Mostar je grad sukoba. Tu se u sudaru razlika prožimaju lažna božanstva prošlosti. Ubadaju se kopljima vlastitih istina i isključivosti. To je proklet grad sa malo ljubavi. Ratuje krovovima, obalama i fasadama – crijepovi protiv limova, istoci protiv zapada, lica sa murala lokalnog uličnog festivala sa grbovima gradskih klubova, njihovim brojevima, pastelnim peharima i šarama. A čim na kotlinu padne noć, borbe vode i grobovi i nema im smiraja zagrobne dubine, sve dok jutro ne promili svoje vedre oči. Ovde se i mrtvi mrze. Zavide jedni drugima na estetikama krstača i nišana.
Imali smo kriminalnog gradonačelnika, sada smo dobili nadograđenu verziju, sposobniju siluetu kriminalca sa licem debilka koji se sveti za sva maltretiranja iz školskih klupa. Ljeto svojom grajom skrije nepravilnosti podbuhlih puzli što nikako da se uklope pod cilindre ambasadorskih emisara i njihovih agendi. Zima, pak, hladna kakva jeste, uvijek servira realnost bez začina i termalnih boja. Sem krovova i grobova, žive ljude da ne spominjem, fasade su te koje pričaju o traumama i strahovima ovoga grada. One škripe svojim zubima, stružu stiropor, prividno s namjenom izolacije.
Može se malterom prekriti gelerima izranjavana fasada, ali bol na objektima ostaje trajno, jer gradovi su, špenglerovski, organizmi s memorijom. Oswald Spengler je tvrdio da su kulture doslovno žive te je napravio podjelu civilizacija koje zapisana povijest pamti. Postoje simptomi koji pokazuju kolika je starost određenog, čak i savremenog društva, pa i koliko je ostalo do propasti istog. Tako se na zgarištu mrtve kulture rađa nova.
Može se malterom prekriti gelerima izranjavana fasada. No, infekcija je neminovnost, iz koje već klija novi obraz, ali definitivno ne kao cvijet. Ne kao neonska reklama koja titra kao lice superjunaka. (Premda bi to bili simptomi grada koji barem izranja iz vlastitog pakla.) Navijački grafiti već su bukvalno zauzeli sve zidine, pogotovo one energetski najpotentnije. Dokaz za to su nedavni neredi radi obične prljave fasade na raskrsnici Šantićeve ulice sa Budakovom. Golim rukama se ratovalo za jebeni zid.
Sa druge strane, velike glave i lica sa murala kao produkti lokalnog uličnog festivala umjetnosti drže distancu od navijačkog folklora. Udaljeni sa pristojne visine ignoriraju simptome, mada na pojedinim mjestima oni plaze i po njihovim zidovima. Očekivati je da u jednom trenutku umjetnost popusti i prepusti svoje niske fasade bojama nasilja i prokletstva. No, mi ne znamo šta budućnost donosi, kako će grad zakašljati, kako će oboliti te da li će iko biti spreman da pripomogne organizmu koji umire. Možemo li, ako samo budemo pažljivije posmatrali tempo disanja ovoga grada, preduhitriti metastazu koja vodi ka konačnom uništenju?
Mostar je već par puta bio pred likvidacijom. Stari most, kao srce grada, bio je srušen. I tu dolazimo do namjerno potisnute dileme: da li je tim činom Mostar i likvidiran? Da li se ubijeni može vratiti iz zagrobnog svijeta? Neki bi rekli da može, ali kao – zombi. No, baš niko ne želi da čuje ovu istinu. Ako svi zajedno izignorišemo činjenicu da je srce grada bilo brutalno razneseno, a da je potom identično novo stavljeno na njegovo mjesto, može li grad nastaviti normalnim životom? Grad kao organizam, ako je živ, dakako, sam zna da li je bolestan ili zdrav.
Ako ga pitamo, grad nam odgovara. Na milion načina i preko različitih pokazatelja, a fasade su samo jedan od urbanih provodnika zdravstvenog stanja betonskog organizma. Fasade su, naime, naježena koža grada. Preko njih nam se otkriva i mentalni karton bolesnika unutar čijih rana mi, njegovi stanovnici, gulimo svoje živote kroz smijanje i plakanje, nadanje i stapanje sa frekvencijom sniženih otkucaja, možda već kasno transplantiranog srca.
Kuda nas vodi ovaj grad? Kuda nam njegove promjene i stadiji depresije usmjeravaju živote? Mi ne poznajemo ovo mjesto, a još manje kameno-betonski kompleks koji je uzurpirao livade i brežuljke ove predivne kotline. Da li je Mostar možda sam po sebi negativac nastao iskorištavanjem potrebe za mostom? Potreba se bila podmirila, napravljena je prekoriječna premosnica, a onda se, kako je vrijeme odmicalo, dovlačilo sve više kamenja, pa betona i ljudske energije, strasti i stotine novih pohota i pohlepa, sve pod agendom obične potrebe za mostom.
Zvuk rijeke se stišao na kasetofonu mladog i neiskusnog grada. Ptice su pobjegle. Kao svako mladunče, i on se igrao sa ljudima, proždirao je ljudske sudbine, tako je rastao i postajao zreliji. Trebali su mu novi mostovi, dobijao ih je. Karakter mu je bio kombinacija ljeta vrelog, a zime vjetrovite i britke sa himnom paganskih pastira s okolnih planina. No, kako je stoljeće sustizalo stoljeće, došle su i devedesete godine prošlog stoljeća. Njegovo srce je postalo legitimni vojni cilj. Kakav poetski kraj za grad koji je tako mnogo obećavao. U gradu koji umre još tokom svoje mladosti, ljudi u njemu su osuđeni na nesreću i zaborav. Nemojte misliti da je ovo samo skladno sročena fikcija o betonskom organizmu, to su činjenice koje proizilaze iz ponavljajućih obrazaca. Zato ga jedni vole, a drugi tako istinski mrze.
Osim savršeno naslikanih lica rukama umjetnika lokalnog uličnog festivala umjetnosti i navijačkih grbova, datuma i šara, koža gradskog tijela je istetovirana parolama i pozivima na smrt. Smrt novinarima, recimo. Šta znači smrt novinarima nego poziv na likvidaciju same slobode? To je ulazak u zamku praznine. Dok decembarsko sunce suši duševnu pustoš ovoga prostora, lica sa murala su zabrinuta kao što je bio Valentin Inzko. Sljedeći korak je dolazak apostola apokalipse, pojave nalik na Christiana Schmidta u dresu lokalnog kluba, sa domaćom NGO-botoks svitom koja dijeli grantove da činjenice o raznesenom srcu grada odu u zaborav, sudski legitimno, naravno.
Semir Behram