Svako jutro, kada se ponovo probudim pod sivim pokrovom neba, osjećam da je za mene Nova godina.
Zato mrzim ove Nove godine koje padaju kao fiksni rokovi dospijeća, koje život i ljudski duh pretvaraju u trgovačko preduzeće sa urednim završnim bilansom, otvorenim stavkama, budžetom za novo rukovodstvo. One nas tjeraju da izgubimo kontinuitet života i duha. Na kraju ozbiljno pomisliš da između jedne i druge godine postoji prekid, da počinje nova istorija; donosiš odluke, pa žališ zbog svoje neodlučnosti, i tako dalje, i tako dalje. U tome je, uopšte, greška s datumima.
Kažu da je hronologija kičma istorije. U redu. Ali treba prihvatiti i to da postoje četiri ili pet temeljnih datuma koje svaka pristojna osoba nosi urezane u mozgu, a koji su istoriji priredili loše šale. I oni su Nove godine. Nove godine rimske istorije, ili srednjeg vijeka, ili modernog doba.
Postale su toliko nametljive i fosilizujuće da se ponekad uhvatimo kako mislimo da je život u Italiji počeo 752. godine, i da su 1490. ili 1492. poput planina koje je čovječanstvo preskočilo, da bi se odjednom našlo u novom svijetu, započelo novi život. Tako datum postaje prepreka, parapet koji nas spriječava da vidimo kako se istorija nastavlja razvijati duž iste, u osnovi nepromjenljive linije, bez naglih prekida, kao kada se u bioskopu filmska traka pokida i nastupi interval zasljepljujuće svjetlosti.
Zato mrzim Nove godine. Želim da svako jutro za mene bude nova godina. Svakog dana želim da se suočim sa sobom i svakog dana želim da se obnovim. Nijedan dan unaprijed određen za odmor. Pauze biram sam, kada se osjetim opijen intenzitetom života i poželim da zaronim u animalnost kako bih iz nje crpio novu snagu.
Bez duhovnog oportunizma. Volio bih da svaki sat mog života bude nov, iako povezan s onima koji su prošli. Bez dana slavlja sa svojim obaveznim kolektivnim ritmovima, koje treba dijeliti sa svim strancima do kojih mi nije stalo. Zato što su slavili pradjedovi naših djedova, pa bismo i mi morali osjećati potrebu da slavimo. To je odvratno.
Socijalizam iščekujem i zbog ovoga. Jer će baciti u smeće sve te datume koji nemaju odjeka u našem duhu i, ako stvori druge, oni će barem biti naši, a ne oni koje moramo bez rezerve prihvatiti od svojih glupih predaka.
Ovaj tekst je prvi put objavljen u Avanti!, torinsko izdanje, iz Gramscijeve rubrike „Sotto la Mole“, 1. januara 1916., na engleski preveo Preveo Alberto Toscano
(via Viewpoint)
