Šta zamislite kad vam spomenu afričku umjetnost? Vidite li plemenske maske, figurične skulpture i slike afričkih žena koje nose vodu na glavi? Ako je tako, čini se da ste zaglavili u tradicionalnoj eri afričke umjetnosti.
Svijet se neprestano mijenja u skladu s vremenom, prostorom i trendovima, čak i u zemljama u kojima se čini da se trendovi zadržavaju duže nego u drugim zemljama. Svi napredujemo u savremeni svijet, no internetska pretraživanja „afričke umjetnosti” i dalje prikazuju tradicionalna zdanja. Savremena afrička umjetnost još uvijek je nedovoljno zastupljena i neshvaćena u zapadnom svijetu.
Crpeći inspiraciju iz tradicionalnih afričkih umjetničkih praksi, iskustava kolonijalizma, moderna i postmoderna afrička umjetnost transformirana je prije svega procesima globalizacije. Iz bogate ere “Nove Afrike” iznikli su umjetnici na kojem vam putem ovog kratkog pregleda obraćamo pažnju.
Piše: Matej Šimić
Yinka Shonibare je suvremeni britansko-nigerijski umjetnik poznat po kiparskim instalacijama koje istražuju teme postkolonijalizma i interkulturalnosti. Koristeći holandske tkanine na vosku, Shonibare proizvodi haljine kao osnove za slike i skulpture, što je prikazano u njegovom filmu The Swing (After Fragonard) iz 2001. godine, pregledu poznatog rokoko slikara Jean-Honoréa Fragonarda. Za umjetnika materijal označava pitanja trgovine, rase i politike, jer su ga Europljani proizveli da bi se npr. u Indoneziji potom prodao kao etno stil koji je onda postao popularan i u zapadnoafričkim zemljama.
“Moj se rad bavi idejom o postojanju te fuzije ili hibridnog kulturnog identiteta i onoga što on stvara”, objasnio je. “Ljudi uvijek žele kategorizirati stvari: mnogo me više zanima ova hibridna ideja.” Za Shonibarea je posuđivanje – ili posuđivačka kultura – srž kreativne umjetnosti.
“Umjetnici bi trebali slobodno koristiti sve što žele upotrijebiti. Cijelo vrijeme parodiram europsku baštinu. Picasso se u velikoj mjeri oslanjao na afričke slike. Ne vidim problem. Ograničavanje sebe i osjećaj kao da ne možete koristiti slike iz drugih kultura je najneaktivnija je stvar koju možete učiniti. Sve dok ne vrijeđate ljude, trebali biste imati slobodu posudbe. Umjetnici to rade stalno. Bez toga ne biste mogli ništa stvoriti – ne biste mogli snimati filmove ni kreirati mode – jer biste bili zaglavljeni u vlastitoj, ograničenoj baštini i slikama. To ne znači vrlo zanimljivu umjetnost.”
Shonibare je rođen 10. veljače 1962. u Londonu, Ujedinjeno Kraljevstvo, odrastao u Lagosu u Nigeriji, ali se u djetinjstvu vratio u Englesku. U 17. godini razbolio se od poprečnog mijelitisa, upale leđne moždine koja ga je ostavila paraliziranim na polovici tijela. Usprkos ovom invaliditetu, pohađao je Byam Shaw College of Art u Londonu, a 1991. godine primio je Goldsmithsov MVP. Godine 2005. postaje član Reda Britanskog Carstva, odnosno MBE, naslov koji i danas službeno nosi. Shonibare živi i radi u Londonu. Danas se njegovi radovi čuvaju u zbirkama Nacionalne umjetničke galerije u Washingtonu, D.C., Muzeja Victoria i Albert u Londonu te Umjetničkog centra Walker u Minneapolisu.
William Kentridge južnoafrički je umjetnik, izvođač i filmaš, najpoznatiji po animiranim crtežima. Centralni fokus Kentridgeovih djela bilo je preispitivanje vremena prije i nakon aparthejda. U njima objedinjuje autobiografiju s radovima izmišljenih likova kojima povezuje svoje naracije. Potpis mu je ekspresivan, pun gesturalnih crteža crnim ugljenom i tintom. U njegovim se animacijama jedan crtež iznova i iznova retušira kako bi se stvorilo fotografije filma, pri čemu svaka nova slika radi palimpsest (novi tekst ispisan preko izbrisanog prvobitnog) ocrtavajući znakove brisanja.
“Moj rad govori o privremenom trenutku”, objasnio je.
Kentridge je rođen 28. travnja 1955. godine u Johannesburgu u Južnoj Africi. Međunarodno priznanje stekao je za kratki filmski serijal 9 Drawings for Projection (1989-2003.). 2016. godine u Londonu otvorena je njegova samostalna izložba “Thick Time” u White Chapel Gallery u Londonu, koja je evocirala tehnologiju iz 1920-ih i dadaistički kolaž. Kentridge je režirao i nekoliko opera, od kojih je najpoznatija bila Wozzeck iz 2017. godine. Umjetnik nastavlja živjeti i raditi u Johannesburgu u Južnoj Africi. Kentridgeovi radovi čuvaju se u zbirkama Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, Umjetničkom institutu u Chicagu, Tate Gallery u Londonu i Goetz Collection u Minhenu.
Kentridge svoje filmove započinje jednim crtežom koji onda mijenja, dodaje mu pomalo i oduzima, fotografirajući svaku promjenu. Proces transformacije istodobno je očit i dinamičan. Dugometražni 35milimetarski film, koji umjesto filmom, autor inzistira nazivati crtežima za projekciju, sastavljen je od devet kratkih animiranih projekcija nastalih između 1989. i 2003., koje prate javni i privatni život Sohoja Ecksteina, vlasnika rudnika i land developera te dinamičnu društvenu i političku stvarnost Južnoafričke Republike.
