Nekoliko kilometara od Makarske, na izrazito turističkom dijelu obale, nalazi se malo mjesto s tek nekoliko kuća i apartmana pod imenom Krvavica. Uz obalu u gustoj borovoj šumi mjesta smješten je tajanstveni lebdeći objekt specifičnog izgleda i namjene.
Piše: Kristina Bradara
Nekoliko kilometara od Makarske, na izrazito turističkom dijelu obale, nalazi se malo mjesto s tek nekoliko kuća i apartmana pod imenom Krvavica. Uz obalu u gustoj borovoj šumi mjesta smješten je tajanstveni lebdeći objekt specifičnog izgleda i namjene. Dječje pomorsko lječilište Krvavica jedinstven je primjer moderne lječilišne arhitekture druge faze modernizma i jedno od kanonskih djela hrvatske moderne arhitekture koja je relevantna i u internacionalnom kontekstu.
Ovaj objekt je izgrađen u periodu 1963. – 1964. za potrebe liječenja i rehabilitaciju djece s plućnim bolestima vojnih osiguranika, tadašnje Jugoslavenske narodne armije. Vojska je dugo kontrolirala lječilište te je ono bilo nedostupno za mještane i turiste Krvavice. Isto je tako bilo skriveno i izvan fokusa i u arhitektonskom smislu. Nikada nije ucrtano u katastar niti je bilo dio urbanističkih planova. Sličnu sudbinu imali su i brojni drugi vojni objekti koji su se pojavili u javnosti tek demilitarizacijom vojnih struktura. Kao ruševina liječilište je privuklo pozornost i postalo dostupno za istraživanje.
Miranda Veljačić zajedno s grupom arhitekata je 2008. godine otkrila ovu neobičnu strukturu. Do tada se nije znalo za postojanje ovog projekta. Građevinska dokumentacija, pa i podaci o samom arhitektu, jer je i to bila nepoznata informacija, pronađeni su u bogatom arhivu vojne luke Lore koji sadržava svu dokumentaciju o vojnim građevinama na obali.
Iz arhiva se doznalo da je ovaj čudesni objekt djelo arhitekta Rikarda Marasovića čije je ime otišlo u zaborav sve do ovog otkrića. Splićanin Rikard Marasović je osim upisa na Tehnički fakultet 1932. godine u Zagrebu iste godine obišao i Pariz i Berlin, što je izvršilo velik utjecaj na njegov arhitektonski put. Studirao je i školovao se uz rad po različitim biroima pa je tako, kad je 1942. godine diplomirao, iza sebe već imao desetak djela. Bio je sudionik NOB-a, obnašao je različite društvene funkcije, osvojio više nagrada za arhitekturu.
Jože Ladović je zapisao: “Oni koji su ga površno poznavali smatrali su ga pomalo čudnim egocentrikom, ali oni koji su mu se uspjeli približiti znali su da se iza te maske skriva osjetljiv sanjar i dobrovoljni samotnik, superiorne inteligencije”.
Što se tiče arhitekture, sredina nije mogla ići s njim u korak. Svoju arhitektonsku zrelost dokazao je više u Austriji i Švicarskoj nego u matičnoj zemlji. Pred kraj života, osim arhitekture, posvetio se i slikanju.
Organizacija prostora
Početkom 1960-ih Općina je vojsci dala lokaciju i u nekoliko godina teren je skroz izmijenjen. Regulirali su tok potoka, sagradili su cestu i lučicu. Divlji teren je postao uređena plaža s neobičnim, lebdećim objektom čija se namjena nije znala.
Ovaj objekt je izuzetan primjer skladnog i organskog odnosa arhitekture, pejzaža i sadržaja kuće. Ne postoji niti jedna kuća koja sažima sve ove elemente. Cijela zgrada funkcionira kao uređaj za liječenje – sunce, vjetar, bura s Biokova, maestral s mora. Funkcionalost je jako bitna za modernističku arhitekturu. Svaki elemenat zgrade, svaka prostorija, svaki detalj, kao i zgrada u cjelini, projektirani su da što bolje odgovaraju potrebama liječenja i odmora djece.
Okosnicu strukture kuće čine prostori ‘dječjeg svijeta’ spram prostora ‘svijeta odraslih’. Kompleksom dominira kružni lebdeći volumen koji je visoko podignut iznad prizemlja stubovima. U kružnom volumenu su smještene sobe stacionara lječilišta za djecu – “prostori dječijeg svijeta”. Sobe su organizirane prilično jednostavno u jedinicama od po 12 kreveta u dvije odvojene prostorije između kojih se nalaze soba dežurnog osoblja, kupaonice i predprostor. Svaki sklop ima svoju terasu. Svi prostori su direktno zračeni, dok same spavaonice imaju dvostruko osvjetljenje i zračenje. Svaka od ovih jedinica ima prirodno sunčevo osvjetljenje i može se zaštititi od udara vjetra bez obzira na smjer iz kojeg dolazi.
Kružni volume položen je na prizemni volumen tlocrtnog ‘L’ oblika koji objedinjuje društvene prostore, kantinu, sobe za dnevni boravak, igraonice i TV salu. Sustav velikih višekrilnih vrata povezuje sve te prostorije i dodatno ih proširuje na vanjski prostor.
