Ključne znamenitosti Mostara pretvorene su u prah ili su razmontirane, a s njima je otišao, ne samo komad pejzaža, nego i dokaz da su na ovim mjestima ljudi nekada radili. Većina infrastrukture uništena je i zamijenjena ništavilom. Nastala je ta specifična praznina grada, neprekidna odsutnost koju ništa neće utješiti.
Uzorci Mostara
Jutro prvog januara 2017. godine bilo je izrazito sunčan početak dana, pun teškog mamurluka i zastrašujuće hladan. Zimsko plavo nebo nad Mostarom pozivalo je na kafu i terapeutsku šetnju gradom. Prije šetnje i, što je najvažnije, kafe u Starom gradu, krenula sam u Titovu izbaciti smeće. Moja ulica izlazila je direktno na skoro obnovljeni šahovski klub na čiju je svježe ofarbanu fasadu neki idiot već išarao grafit, s čije su lijeve strane bili kontejneri. Prišla sam baciti otpatke kad mi po povratku pogled zaustavi plaketa na fasadi ruševine iza kontejnera na kojoj je stajalo ‘Radnički dom’.
Nisam mogla vjerovati da sam ga napokon pronašla. Radnički dom. Misteriozna zgrada koju nisam uspijevala locirati. Nemam pojma zašto ga je bilo tako teško pronaći. Prošla sam pored njega stotinu puta a da nikada nisam zapazila tu ruševinu; nije mi bila ni u perifernom vidu. Još manje ta ploča. Odmah sam krenula šetati oko zgrade. Govorila sam joj. ‘Eto te! Toliko te tražim!’ Ne znam koliko sam dugo tako koračala pokušavajući zabilježiti svaki kvadratni centimetar fasade, ulice sjeverno i južno od nje, prozore, ili barem to što je od njih ostalo. Pitala sam se je li zgrada mijenjana od konstrukcije. Istražila sam vrata, krov je nestao u misterioznom požaru prije pet godina. Hodajući oko nje, ruke su mi nonšalantno dodirnule fasadu. Gledajući u prozore na prvom spratu, pokušavala sam je zamisliti iznutra − sobe, stepenice, unutrašnju atmosferu. Željela sam nasloniti uši na fasadu ne bih li uhvatila jeku diskusija, sastanaka, deklaracija iz prošlosti. Zaintrigirao me ovaj impuls za slušanjem zidova, betona, cigli, kamenja. To je sve što sam željela da radim − da naslonim uho na ruinu i slušam.
Ostala sam dugi trenutak proučavati zgradu. Po odlasku, uočila sam rupe od metaka na južnoj fasadi. Neko je preko njih nacrtao cvjetove. Namjera mi je bila jasna, ali su me iziritirali hipijevski oblik i užasna boja intervencije. Zakolutala sam očima. Na stražnjem rubu zgrade primijetila sam rupu od metka, okruženu komadićima betona koji se odvajao od zida i bio spreman spasti. Prizor me uspaničio. ‘Šta ako padne?’, kao da će to promijeniti ukupno stanje Radničkoga doma, očito napuštenog i namijenjenog rušenju. Prizor ovih komadića fasade u ravnoteži između zida i praznine bio je nepodnošljiv. Najprije sam pomislila gurnuti betonske komade nazad na mjesto, ali očito ne bi tako ostali. Moja jedina opcija bila je prikupiti ih, što sam također oklijevala uraditi, jer nisam bila sigurna imam li pravo na to. Smijem li uzeti ovaj komad zgrade? Smijem li uzeti ove komade fasade Radničkoga doma bez da pokažem nepoštovanje? Zapanjilo me koliko se trenutak učinio svečanim kada sam uzela komade i stavila ih u malu plastičnu vrećicu koju sam imala u džepu. Otišla sam kući i u vrećici ostavila mali komad papira na koji sam napisala ‘Radnički dom, 01/01/2017, južna fasada‘.
Uzorci, dokazi, relikti
Godinama kasnije, kolekcija uzoraka značajno je porasla. Radnički dom, Rudnik, Žitopromet, Fabrika duhana Mostar i mnoga druga mjesta koja su pripadala jugoslavenskom dobu izbrisanom iz narativa uspostavljenog u Mostaru poslije rata. Nijedan trag radničkog, industrijskog grada nije ostavljen na miru ili barem uzet kao imovina. Jedan po jedan, betonski, kameni i čelični svjedoci vremena i iskustva socijalizma blijedili su, degradirani, uništeni i napušteni. Ključne znamenitosti Mostara pretvorene su u prah ili su razmontirane, a s njima je otišao, ne samo komad pejzaža, nego i dokaz da su na ovim mjestima ljudi nekada radili. Većina infrastrukture uništena je i zamijenjena ništavilom. Nastala je ta specifična praznina grada, neprekidna odsutnost koju ništa neće utješiti. Malo po malo, moji uzorci Mostara postajali su dokazi o prošlosti. Kameni, betonski i gipsani komadi, pokriveni gotovo izblijedjelom bojom, jednoga dana bit će sve što je ostalo od zidova koji su čuvali sindikate, štrajkače, sjene radnika, sastanke, kolektiv. Sve te stvari rastrgane su krahom socijalizma, ratom i kapitalizmom. Bili su uzorci, dokazi, a završit će kao relikti.
