Na visoravni Ravno iznad Gacka, na lokalitetu poznatom i kao Grgureve (ili Grgurske) bare, na nadmorskoj visini od oko 1400 m, pokraj drevnog puta Gacko-Plužine, gdje dan-danas obituju moderni katunari, nalazi se stara srednjovjekovna nekropola stećaka, poznata u narodu kao Grčko groblje.
Ravno
Ravno je viševjekovno katunarsko stanište korišteno za ljetnu ispašu goveda i ovaca. Nekada je cijela oblast bila u sastavu stare Hercegovine, a nakon Berlinskog kongresa i završetka Hercegovačkog ustanka, većina Ravnog je pripala Crnoj Gori (danas je u sklopu opštine Plužine). I danas kroz Ravno prolazi stari put Gacko-Plužine. Sama nekropola je smještena tik uz nevidljivu granicu i, sudeći po Google Maps, pripada Bosni i Hercegovini.
Zbog nepristupačnosti terena kroz visoravan se naviše prolazilo namjenski – zbog ispaše ili prolaska, odnosno, okupljanja vojske. Preko Ravnog su od najdavnijih vremena prolazili čobani sa stadima, naseljavajući ga najviše u ljetnom periodu, mada nije isključeno postojanje trajnijeg srednjovjekovnog naselja s obzirom na postojanje nekropole.
Pored stočara, na Ravnom su se okupljale ili preko njega prolazile vojne formacije Turaka, Pivljana i Gačana. Tuda je prošla kolona Smail-age Čengića i ‘300 aračlija’ na kobnom putu za Drobnjak 1840. godine, i na površi su se 1875. održale dvije ključne bitke Hercegovačkog ustanka, štaviše, smatra se da su ratovi počeli baš bojem na Ravnom, kako je i opjevano u narodnoj pjesmi “Početak bune u Hercegovini 1875. godine i prvi boj na Ravnome”. A u junu 1941. održavali su se narodni zborovi i pripreme za dizanje ustanka naroda Pive.
Danas Ravno još uvijek služi kao katunište. Na njemu se mogu vidjeti dvije-tri kuće i jedna vikendica, a početkom XX vijeka bilo je zabilježeno oko 50 domova u kraju. I danas se mogu razaznati ostaci starih kamenih kuća, često kao tek napuštene gomile kamenja. Primijećeno je da je polje lijepo pokošeno i po njemu krave pasu bez nadzora, ali dio neposredno uz stećke se ne kosi, pa oni stoga djeluju još više ulegnuti u zemlju i tajanstveni.
Nekropola
Zaklonjena od ljudskog pogleda i većinom malo poznata (osim lokalnom stanovništvu), nekropola na Ravnom kod Grgurevih bara je istinski dragulj gatačkog kraja. Naziv Grčko groblje možda zvuči neobično neupućenom modernom uhu, ali je jedan od najčešćih narodnih naziva za nekropole stećaka (drugi nazivi su mramorje, divsko groblje, mašeti). Po Šefiku Bešlagiću, našem vrsnom arheologu i istraživaču, taj naziv se najviše upotrebljava u istočnim krajevima Bosne i istočnim krajevima Hercegovine te u Srbiji i Crnoj Gori, a vjerovatno je došlo do toga jer “se dugo vremena (u tim krajevima, prim.a.) pravoslavna crkva nazivala grčkom i što su u toj crkvi neko vrijeme viši crkveni dostojanstvenici zaista bili Grci, a možda i otuda što je u narodu za sve što je staro i vremenski tako daleko da se o tome već i svako predanje izgubilo (dalje i od samog turskog vremena), naziva grčkim”.
Grčko groblje na Ravnom zauzima oveću površinu pokraj makadama koji vodi prema Plužinama. Stećci su uglavnom okrenuti u pravcu zapad-istok. Bešlagić je u svom katalogu naveo prebrojanih 88 stećaka, uglavnom ploča, ali i 36 sanduka i jedan sljemenjak, a Zemaljski Muzej BiH u Sarajevu je nedavno potvrdio da ih je 14 ukrašeno. Nažalost, većinu stećaka su oštetili vrijeme i teški klimatski uslovi – surove planinske zime, snjegovi i jaki zimski vjetrovi na visoravni. Natpisi, ukoliko ih je nekad bilo, djeluju izbrisani. Međutim, još uvijek se ističe nekoliko većih primjeraka sa crtežima, na kojima se mogu uočiti lovac, viteški mač, štit sa kopljem, te i na drugim mjestima poznati dekorativni motivi poput arkada ili vinove loze.