Način na koji je postavljen ovaj volumen dijeli prizemlje na zapadni ulazni prostor i istočnu terasu s vrtom. Njegov krov služi kao terasa na razini stacionara kako bi najmanja djeca, na koju treba posebno obratiti pozornost, nesmetano provodila vrijeme na zraku takozvano sunčalište. Ispod kružnog volumena prostor je odjeljen od dijela kretanja, cirkulacije, ulaza i kontakta s mjestom od dijela igre, boravka, parka, plaže i usmjerenih vizura. Ulaznim prostorom dominira dvokraka rampa koja dinamično povezuje prizemlje s katom i na taj način tim prostorom se može kretati nesmetano. U čitavom prostoru ne može se naići na nijednu stubu. Rampa dodatno naglašava kružni oblik građevine. Nema puno ovako izgrađenih rampi u Hrvatskoj. To je ultimativni modernistički element.
Prostorije koje formiraju uzdignuti volumen i park koji taj volumen okružuje stvaraju sjenovite ambijente ugodne za boravak djece, brišući granice između prirodnog i artificijelnog ambijenta šume u kojoj se objekat nalazi. Razigrani krovni volumeni s donje strane smireni su sa ujednačenom zaobljenom plohom koju nose centralno postavljeni stupovi konusnog presjeka. Zbog toga čitav volumen stoji konzolno na obje strane, što dodatno pojačava dojam ‘levitacije’.
Sjeverni dio sklopa dijelom je ukopan u teren koji je u nagibu te je formiran prilazni park koji prelazi preko njegovih krovova. U tom dijelu smješteni su svi servisni prostori: tehnički, medicinski, skladišni gospodarski kao i stanovi osoblja. Dva niska bloka servisnih funkcija formiraju gospodarsku ulicu, preko koje su povezani mostom. Niski ukopani blok završava četverokatnom stambenom zgradom za osoblje bolnice. Administrativno-upravni dio objekta sa suprotne strane sadrži prijemni odjel, ambulantu, upravu i kuhinjski blok. Osoblje ima vlastite komunikacije unutar objekta, vlastiti ulaz s natkrivenim trijemom i odvojene linije kretanja. Struktura i mjerilo gospodarskog dijela, obrade i artikulacija njegovih prostora u arhitektonskom i funkcionalnom smislu predstavlja poznati i očekivani prostor lječilišta i ‘svijeta odraslih’.
Sudbina dječjeg lječilišta u Krvavici
Kad je izbio Domovinski rat, zgrada je, kao i mnoge na obali, izgubila svoju prvotnu namjenu i služila za sklonište izbjeglicama, da bi potom 2002. iz ruku MORH-a prešla u vlasništvo državne tvrtke Club Adriatic. Od nekadašnjeg lječilišta ostalo je uglavnom samo ono što se nije moglo tako lagano uništiti – beton i kamen. Može se još naći i poneki uništeni komad originalnog starog namještaja.
‘…ruševina ‘propuh’ stanja nalazi se i u Krvavici, malom pitoresknom mjestu udaljenom od Makarske 3 km zapadno. Ovaj objekt nekad je bio vojni hotel, a mislim da je danas u vlasništvu Cluba Adriatic. Dakle, u maloj šumici na samoj plaži nalazi se ovaj, kružno kao svemirski tanjur arhitektonski riješen nekadašnji hotel. Tablu recepcije sam pronašao u jednoj sobi, a objekt ću upamtiti po tome što je prepun perja. Perja na sve strane.’ / np Unoffical Tribute To Black Sabbath VA – In These Black Days – Ulomak iz rasprave ‘Anti turizam MA rivijere’ na http://sickofitall.blog.hr
Zalaganjima Platforme 9.81 i splitskog Konzervatorskog odjela, objekt je 2012. uvršten u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Priču dječjeg lječilišta su ispričali redatelj Saša Ban i arhitekt Maroje Mrduljaš u dokumentarcu “Betonski spavači” koji je izašao u lipnju 2016. godine. U filmu su u četiri dijela pokazali s kolikim se sustavnim nemarom ovdje tretira modernistička arhitektura koja je, naglašavam, svjetski relevantna činjenica.
Od turističke komercijalizacije lječilište je prije svega spasila ekonomska neisplativost investicije u odnosu na postojeći smještajni kapacitet. Kod nas je još uvijek stav – bolje rušiti, nego krpati. S nezavisne je kulturne scene potekla je ideja da prenamjeni lječilište u društveno korisnu infrastrukturu te da u Krvavici bude smješten Regionalni edukacijski i istraživački centar za kulturu i mlade.
Međutim, ponovo se govori o prodaju ovog arhitektonskog remek djela. Tome su se suprostavili Udruga Kačić, Platforma 9,81 i Slobodne veze / Projekt Motel Trogir. U otvorenom pismu koje je dobilo podršku brojnih građana, aktivista, kulturnih, zdravstvenih i drugih radnika, pozivaju predstavnike Vlade i čelnike resornih ministarstava da odustanu od prodaje ove vrijedne imovine čiji se potencijal višestruko ocrtava u trenutku globalne pandemije:
“Potaknuti aktualnom globalnom zdravstvenom krizom te podržani od strane široke grupe građana, organizacija i stručnjaka različitih profila, tražimo od Vlade RH da odustane od namjere prodaje Dječjeg lječilišta u Krvavici, te da se ono obnovi kroz privođenje objekta njegovoj originalnoj svrsi – liječenju respiratornih bolesti djece i odraslih.“
U otvorenom pismu se još navodi kako se privatizacijom ovih objekata ide u smjeru izgubljenih mogućnosti za unaprjeđenje zdravlja građana i društva općenito. Inicijatori peticije, arhitekti, aktivisti i kulturne radnice i radnici iskazali su spremnost aktivno se uključiti i pomoći oko promišljanja i oblikovanja budućnosti ovih lječilišta na dobrobit lokalne zajednice i šire javnosti, svjedočeći o tome da arhitektura kao javno dobro gradi ljudske živote.
