Garrett Eckbo jedan je od inovatora modernističke arhitekture krajolika. Do njega je ovo umijeće bila uglavnom arkadija koja se bez upliva tehnike i suvremenih dostignuća bavila samom sobom, izuzimajući čovjeka i tehnologiju. Vrtovi su pogon dinamike, aktivnosti i učenja, kao i gradovi, mjesta volje, a ne samo discipline. Treba smanjiti stil ili ga treba posve inkorporirati u zajedničku mrežu utjecaja i djelovanja i tako stvoriti pravila novog ljudskog okoliša.
Eckbo u potpunosti usvaja modernističku arhitekturu, pa čak i avangardu, jer će ostati trajno pod utjecajem konstruktivizma. Njegovi prvi nacrti bave se organizacijom prostora u skromnim ili skučenim uvjetima, šireći ga korištenjem staklenih ploha, rampi, laganih metalnih struktura, malih bazena s vodom, zasadima trave u raznim oblicima kompozicije koji su realizirani na način rješenja problema koje traži problem sam. Uskoro počinje esperimentirati sa vrtom i superblokovima. Koristi razne nove materijale kao što su plastika, lagani čelik, azbestni cement, a sve kako bi naglasio jasnoću forme i razlike među suptilnim prostornim granicama i prijelazima. Istovremeno sve više radi pod utjecajem skulpture, i to one konstruktivističke. Skulptura zapravo pokazuje kakav krajolik treba i onda se on oblikuje na način njenog smještanja i raspršenja u prostoru.
Ecbo stalno ulaže u značaj razvoja znanosti, jer prema njegovoj procjeni, ona može dodatno razvijati materijale za izgradnju, kao što su obogaćivanje tla i osnaživanje biljaka za preživljavanje. Znanost može ostvariti kreativan i racionalan susret između formi i ljudskih bioloških potreba. Ecbo je dizajnirao mnoga naselja izbjeglica, a bio je ogorčen zbog deportacija Japanaca i Afroamerikanaca za vrijeme Drugog svjetskog rata, što je u njemu probudilo, osim visoke doze empatije i građanskog osjećaja, još jaču potrebu za društvenim angažmanom. Nakon ovog iskustva, do kraja života razvija osjećaj socijalne pravde koji rukovodi njegovim dizajnom kao nit vodilja i kao kreativni društveni cilj. Postao je članom istraživačke grupe Telesis koja se generalno posvetila proučavanju brzog rasta i napretka s namjerom utjecaja na progres koji trebao biti inteligentno planiran i izveden inteligentnim naporima i sredstvima u ljudskim rukama. Treba stvoriti najbolje moguće fizičko okruženje za sve ljude, zajednički i individualno, bez obzira na rasu, vjeru, bogatstvo i društvenu poziciju. Dizajn treba odslikavati život u dvadesetom stoljeću, tehnologiju, psihologiju i osjećajnost. Telesis zagovara fizičko okruženje kroz inkluzivno planiranje, radeći unutar postojećeg društvenog i ekonomskog te pravnog okvira. Cilj životnog prostora je da pruži prostor za veselo i zdravo življenje. Urbani život, rad i rekreacija ovise o mreži infrastrukturnih usluga, uključujući komunikacije, prijevoz, uslužne djelatnosti, vodovod i kanalizaciju, struju, bolnice, biblioteke i razne službe zaštite – sve ovo treba biti pažljivo planirano. Dizajn stanovanja za sve klase i rase mora biti jednak.
Nakon rata Eckbo traga za novim idejama i novim formama pa tako radi vrtove koji su apstraktne kompozicije vertikalnih i horizontalnih planova u kojima biljke tretira kao materijal koji pruža kontrast tekstura, a drveće koristi kao skulpture. Ponekad je doslovce inspriran Kandinskim, ali čini se kako su ti vrtovi nažalost ipak ostali u domeni planiranja i nisu nikada realizirani. Pri tome koristi samo suvremene materijale, što će mu postati karakteristika. Koristi lijevani beton, betonske blokove, plastiku, lagane metalne cijevi i metalne stubove. U brojnim kooperativnim, zajedničkim stanovanjima, drveće upotrebljava i sadi na takav način (mnogo drveća različitih visina i širina) pa ona stvaraju novu sigurnost, ravnotežu i zaštićenost prostora koji je izvornim planiranjem izdvojen kao – prevelik i masivan.
Eckbo je redefirnirao arhitekturu krajolika. Područje rada dizajnera prostora je sada posve humanizirani krajolik. Kako sam kaže ovaj dizajn „nije čisto umjetnost prirode, već umjetnost čovjeka u prirodi – postoji samo sa čovjekom“. Buduća znanost treba se pozabaviti ekologijom, a ekolog, taj znanstvenik ili znanstvenica budućnosti, mora biti dio svakog arhitektonskog i dizajnerskog tima. Klimatsko područje mora biti taj vodeći organizacijski princip, prema njemu se sve treba izvoditi. No, on se mora pomaknuti prema suvremenom tehnološkom modelu, u kojem se koriste univerzalni materijali, a ne samo oni iz određene regije.
Teorija modernog dizajna mora jednako tretirati i formu i funkciju. Ovo se ne ostvaruje preko krute forme već pitanja proporcije, intenziteta, cjeline, razlike, ritma i ponavljanja, što mora biti dano opušteno, fleksibilno. Stvara novi teoretski pojam – prostor-formu. Ova ideja objedinjuje zgradu i prostor tako da proširuje zgradu u prostor i vrt. Važne su mu fizičke dimenzija čovjeka u prostoru – pogled oka, zahtjev za sjenom, razmak koraka. Za dizajnera je najvažnije slijediti ljudsku raznolikost i poštovanje. Vrtovi ne smiju biti samo vanjski dnevni boravci, oni trebaju omogućiti avanturu svaki put kada ih posjetimo. Oni trebaju nuditi životnost, fantaziju, maštu, kao i opuštanje i mir. Dizajn treba poštovati i prirodu i čovjekovo nasljeđe. Njih treba spajati. Jedinstvo, spajanje i hibridizacija stvaraju jače i bogatije forme. Pri tome, svaki park se mora prilagoditi drugačijim fizičkim zahtjevima. Eckbo je vjerovao kako dizajn, zajedno sa znanošću, može transformirati ne samo fizičke prostore već isto tako kvalitetu života za sve, za bolje demokratsko društvo.