Pošto nije potvrđeno postojanje natpisa (a lokaciju bi svakako trebalo detaljnije izučiti, ukoliko to nije već urađeno), teže je utvrditi porijeklo stećaka. Međutim (a to je tek mišljenje autorke ovih redova), vrlo je moguće da pripadaju Vlasima Pliščićima koji su živjeli u gatačkom kraju u XIV i XV vijeku (medijevalisti su također utvrdili prisutstvo Vlaha Drobnjaka u gatačkom kraju u srednjem vijeku). Mnogi zapisi o njima su ostali u dubrovačkoj arhivi, posebno o knezu Vukosavu Pliščiću koji se javlja u izvorima 1375. i 1382. godine, a njegov sin Viganj (Vukosalić) Pliščić 1403. godine. Vlasi Pliščići su bili ljudi Sandalja Hranića i bavili su se stočarstvom, trgovinom i služili kao ponosnici (kiridžije), prenoseći tovar dubrovačkih trgovaca od primorja u unutrašnjost, obično do Bosne ili Srbije. Postoji više nekropola Vlaha Pliščića po Gatačkom polju i okolini, od kojih je najpoznatija ona u selu Stepen, ali i na drugim lokacijama poput obližnje Cernice, Samobora ili Rudina. Nije isključeno, štaviše, vrlo je vjerovatno da su Vlasi Pliščići koristili Ravno za ljetnu ispašu, baš kao što je i danas koriste moderni katunari, te da su odlučili da tu podignu još jedno svoje groblje. Može se, dakle, pretpostaviti da i nekropola pripada XIV ili početku XV vijeka.
Jedno od mnogih pitanja koja ostaju neodgovorena je – gdje su stećci klesani i kako su dospjeli do Grgurevih bara. U gatačkom kraju je otkriveno nekoliko majdana, odnosno kamenoloma za vađenje i odvaljivanje nadgrobnog kamenja. Prema Nasufu Fazlagiću, neke poznatije lokacije uključuju majdane u Strugovima i na Grajskoj glavici u gatačkoj opštini, kao i na rubu Gatačkog polja kod sela Kule na lokalitetu Geljeve grede, gdje je pronađen jedan neodvaljen i napušten stećak. Postoji mišljenje, pošto je gatački kraj bogat “čvrstim i jedrim kamenom”, da je “majdana u ove svrhe bilo na sve strane”. U slučaju nekropole na Ravnom, trebalo bi razmotriti i mogućnost da je majdan bio mnogo bliže toj lokaciji, jer je u suprotnom ogromne i teške kamene gromade trebalo vući uzbrdo.
Grčko groblje na Ravnom nije uneseno u spisak zaštićenih nekropola Bosne i Hercegovine UNESCO-a. O njemu je, kao što je već spomenuto, ukratko pisao Šefik Bešlagić, opisujući ga kao lokalitet ‘Grgureve bare’. Nekropola je takođe bila predmetom izučavanja poznate arheologinje Nade Miletić. Čini se da Marian Wenzel, nažalost, nije uključila ovu nekropolu u svoja istraživanja, iako je detaljno obrađivala više lokaliteta kod Gacka i u blizini Avtovca. Ipak, njene mape i crteži pružaju korisnu informaciju u cilju analize i razumijevanja stećaka na Ravnom. Autorki ovog teksta nije poznato da li je nekropola uvrštena u neke modernije mape stećaka dostupne javnosti.
Gatački kraj, polje i površi, prebogat je srednjovjekovnim naslijeđem, a gatački stećci su među najljepšima. Zbog svoje rasprostranjenosti i mnoštva lokaliteta, kraj bi trebao oblikovati turističku ponudu. Idealan je za razvoj scenic road turizma, odnosno vožnje od mjesta do mjesta i razgledanja značajnijih srednjovjekovnih lokacija. Pritom treba naći način da se ispričaju detalji, ne samo o stećcima, već i o ljudima iz kraja, našim precima. Naši medijevalisti ih već decenijama zapisuju, oslanjajući se dobrim dijelom na dokumentaciju sačuvanu u Dubrovačkom arhivu. Za stećke i srednji vijek vlada sve veće interesovanje, a za Gacko je nastao idealan trenutak da svijetu najzad ispriča svoje daleke i zaboravljene priče.
