Jesmo li dosegli granice rasta?
Nema povratka na normalni život prije pandemije, jer je svijet makar od 2008., a po mišljenju mnogih analitičara čak i od 70-tih godina XX. stoljeća živio u stanju permanentne krize. Njegova najava su bili radovi kao što su Izvještaj za Rimski klub „Granice rasta“ iz 1972., radovi ekonomista i sociologa Nicholasa Georgescu-Roegena, Howarda Oduma, Hermana Dalyja, André Gorza. Iz njih je jasno proizilazilo da u ekonomski račun treba uvrstiti troškove životne sredine i ograničenja vezana za zakone termodinamike. Tako izmijenjen račun pokazivao je još prije pola stoljeća da je model razvoja zasnovan na porastu BDP-a dizanog porastom konzumiranja neodrživ.
Inovativnost će pobijediti sve barijere?
Ekonomisti iz neoklasične škole nisu se slagali s tim principom, dokazujući pomoću svojih modela da ne postoje barijere za rast i da on može ubrzavati, gonjen specijalnim i konačnim resursom: ljudskom inovativnošću. Neki su za taj rad dobili Nobelovu nagradu, 2018. su nagrađeni Paul Romer i William Nordhaus, istaknuti kritičari teze o postojanju objektivnih granica rasta. Nije vrijeme za to da se procjenjuje spor među ekonomistima, iako on, naravno, ima fundamentalni značaj. Danas se ipak moramo suočiti s traumatičnim iskustvom sudara civilizacije navodno zasnovane na neograničenoj moći ljudske inovativnosti s kreativnošću Prirode, čiji je proizvod virus SARS-CoV-2. Taj zlokobni mališa je u toku nekoliko sedmica zamrznuo najmoćnije zemlje svijeta. I iako pandemija Covid-19 nije kuga, koja je u XIV. stoljeću pokosila skoro polovinu stanovništva Evrope, ona ipak djeluje s istom nezadrživom logikom. I, naravno, ljudska inovativnost će sigurno donijeti odgovor u obliku vakcine, a sada služi kontroli pandemije.
Priroda odgovara čovjeku
Ipak, sama pandemija je test za civilizaciju III. talasa, kako bi to rekao Alvin Toer, koja je stvorena na ruševinama suvremenog industrijskog društva, oslonjena uglavnom na usluge i nematerijalno konzumiranje. Ulog u tom testu nije samo preživljavanje epidemiološke opasnosti, a onda izbjegavanje najgorih opasnosti koje proizilaze iz krize: raspada veza u rezultatu dugotrajnog „zamrzavanja“ društva, recesije i porastu raspoloženja koje pogoduje autoritativnoj vlasti. Trenutna neočekivana kriza je, naime, zamrznula i one probleme i izazove, koje smo živjeli još u januaru. Za vrijeme januarskog Ekonomskog foruma u Davosu mnogo se govorilo o klimatskim promjenama, očekivanoj recesiji, turbulencijama na tržištu goriva i sirovina. Generalni sekretar UN António Guterres opominjao je pred četirima jahačima apokalipse i direktno rekao: „čovječanstvo je objavilo rat prirodi, priroda odgovara agresivno.“ Na Guterresa se nadovezivala tinejdžerka Greta Thunberg, ponavljajući svoju poruku: „Zemlja, naša kuća, gori.“
Novi, zeleni svijet?
Sva ta upozorenja nisu izgubila svoj značaj, budućnost nakon krize moramo osmišljavati i organizirati imajući na umu da organizam koji je ugrozio daljnje funkcioniranje civilizacije, a možda i opstanak čovječanstva, nije SARS-CoV-2, nego čovjek sam. Zato se ne radi samo o tome kako što prije osoviti na noge ekonomiju, nego kako iskoristiti antirecesijske intervencije da buduća ekonomija ne bude opasnost za životnu sredinu i čovjeka samog. Zato treba s uvažavanjem primiti deklaraciju lidera Evropske unije i mnogih drugih država koji tvrde da projekat Evropskog zelenog plana (European Green Deal) još više dobija na značaju. Jer može biti i strategija oživljavanja privrede, kao i njene modernizacije u pravcu koji će rješavati probleme budućnosti. Treba ipak biti svjestan da nakon iskustva ove krize Zeleni plan ne može biti jednostavno recept na ozelenjavanje kapitalizma, kako bi i dalje išao putem rasta. Potrebna je transformacija ekonomije i društava u duhu ekološkog razvoja, dakle ravnoteže među aktivnostima čovjeka i mogućnostima životne sredine.
Čeka nas Velika transformacija
Takva promjena cilja razvoja ticat će se mnogo drugih parametara društvenog života, od sfere konzumiranja, preko društvenih usluga, odnosa rada i zaposlenosti, uloge kulture, društveno–političke organizacije. Jednostavno: čeka nas Velika Transformacija, čiji kraj nam je nepoznat. Moramo ipak biti svjesni da smo u toku dosadašnje historije izgradili civilizacije neobičnog stupnja složenosti, u kojima žive složena i funkcionalno raznorodna društva. Upravo ta složenost i raznorodnost su garancija nesavršenih, ali realnih postignuća, kakva su autonomija i subjektivnost pojedinca, ljudska prava, postupna emancipacija žena i porast prihvaćanja različitih životnih stilova i identitetskih izbora. Ništa nije badava – složenost zahtijeva energiju, onu doslovnu, potrebnu za neprestano napajanje infrastrukture suvremenog društva, neophodne za koordinaciju njegovog djelovanja. Ukoliko nećemo da Velika Transformacija bude veliki pad, moramo naći način za održanje strukturalne složenosti i njeno održavanje protiv sila raspada. Dakle, trebamo nove i kvalitetne izvore energije. Kao nikad dosad moramo se okrenuti pomenutom konačnom resursu – ljudskoj inovativnosti. Ne zbog toga da bismo vratili svijet prije krize, nemoguć za vratiti, nego da bismo projektirali alternativu tom svijetu.