Nedavno preminuli književni velikan Bosne i Hercegovine, Dževad Karahasan svoj ptičji govor upotrebljavao je i kao mjesto za svijanje gradova. Ovaj vrsni pripovjedač, romanopisac i novelist, posebno je u esejima uspio ostvariti svoj mali i osobni urbanizam, kojeg je kasnije napravio kao „kuću za umorne“ od lažnog svijeta.
Karahasan je počeo svoju dugu šetnju u mjestu malom, ali punom iskustva zrcaljenja svemira, nastavio ga u Sarajevu, a dovršio kao slavom ovjenčan pisac u Njemačkoj. Pa ipak, ono što je cijelo vrijeme živio u daljini jeste potraga i osjećaj Sarajeva kao grada u kojem sve nastaje i prema kojem se sve kreće. Karahasan je i sam pisao o pripovijedanju grada, vrlo jasno i konkretno i njegovi eseji su puna prava teorija književnosti, ali ona je svoju konkretnu vezu sa urbanizmom uspostavila u njegovoj, kako sam kaže, „poetici rušenja“. I to nije bilo kakva poetika rušenja, nego baš ona iskustvena, na vlastitoj koži iskušena poetika čovjeka kojeg gađaju snajperima, tenkovskim zrnima i raznim arsenalom granata. To je ista ona poetika Gradorušitelja, koje je sam Bogdan Bogdanović proklinjao dok su razarali Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo, Mostar. I kada je pisao esej Čovek-Sarajevo sarajevskim prijateljima prestravljenim u podrumima i sklupčanim po hodnicima srušenih zgrada, kao da se obraćao samom Dževadu Karahasanu. Pisac je tada trčao pod snajperima po vodu, svjedočio brojnim svađama i smrtima, ostajao budan noćima pod granatama u podrumu, pomagao koliko je mogao u bolnici i svjedočio izjavi majke koja je molila da joj djecu rane, kako bi ih prevezli u inozemstvo na liječenje. I za svo to vrijeme pisao roman Šahrijarov prsten. Tek kada se osjetio beskorisnim i jedino ugnjetavanim, odlučio se za napuštanje Sarajeva. Karahasan i Bogdanović su bili doista prijatelji i ne samo da su dijelili lokaciju Austrije kao svoj apatridski spas, već i anegdote izbjegličkog svijeta.
Upravo u ovom trenutku prisilnog napuštanje počinje prava priča o gradu, o Sarajevu. Karahasanov osobna priča tka most prema urbanizmu. Grad ne postoji u maloj zajednici naselja ili sela. Kao što ne postoji ni priča o gradu u malom mjestu ili na selu, niti postoji neka njena složenija forma, ne postoji pisano pripovijedanje tamo gdje nema „socijalne nelagode“. Ta vrsta nelagode može postati bitna i zanimljivo proizići iz građe samo tamo gdje se ljudi ne poznaju, ali imaju neke zajedničke zadatke. Ovakvi odnosi postoje samo u Gradu ili u gradovima, tamo gdje su posložene svakodnevne scenografije predstava, i gdje je konstitucija razgovora počela iz potrebe, a ne iz nužnosti.
Karahasan piše o Sarajevu kroz agresorsko paljenje Vijećnice, početak i rušenje Marindvora i Kovačića, kroz priče o tradicionalnim četvrtima i njegovim stvarnim i mitskim vrtovima, a s obzirom da su takvi, često su to onda priče i o grobljima, poput važnog i tragičnog Jevrejskog groblja. Samo na grobljima na kojima se možete osamiti u dijalogu možete primijetiti važne arboretume. Tada možete osjetiti olakšanje da ste u gradu.
Ponovno svečano čitanje Karahasanovih eseja o Gradu, riješilo mi je dva vrlo važna problema, a za koje uopće nisam shvatio da su problematični. Najprije, dobili smo, mi iz OKC Abraševića, odgovor na nedavno, očito ne sasvim pažljivo pitanje gdje je centar Mostara. To je pitanje ispravno iz današnje perspektive, ali zaboravili smo odgovor kojeg već znamo oduvijek, gdje je centar onog Izgovorenog te tako, Stvorenog grada. Za razumijevanje ovoga moram priložiti priču iz osobne memorije. Kada je moj djed, stari rudar i odbačeni borac-ilegalac, koji je u svim tim metežima uspio završiti tek osnovno školovanje, njegove pripreme za odlazak u grad bile su poput malog rituala. Nakon higijene i obaveznog brijanja, oblačio bi najbolje odijelo i svoju staru rudarsku kapu i potpuno ispao iz istorije, uz štap, othodao polako u kako je on govorio – Čaršiju. Ne u grad, potvrđuje Karahasan, već u Čaršiju. Dakle Čaršija, ili Stari grad ili mjesto određeno u Starom gradu je Trg i Centar Mostara. Ne ona čaršija iz slenga ili pogrdnih idioma, već tradicionalna Agora – gdje ljudi ne idu kupovati, već pokazati se jedni pred drugima, pojaviti se likom i rječju, čuti jedni druge, pronaći jedni druge. Ja sam tada, nemajući pojma o tome, promatrao i čudio se djedu koji po našim mjerilima nije bio obrazovan, kako pun gradske kulture i ljubavi prema Gradu odlazi u njegovo Srce. Kad već kopam po sjećanju, postaje mi sasvim jasna ona toplina kojom je nas, mlade muzičare pred rat, pazila i odgojila ta ista Čaršija gdje smo se sklanjali po pustim tezgama i naseljavali hladne, a zapravo tople stepenice. Danas je to mjesto i dalje Stari grad, ali više nije Agora – ili nema nikoga za priču ili se ne možete čuti od brojnih turista.
Karahasan jasno opisuje što znači šetati po gradu koji je upravo ili recentno izgubio svoj stvarni, pravi ili ako hoćete, izvorni lik i upravo to nazivam Karahasanovom šetnjom. Ne nastaje ta šetnja iz neke želje za dopadanjem, slijeđenjem svjetskih trendova, i ne daj bože iz turističkog prenemaganja, ta šetnja nastaje iz potrebe da se govori o gradu i da ga se na taj način održi živim. No pisac nas korigira, i tako i nas iz Abraševića koji već dvanaest godina šetamo po Mostaru i pitamo se intimno jesmo li mi arheolozi ili živimo u prošlosti, konačno ispravlja – one priče u šetnji, koje se dijele sa znatiželjnicima moraju se dijeliti. Ne zato jer nas na to nešto vanjsko prisiljava, nego zato što su svi naši gradovi – oni koji su jednostavno Prestali, oni koji nisu Dopušteni i oni koji su Izbrisani od strane osvajača, nastavili živjeti u ljudima. Zbog toga se u svim tim šetnjama ravnopravno miješaju i podnose dva diskursa, dvije tužne paradigme koje zajedno Velikodušno preživljavaju.
To nas je naučio Čovjek-Sarajevo.
