Klub Cabaret Voltaire i danas se može naći na adresi Spiegelgasse 1 u Zürichu. Na samom početku 1916. godine tu se nalazio tek backstage kafe restorana Holländische Meierei koji su pjesnik i performer Hugo Ball i kabare pjevačica i pjesnikinja Emmy Hennings uspjeli dobiti na korištenje za svoje umjetničke ideje.
Kabare je bio ‘Voltaire’ jer mu je vizija bila biti ‘Candide’ za moderno doba (lik iz istoimenog Voltaireovog filozofskog romana objavljenog u Ženevi 1759. godine) tj. otvoriti pozornicu za satiru i kritiku, kako umjetničkog, tako i političkog života Europe u to vrijeme. Dada je rođena, ostalo je historija.
Dada je bio pacifistički umjetnički pokret kojeg je u neutralnoj Švicarskoj osnovao kolektiv umjetnika izbjeglih od ludila i klanice Prvog svjetskog rata. Sa svojim ratobornim savremenicima futuristima dijelili su ideju ukidanja prošlosti, dok je s druge strane, njihov zafrkantski umjetnički izraz oblikovala prije svega nemogućnost zamišljanja budućnosti, a sve uslijed ratnih užasa do kojih je, prema dadaističkom shvaćanju, došlo putem ‘normalnog’, racionalnog jezika.
Karakteristika izvorne ciriške Dade upravo jeste bila subverzija jezika. Dada je nađena riječ. ‘Našli’ su je Hans Arp i Tristan Tzara i to tako što su, prema predaji, u francuski rječnik zabili nož. Dada znači različite stvari na različitim jezicima, a u suštini ne znači ništa. Samo izgovaranje riječi ‘Dada’ je potkopavanje jezika. Njena onomatopeičnost je dječija i anarhična. Uz pomenute, cirišku Dadu su činili i Richard Huelsenbeck, Sophie Tauber-Arp, Marcel Janco, te Walter Serner. No, u Cabaret Voltaireu, na dadaističkim večerima – soareima, predstavljali su se i drugi europski avangardni umjetnici ovog vremena. A sva dešavanja pratile su Dada publikacije i časopisi.
Iz Züricha se Dada vrlo brzo proširila kontinentom, a onda, najviše zahvaljujući radu Marcela Duchampa i Francisa Picabije – i preko Atlantika. Njen utjecaj vidljiv je i danas.
Zvučna poezija, dada muzika i dada ples, provokativni nastupi i nove eksperimentalne performativne forme, sve je to počelo u malom noćnom klubu Cabaret Voltaire u Spiegelgasse 1. U istoj ulici je tad stanovao i svoje ideje knjižio i Vladimir Iljič Lenjin.
Manifesti Dade su bogata literatura. Dadaisti su svojim manifestima proglašavali, osim kraja riječi i kraja jezika i – kraj svih manifesta. Dada manifest Huga Balla prvi put je pročitan na prvom javnom Dada soareu u Waag Hallu u Zürichu 1916. godine i predstavlja jedan od osnivačkih tekstova pokreta.
MANIFEST DADE
Dada je novi smjer u umjetnosti. To se prepoznaje iz toga što do sada niko o tome nije ništa znao, a već sutra će cijeli Zürich govoriti o tome. Dada potječe iz riječnika. Užasno je jednostavno. Na francuskom znači drveni konjić. Na njemačkom to znači ‘adio’, ‘skloni mi se’, ‘vidjet ćemo se’. Na rumunjskom: ‘da, naravno, u pravu ste, to je to. Ali dakako, da, definitivno, tako je’. I tako dalje.
Međunarodna riječ. Samo riječ, a od riječi pokret. Jako jednostavno za razumjeti. Upravo užasno jednostavno. Napraviti od toga smjer u umjetnosti mora značiti da će nastupiti komplikacije. Dada psihologija, dada Njemačka zajedno s otežanom probavom i maglenim grčevima, dada književnost, dada buržoazija i vi poštovani pjesnici, koji uvijek pišete riječima, ali nikada samu riječ, koji se vrtite oko gole poante. Dada svjetski rat bez kraja, dada revolucija bez početka, dada, vi prijatelji i također pjesnici, uvaženi, proizvođači i evangelisti. Dada Tzara, dada Huelsenbeck, dada m’dada, dada m’dada dada mhm, dada dera dada, dada Hue, dada Tza.
Kako postići vječno blaženstvo? Govoreći dada. Kako postati slavan? Govoreći dada. Plemenitom gestom i profinjenim stavom. Do ludila. Do nesvijesti. Kako se riješiti svega žurnalističkog, jeguljastog, sveg lijepog i ušminkanog, uskoumnog, moraliziranog, europeiziranog, nanerviranog? Govoreći dada. Dada je duša svijeta, dada je vrhunac. Dada je najbolji sapun od ljiljanog mlijeka na svijetu. Dada gdin. Rubiner, dada gdin. Korrodi. Dada gdin. Anastasius Lilienstein.
U prevodu: gostoljubivost Švicaraca je nešto za cijeniti. A pitanje estetike je pitanje kvaliteta.
Čitat ću stihove kojima je namjera ništa manje nego: odbaciti konvencionalni jezik, ostaviti ga ad acta. Dada Johann Fuchsgang Goethe. Dada Stendhal. Dada Dalai Lama, Buddha, Biblija i Nietzsche. Dada m’dada. Dada mhm dada da. U pitanju je stvar poveznica i toga da ih se prekine. Ne želim riječi koje su pronašli drugi. Sve riječi su pronašli drugi. Želim svoju vlastitu nepravilnost, svoj vlastiti ritam i samoglasnike i suglasnike koji ga prate, koji su samo moji. Ako je ova vibra sedam lakata duga, hoću odgovarajuće, sedam lakata duge riječi. Riječi gdina. Schulza su samo dva i pol centimetra.
Sad se jasno vidi kako nastaje artikulirani govor. Puštam samoglasnike da se vrzmaju. Puštam zvukove da se prosto dese, kao što mačka mjauče… Riječi izranjaju, ramena riječi, noge, ruke, dlanovi riječi. Au, oi, uh. Ne treba puštati previše riječi napolje. Stih je prilika za riješiti se sve prljavštine koja se taloži po ovom prokletom jeziku, kao po dlanovima brokera izlizanim od kovanica. Riječ želim imati gdje završava i gdje počinje. Dada je srce riječi.
Svaka stvar ima svoju riječ, ali riječ je postala stvar za sebe. Zašto da je ne pronađem? Zašto se drvo ne bi zvalo Pluplusch, a Pluplubasch kad padne kiša? Riječ, riječ, riječ izvan vaše sfere, vašeg ustajalog zrake, te smiješne nemoći, vaše glupave samodopadnosti, van nadrigovorništva, vaše jasno vidljive ograničenosti. Riječ, gospodo, riječ je otvoreno pitanje od primarne važnosti.