Gledajući plastične vrećice s komadima betona, zaista sam počela razumijevati da će jednoga dana postati arheološki nalazi. Budući komadi izbrisane prošlosti, komadi koji bi kasnije mogli biti analizirani, skenirani, disecirani. Koje bi tragove prošlosti ovi uzorci mogli čuvati? Kako na materijale djeluju vibracije sastanka? Oštroga govora? Zvuka fabrike? Jesu li upisane negdje u mikroskopskom univerzumu prašine? Možda će jednoga dana postojati tehnologija koja bi mogla vratiti frekvencije prošlosti, ožiljke koje su na zidovima ostavile rasprave, svađe, smijeh, smrznute u zrnu pijeska, u betonu pokrivenom blijedećom zelenom bojom, skrivenom ispod plakata koji najavljuje sljedeći sastanak sindikata. Gledajući u uzorke, svaki put bih pomislila na Bogdana Bogdanovića koji Mostarcima priča o tome kako su došli na mjesto koje će postati Partizansko groblje s ostacima svojih srušenih kuća, velikoga kamenja na kojem su se još uvijek mogli naći pokoja čuvarkuća, tragovi boje, dima iz pećnice ili kamina. Njemu je to bilo dirljivo, ponio je veliku odgovornost za to u što ih namjerava pretvoriti, pokapajući pritom male tragove Mostara u jedno mjesto, kako je više puta objašnjavao.
Iščekivanje nestanka
Sada kad sam skupila uzorke, moja je odgovornost sačuvati ih i pobrinuti se da uvijek budu spremni za pokazati i dokazati da je prošlosti bilo. Kamenje u vremenu amnezije. Nagovještaj izbrisanih sjećanja.
Nikad nisam mogla pretpostaviti šta bi sljedeće moglo nestati u Mostaru. Ili bolje rečeno, šta će sljedeće nestati od Mostara. Ponekad bi zgrada bila srušena, rasterećujući Mostarce prizora ruine, usput zauvijek brišući ono što je još ostalo od prije. Vodila sam različite razgovore s Mostarcima o njihovom krajnje ambivalentnom odnosu spram ruševina. S jedne strane, one su im emocionalni markeri, podsjetnici na nasilje koje treba ukloniti. S druge strane, iskazana je isto tako i izvjesna naklonost ka ruševinima, jer one stoje mirno, može ih se dodirnuti, gledati i čvrst su dokaz da prošlosti jeste bilo. Neki kažu da bi radije živjeli s ruševinama nego gledali kako nestaju, zbog straha od zaborava na to kako su nekada izgledale. Baš kao kad se pokušavaš sjetiti lica voljene osobe koja je umrla još davno, a čiju fotografiju nemaš.
Prikupljanje uzoraka ispočetka je bilo mehanizam nošenja s anksioznošću nestajanja onoga što sam smatrala važnim znamenjem. Prikupljanje tih fragmenata kao da je govorilo: ‘Nitko neće moći reći da ovo jednom nije stajalo na svom mjestu!’ Svaki put kad bih prikupila fragment, od ranije poznata emocija puzila mi je stomakom, emocija kojoj nisam znala ime. A onda sam jednog dana, šetajući Titovim mostom ugledala to što je nekada bila Titova vila, a što je sad ružni kičasti prodajni centar. I sjetim se osjećaja bespomoćnosti pred nestajanjem nečega dragocjenog iz pejzaža: sjekli su ogromno stablo u vrtu vile, deseci ljudi okupili su se da vide kako tog diva kidaju i rastavljaju. Sjetim se lica ljudi, njihove tuge i uznemirenosti, i shvatim kako se u preko 15 godina nikada nisam uspjela naviknuti na prazninu koju je ostavila odsutnost tog stabla. Noć nakon što je posječeno, prijatelj je otišao pred vilu uzeti granu. Od nje je izrezbario drveno prstenje. Dan danas imam jedan prsten, kao uzorak nekadašnjeg vrta.
Nekad je tu bilo stablo, nekad je tu bila zgrada, nekad je tu bio grad.
Aline Cateux, Mostovi Hercegovine 2.0
Sekcije: Poezija, putopisi, hodopisi i Arhitektura, urbanizam, ekologija
Mentorice: Anita Pajević, Senada Demirović-Habibija
S engleskoga preveo Boris Filipić
(2021/2022)
Realizaciju projekta Mostovi Hercegovine podržao EUNIC BiH: Ambasada Italije, Nizozemske i Slovenije, Austrijski kulturni forum Sarajevo, Goethe Institut, Institut francais, EU Info Centar u BiH i British Council.
EUNIC – European Union National Institutes for Culture (Nacionalni instituti kulture Evropske Unije) je evropska mreža organizacija koje se bave kulturnim odnosima. Zajedno sa svojim partnerima u više od 90 zemalja svijeta i sa mrežom od preko 120 EUNIC clustera oživljava evropsku saradnju na polju kulture, oslanjajući se na veliko iskustvo svojih članica iz svih država članica EU i pridruženih zemalja.