Prilozi:
Mačevi su služili za sječenje u napadu sa malih odstojanja i korišteni su najčešće u ratnim sukobima i viteškim igrama. Koristili su se njime pješaci, a posebno konjanici. Po Šefiku Bešlagiću, mač na stećcima je uglavnom “dugačak, prav, sa krsnicom i drškom koja se završava kao krug”. U ovom slučaju, naziru se tri kruga na svakom kraju drške. Čini se da je mač predstavljen sam, što je također najčešći slučaj kod stećaka. Mač kao motiv se javlja na preko sto primjeraka popisanih stećaka, mada Bešlagić zaključuje da se rjeđe javlja u samom Gacku. Vjeruje se da su mačevi ‘atributi vojnih i uglednih lica’, a Bešlagić navodi i izjave nekih naučnika da je mač ‘oznaka slobodnog čovjeka, ratnika ili simbol plemstva’.
Sljemenjak je nakošen i djelomično ulegnut u zemlju. Prikazan je lovac kao konjanik, a životinja vjerovatno predstavlja jelena, mada mu se rogovi teško naziru. Bešlagić je naveo da većina postojećih stećaka prikazuje scene lova na jelena (166 ili oko 92%), i tek 11 stećaka prikazuje scenu lova na vepra. Ako je i bilo još crteža ili čak natpis na ovom stećku, danas je to teško razaznati. Inače, scena lova je prilično česta u istočnoj Hercegovini (oko 50% svih scena lova na jelena se tu nalazi) i klasičan je motiv na sljemenjacima i visokim sanducima. Scene su obično klesane sa bočne strane, što je i ovdje slučaj.
Konj je prilično lijepo uklesan i djeluje graciozno, dok je figura čovjeka prikazana elementarno i pomalo sa ukočenim stavom. U desnoj ruci konjanik drži koplje, a u lijevoj duguljasti pravougaoni objekt koji bi mogao biti štit, iako je neobičnog oblika za štitove. Koplje za lov se čini jednostavnog šiljatog oblika, mada su, inače, za lov često korištena koplja sa krsnicom (tzv. lovačka koplja). Koplja su se sastojala od drvenog držalja (kopljišta) i željeznog bodila (vrska). Upotebljavali su ga i pješaci i konjanici.
Ukupno je nađeno oko 70 primjeraka stećaka s kopljima. Ponekad su scene lova uključivale i druge životinje, poput sokola ili psa, kao i zastavice, ali, ukoliko je to ovdje bio slučaj, to se golim okom više ne da reći sa sigurnošću. Po Bešlagiću, koplja su mnogo češća u sceni lova od mača.
Na jednom stećku se jedva nazire četvrtasti štit, moguće je i koplje, možda sa zastavicom privezanom u vrhu. Ako je na štitu nekada bilo nacrta, danas se ne mogu uočiti, mada se čini da se primijećuje i jedan prilično pravilan krug (pri vrhu u sredini) ili rozeta (u lijevom gornjem vrhu). Nije isključeno da je postojao natpis na stećku, jer se u donjem lijevom uglu primjećuju znakovi u obliku slova koje je klesala ljudska ruka (a možda i vjetar?).
Štitovi su srednjovjekovno oružje korišteno na manjim i većim odstojanjima, u ratnim sukobima ali i igrama i turnirima pješadije i konjice. Štit na ovom stećku je prilično kvadratnog oblika, što je pomalo neobično, jer je većina nađenih stećaka imala štitove duguljastog pravougaonog oblika, a ponekad srcolikog, rjeđe trouglastog ili okruglastog.
Za ukrase štitovi su često imali motive kosih prečki, zvijezda (rozeta), ponekad životinja. Ne može se zaključiti šta je mogao biti slučaj na ovom stećku, ali ako je crtež postojao, štit bi mogao imati heraldički karakter. Po Bešlagiću, štitovi se najčešće javljaju kao samostalni motivi, što je i ovdje vjerovatno slučaj. Najveći broj štitova je isklesan u kombinaciji sa mačem, mada se u ovom slučaju možda više nazire koplje. Nađeno je oko 140 stećaka sa štitovima, najviše u istočnoj Hercegovini (Nevesinje, Popovo Polje). Heraldičke oznake također nisu rijetke u Hercegovini.
