Svaka od lutki – marioneta, javajka, stolne lutke i razne kombinacije – ima svoje jedinstveno tijelo. Lutkar mora najprije ispitivati to tijelo kako bi pronašao lutkinu pravu ličnost i oživio je pred publikom i za publiku. Lutkarstvo jeste umjetnost koja ne može postojati kao pozorište bez publike.
Velike predstave ostaju zapamćene po vještini, a male se zaboravljaju prema izostanku iste. Tako je barem u zapisanim i u arhetipskim pravilima percepcije kazališne umjetnosti. No, postoje i one male velike predstave koje će se pamtiti po jednoj drugačijoj vještini – onoj vještini nježnosti. Nije neko čudo što jedna predstava, koja vrlo jasno označava veću prekretnicu u radu Pozorišta lutaka u Mostaru, ima potpis iz Slovenije. Iz Slovenije je zapravo i stigla prva lutkarska riječ u Mostar, ako se prisjetimo da je njegov osnivač, Đorđe Bovan, lutkarsku umjetnost primio u Sloveniji.
Mateja Bizjak-Petit istinsko je lutkarsko dijete koja je u lutkarskim školama provela onoliko vremena koliko provedu i oni koji uče muzičke instrumente. Od malih je nogu proučavala morfologiju lutke, njenu metapsihiku, načine rukovanja u krajoliku drvenog tijela, koji su strogi i važni kao i samo ljudsko pozdravljanje, obraćanje i govor.
Predstava Baštovani mašte, premijerno izvedena ovog novembra, prilično je originalna forma za lutkarsko pozorište jer se radi zapravo o dokumentarnoj predstavi. Predstave dokumentarnog ili verbatim teatra puno su češće u dramskom pozorištu. To su one predstave u kojima se koriste obrade neke stvarne teme i stvarni događaji ili se proizvodi tekst od strane samih glumaca.
Priča predstave je priča o samom Pozorištu lutaka i njegovih dugih osam decenija postojanja. Nadahnuta je i usmjerena Rilkeovim poetskim pismima “Mladom čitaocu”, koja izvrsno korespondiraju i s mostarskom prošlosti, kao i njegovim umjetničkim potrebama. Ispričana je iz perspektive jedne lutkarske bašte, nalik baš onima kakve još uvijek žive po sokacima Brankovca i sličnih starih mostarskih mahala. U toj bašti žive sve lutke koje je u svojoj povijesti u predstavama koristilo ovo pozorište – barem one koje su sačuvane od ratnih razaranja. (Tako se za jednu od njih, patuljka Nosonju koji je nedavno pronađen, dirljivo kaže da se vratio, ali sam, bez svojih prijatelja.) Tu se susreću lutke iz starih predstava sa novijim, a sve one u sebi nose memoriju prostora, izgovorenih riječi, dodira i pokreta.
I prije nego prva glumica progovori nešto o vlastitom sjećanju i nedostajanju, mi već znamo – to je jedna dijeljena nostalgija. Svatko od nas prvi put se sa scenom susreo upravo u ovom lijepom pozorištu. Ono je taman toliko izdignuto na brijegu da naglasi svečani paradni korak predstave. Ima jedan od nezaboravnih ulaza na predstavu ili u predstavu. Dovoljno je postavljeno visoko da za njegovim vratima ostaju sve brige. No, ono što nas je motiviralo da uronimo u svijet prave stvarnosti i da ostavimo igru, upravo je bio taj pravi, crni, mračni kazališni mrak.
Uz lutke, koje su raspršene svuda po prostoru upravo kao ostaci magičnog sjećanja, zadnji plan osvjetljava ekran, koji je inače najčešći znak u teatru prisutnog dokumentarizma. Na ekranu se pojavljuju zapisi o predstavama i o njihovim autorima. Petit nas uči da je baštovanstvo mašte – ovaj put upotrijebljeno u dvorištu lutke – nešto čime se čovjek odmara, oporavlja kroz ponovno učenje.
Svaka od lutki – marioneta, javajka, stolne lutke i razne kombinacije – ima svoje jedinstveno tijelo. Lutkar mora najprije ispitivati to tijelo kako bi pronašao lutkinu pravu ličnost i oživio je pred publikom i za publiku. Lutkarstvo jeste umjetnost koja ne može postojati kao pozorište bez publike. Jednostavno zato jer lutka mora oživjeti, a lutka će postati živom samo ako publika povjeruje u nju, ako je publika potvrdi živom. Stoga lutke svoje scensko srce ili sjeme s punim povjerenjem stavljaju u ruke glumaca i glumica.