William Kentridge – Ten Drawings for Projection:
Bodys Isek Kingelez ili Jean Baptiste (1948. – 2015.) bio je kongoanski kipar i umjetnik poznat po svojim modelima fantastičnih gradova, izrađenih od kartona, papira, vrpce i drugih uobičajenih materijala. Njegovi su radovi predstavljeni na brojnim izložbama diljem svijeta, uključujući izložbe u Centru Georges Pompidou u Parizu i Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku te u Documenta XI u Kasselu. Kingelez je rođen kao najstariji od devetero braće i sestara u Kimbembele-Ihungau u Demokratskoj Republici Kongo (tadašnji belgijski Kongo.) Nakon završetka srednje škole preselio se u Kinshasu 1970. godine. Do 1977. godine studirao je i honorarno predavao u školi. Angažirao ga je Nacionalni muzej u Kinshasi kao restauratora umjetnosti, gdje je radio sve do 1985. godine, posebno na restauraciji afričkih maski. Tu se počeo baviti i kiparskom praksom po kojoj će kasnije postati poznat. Za vrijeme života nije imao komercijalnog trgovca umjetninama koji bi predstavljao njegovo djelo. Umro je 2015. godine od raka.
Kingelez je prije svega poznat po svojim modelima fantastičnih i utopijskih gradova izrađenih od otpadnih materijala poput kartona, papira i plastike. Ovi modeli prikazuju idealističku viziju društva koja se suprotstavlja našoj oštroj stvarnosti i govori protiv raširene konstrukcije koju financira Svjetska banka u suradnji s korumpiranim afričkim režimima. U svom djelu je pokušao uspostaviti bajkoviti svijet kojim je prikazivao svoje unutarnje fantazije i ideale zamišljene za stvarnost koja bi bila otvorena za sve. Sarah Suzuki, kustosica u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, je rekla kako Kingelezov rad stvara “mjesto optimizma, mjesto ljepote… na kojem se svi osjećaju dobrodošlim.”
Malick Sidibé bio je proslavljeni malijski fotograf. Radio je prije svega u crno-bijeloj tehnici, njegove su fotografije živahni portreti i prizori slavlja. Njegova najpoznatija djela prikazuju pop kulturu u usponu i noćni život malijske prijestolnice, na način da detaljno dokumentiraju mlade ljude i njihovu odjeću u elegantnim studijskim portretima s pozadinama koje se podudaraju ili namjerno sukobljavaju s odjećom i pozama.
“To je svijet, nečije lice”, objašnjavao je Sidibe. “Kad je snimim, vidim budućnost svijeta.”
Rođen 1936. godine u Solobi u Maliju u seljačkoj obitelji. Odrastao je pomažući ocu pastiru i ušao je u školu u dobi od 10 godina. Sidibé je u ranoj dobi prepoznat te je odabran da pohađa Sudansku školu obrta, a kasnije je radio kao pripravnik u butiku foto servisa Gérarda Guillata-Guignarda, gdje je razvijao vještinu i zanimanje za fotografski medij. Nastavlja s međunarodnim priznanjima, između ostalog samostalnim izložbama u Muzeju suvremene umjetnosti u Chicagu, muzeju Stedelijk u Amsterdamu i Musée Pincé u Angersu. Dobitnik je nagrade Zlatni lav za životno djelo na Venecijanskom bijenalu, jednom od najvećih priznanja u svijetu umjetnosti. Umro je 2016. godine u dobi od 80 godina.
Na Badnjak 1963. godine, Sidibé je uočio mladi par u klubu, izgubljenom u očima drugih. Ono što je nazvao talentom za promatranje omogućilo mu je da uhvati njihovu tihu intimu, četkajući glave dok miluju prazan plesni podij. “Ušli smo u novu eru i ljudi su željeli plesati”, rekao je Sidibé. “Glazba nas je oslobodila. Odjednom su se mladići mogli približiti mladim ženama, držati ih u rukama. Prije toga nije bilo dopušteno. I svi su željeli da se slikaju izbliza.“
El Hadji Moussa Babacar Sy (El SY) rođen je 1954. godine u Dakaru u Senegalu. Studirao je na École Nationale des Beaux-Arts u Dakaru. Svoje kritičko stajalište u vezi sa senegalskom vladom – u prošlosti i danas – izražava se u njegovom umjetničkom, a posebno aktivističkom radu. Zajedno s Džibril Diopom Mambetyjem i Youssoupha Dionom osnovao je 1974. Laboratoire AGIT, ikonoklastični kolektiv antitetičan Senghorsovoj kulturnoj politici koji se zalagao za heterogenost u etabliranom svijetu umjetnosti. 1977. godine osnovao je Village des Arts na otoku kraj obale Dakara, gdje živi i radi 70 umjetnika, glumaca, glazbenika, filmaša i pisaca. Nadalje, El SY je bio odgovoran za osnivanje umjetničke skupine HUIT FACETTES koja je svoj rad predstavila 2002. godine na Documenti IX u Kasselu. Kao umjetnik i utemeljitelj kulturnih inicijativa vodi brojne međunarodne radionice.
Njegova umjetnička praksa uključuje slikarstvo, performans, scenografiju i kustosiranje. Od ožujka 2015. Muzej Weltkulturen u Frankfurtu na Majni izlaže retrospektivu “EL HADJI SY: Slikarstvo, performans, politika.”.
