bave kulturnom praksom i ljudi koji je vole.