Priča s vođenjem lutke započinje istraživanjem njenog tijela. Dakle, sa uzimanjem lutke u ruku. Treba prepoznati njene anatomske tačke u tijelu, kako bi ju se ispravno primilo. Ako ne vučemo čovjeka za ruke, glavu, trup ili noge, onda to ne trebamo učiniti ni sa lutkom. Zašto bi to morali učiniti? Pa baš zato što je, dok ne oživi, lutka predmet. Predmet koji ima neki materijal, ali koji nije igračka. Ona je predmet na isti onaj način na koji su predmeti – mlin za kafu, čajnik, sat, kašika za cipele, češalj, ćešagija i druge korisne stvari – kada ih čovjek nauči ispravno upotrebljavati. Ako to nije tako, čovjek će sebi stvoriti mnoge probleme.
Ovi i slični predmeti su oni koji stvaraju naše zajednice. Oživjela lutka isto tako učestvuje u stvaranju zajednice, jer čovjek, kao i lutka, teško egzistira u samoći. Lutke pomažu, ako hoćete, i u političkim korekcijama. Odvesti dijete vikendom na predstavu – ali samo na predstavu, bez odlazaka u igraonice tržnih centara, bez ispijanja kafa dok dijete nestrpljivo čeka, nesigurno u odluku roditelja. Dijete treba znati da je taj dan posvećen njemu i njegovom svijetu, i svjetovima koji će doći kada se polako zgasnu radna svjetla vanjskog svijeta i kada vrijeme počne teći drugačije. Upravo je i naše sjećanje na bezbrižnost tog nekog novog, samo našeg svijeta, započinjalo u prvim taktovima mirisne pozorišne tame.
U ovoj predstavi – iz povučenih i nježnih ruku i tijela dvije glumice i glumca – parafraziraju se poetično davno zagubljeni stvarni događaji sa dijelovima tekstova predstava i stvara se neka nova povezanost. Na sceni su lutke Patuljka, Pinokija, Vojnika, Ljepotice i zvijeri, Diva, Začaranih prijatelja, te jedan mali, sasvim mali kontrolor pozorišnog vremena, jedan Nepoznati neko koji se pojavljuje vrlo kratko i više puta na isti način, mjereći duhovne prostore predstave. Predstava se može gledati na više razina uokvirena u dokumentarni teatar. Pred nama se pojavljuju drage slike starog ansambla pozorišta lutaka koji kontrolira marionete na mostu, zatim imena dragih ljudi poput legendi pozorišta Đorđa Bovana, Hamice Nametka, Nurdže Kezmana te neosporne legende tog prijeratnog pozorišta Edija Majarona.
Saznajemo iz kojih su predstava lutke koje se sada vode pred nama, ali što je i najvažnije, u ovoj predstavi – isprva tiho, pa sve jače – utkane su upute kako gledati i doživljavati lutkarske predstave. Ne samo to, suptilno se objašnjava, istovremeno i publici i samim lutkarima, samo srce ove umjetnosti. Lutke se pokreću ili transferom glumaca u materijal ili pokretom važnih fizioloških tačaka koje glumac savladava kroz vlastiti pokret s lutkom. Lutka ponekad ima svoju tjelesnu usmjerenost, pa je glumci samo lagano potiču u radnji, a ponekad im moraju prenijeti vlastitu ekspresivnost.
Na kraju, Bizjak radi opet nešto revolucionarno – na pozornicu, treći zid probija jedno dijete iz publike. U posljednje vrijeme navikli smo da glumci često bježe s pozornica pred navalom previše znatiželjne djece, koja pozorišta često podcjenjuju. Podcjenjuju ih zato jer ih ne pozivaju i ne dočekuju na druženjima, već na izračunatim ekonomskim susretima. S vremenom se, možda baš iz ovih potreba, razvila predrasuda kako je lutkarska umjetnost umjetnost za djecu. U tom stavu lutke se povlače, pretvaraju se u predmete iz izloga.
Bizjak na scenu pušta dijete koje svjedoči ovom času ili školi lutkarstva i koje se želi povezati s lutkama, razumjeti ih i zauvijek ponijeti sa sobom u svoj daljnji odrasli život. Dijete postavlja pitanje: da li se usuđujemo, da li još uvijek znamo maštati?
Ova predstava ne samo da pokazuje puno toga – ona nudi. Nudi nešto što smo izgubili u brzini prizora previše konfuznih tehnoloških života. Otvara vrata poeziji lutkarstva u kojoj se susreću generacije prošle, one sadašnje sa nadom onih budućih. U njoj se prenosi nada, a kao u slučaju Patuljka Nosonje, koji je preživio rat i vratio se usamljen, onima koji su odrastali u čarobnoj izmjeni svjetova ponuđeno je vrijeme u kojem ta razmjena postoji neprestano. Možemo joj se prepustiti svaki put, baš kao razgovoru sa odsutnim prijateljima.
Ronald Panza
(AbrašRadio)
