Šima Majić, pjesnikinja neobično izraženog senzorija i profinjenog jezičnog manirizma na književnoj je sceni samozatajno prisutna od 2013. godine kada joj grad Karlovac dodjeljuje pjesničku nagradu „Zdravko Pucak“ za prvijenac „Potkožni sjever“. Njezin daljnji pjesnički razvoj nastavio se kroz drugu pjesničku zbirku pod još kriptičnijim nazivom „Melankolija igra badminton“, objavljenu pod etiketom zeničke izdavačke kuće „Vrijeme“ 2018. godine. Naoštrena pjesničkim senzibilitetom kojim prevladava magični realizam, po svojoj prirodi kod autorice ravan izvedbi pjesničkoga manifesta, opalescentnom melankolijom u kojoj se potpuno brišu stalne postavke i razlike između vremena i prostora, gdje smo dovedeni do pomisli da je poezija disciplina s onu stranu uma, i usuđujem se učitati, kjaroskuro momentima jezične zaigranosti, najpodvučenije kroz autoričinu drugu zbirku, Šima Majić obećava trajnu, čudesnu i provokativnu gradaciju termina začudnosti u suvremenom pjesništvu južnoslavenskih jezika.
Izbor iz poezije:
SLIKA IZ ČERNOBILA
bolujući od leptira
koji suše cvijeće u njemu,
moji ožiljci su otporni na moje tijelo
kao na preživljavanje
od razglednica iz Černobila
i pjesama koje si umislio.
kuća u kojoj i gluhoća ima uho
ne živi ni u kome više.
najbolje se čujemo kad se nikad ne čujemo.
kad smo autistični kao bosonogi dječaci u plavim košuljama
koji se ne igraju rata.
kao mjesec što ometa rad našeg auta,
što se grči jer te volim fotografirati kad te nema.
osjećam se dijelom vrpce
kad me uzmeš za slušalicu umjesto za ruku,
stišavam telekomunikaciju šutnje.
ČOVJEK NA MARSU
izbija deveta simfonija iz poda
kao iz pora mikroholokausta
svaki put kad te poželim vidjeti
oblačim mokru odjeću
ni Sunce ne bijaše u zenitu
kad se spustih u bazen izabranih
da bih improvizirala kino
svakodnevnih emocija.
sve je fotografirana snimka
na snimljenoj fotografiji.
mi smo dijeljenje koje se grli.
vole nas prespore stvari.
zgrčenoj u mjehuru zraka
kao u vremenskoj kapsuli,
ima li išta dosadnije nego misliti
da je naša priča neobična?
osim damski poštivati
zonu diskrecije među molekulama
zagušljivih šutnja.
ne da nam se više voljeti cijeli svijet.
postoji li išta intimnije
od dodira kože s lišćem
u oronulom bazenu.
taj kontakt je mogao
biti humus za nečije srce.
kao crvena slova
kojima ti neću više pisati
o banalnostima
svojih nedjelja
u strahu da ću te podsjećati
na intervjue astronauta
koji jednosmjerno napuštaju Zemlju.
TREĆI NAČIN ATARAKSIJE
2.
uzet ću noćni taksi i pobjeći
na govorno područje na kojemu ljuštiš
bademe i bedeme iza kojih unazad rastu
limuni. no, ne smeta. nudeći šutnje
beskrajnih šetnji, samo se, stisnuvši uz mene,
stišaj. dakle, bešumno sanjaj.
mada, nema tih govornih područja
koja nas čine (l)imunima.
1.
prije svega, pustila sam krv iz kalendara,
slomila kazaljke sata
što mi vire iz kapilara,
prolila ti mlako mlijeko u inboks,
kao da je limfa.
ANAEROBNA NOĆ
razodjenut ću kilometre blizine
kao tkanine koje ne vidi tvoje unutarnje oko.
ti si moje bolesno ništa.
zaključavam se i sama od sebe,
skrivam u bocama zraka
uspavanke za male krtice.
kratice nježnosti na
kilometrima kazetnih traka.
Rec: noćas neću sanjati ništa.
ni nedostatak svjetla u kućama
za hospitalizaciju naših ljetovanja.
noćas mi je tuga prepuna
mikroorganizama koji svijetle u mraku.
MELANKOLIČNO EVANĐELJE
sve se to izgubi
u melankoliji ljetnog dana,
ali smo depresivno šareniji od svega
što će se odmoriti od nas u kruženju
noćnih taksista,
u sudoperima južnih prostorija.
i možda sam samo
praznina tvoje geometrije,
geometrijo moje praznine.
čije si ti malo monokromatsko srce?
čekaonica u kojoj se sve već čekalo
i u kojoj ne uspijevam ostati onoliko
koliko ona u meni.
zajedno smo stari koliko i samo čekanje.
kiša je nešto što je nepodnošljivo nalik na kišu.