Moguće je da je ovaj stećak nadgrobni spomenik osobe koja se istakla u ratu, turniru ili lovu, te je vrlo vjerovatno da ističe pokojnika kao plemića ili uglednog čovjeka.
Na nekoliko stećaka se primijećuju motivi arkada, vinove loze i užeta. Prema Bešlagiću, povijena lozica sa trolistom je jedan od najomiljenijih motiva stećaka i javlja se u oko 350 primjeraka, najčešće pri vrhu sljemenjaka i sanduka. Radi se o pravilnoj jednostrukoj talasastoj vrpci. Ova vrsta bordure je jako česta u istočnoj Hercegovini i klasični je motiv hercegovačkih stećaka.
Uže ispod lozice je uvrnuto ili tordirano i veoma je omiljena bordura koja se javlja na svim vrstama osnovnih oblika stećaka u svim krajevima i obično je pravilno i lijepo klesana. Spada među najbrojnije bordure i javlja se preko 400 puta na raznim stećcima. U ovom slučaju bordura odvaja motiv vinove loze od arkada. Smatra se da stvara iluziju krova ili strehe kuće, odnosno kapka sanduka. Prema Šefiku Bešlagiću, tordirano uže je vrlo karakteristično za istočnu Hercegovinu.
Arkade su takođe veoma dominantan motiv na stećcima i javljaju se na oko 260 spomenika, obično na obe bočne strane. Brojčano su najrasprostranjeniji u istočnoj Hercegovini. Na stećcima na Ravnom su uočene po četiri arkade sa polukružnim lukovima, što je također jedna od najčešćih pojava. Između lukova arkada su umetnute rozete sa četiri lista.
Ostali prilozi:
*
Nasuf Fazlagić je dao opis početne faze gradnje stećaka:
“Odvaljivanje kamenih blokova od kojih su nastajali stećci u Gacku išlo je dosta teško. Ima mišljenja da su u kamenu željeznim dlijetima vrćene rupe u određenom pravcu da bi kamen raspuknuo. Postoji mogućnost da su u izvrćene rupe nabijeni suhi jelovi klinovi, a zatim u njih sipana voda da zabreknu i da širenjem razbiju kamen, što bi se, donekle, moglo prihvatiti. Mišljenja o ovom poslu su uglavnom podijeljena, ali je pak najprihvatljivije da su u izvrćene rupe nabijani drveni klinovi, a u njih gvozdeni, a onda se zajednički maljevima složno u te klinove udaralo, kakvih slučajeva ima i danas, da bi kamen pod jednakim opterećenjem raspuknuo.”
Izvori i literatura:
- Šefik Bešlagić, Stećci – kataloško-topografski pregled
- Šefik Bešlagić, Stećci, kultura i umjetnost, 1979.
- UNESCO https://whc.unesco.org/uploads/nominations/1504.pdf
- Zemaljski Muzej BiH, autorkina korespondencija sa kustosom
- Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1965:
- Svetozar Tomić, Piva i Pivljani, poseban otisak iz Srpskog etnografskog zbornika knj. LIX Naselja i poreklo stanovnistva knj. 31, 1946. https://www.rastko.rs/rastko-cg/povijest/stomic-pivljani.html#_Toc526759414
- Ustanak naroda Jugoslavije, zbornik, knjiga druga, pisu učesnici, Pivski partizanski bataljon u ustanku 1941. , Vojnoizdavački zavod JNA “Vojno delo”, Beograd 1964.
- Vjekoslav Klaić, Bosna (Zemljopis), Zagreb, 1878
- Радмило Пекић, Насеља Гацка у дубровачким изворима у XV и почетком XVI вијека, academia.edu
- Радмило Пекић, Средњовјековни Дробњаци у изворима и литератури с посебним освртом на Гацко, academia.edu
- Radmilo B. Pekić, Cernica u doba Kosača, 2017., academia.edu
- Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, HISTORIJSKE MONOGRAFIJE Knjiga 4, Institut za istoriju, Sarajevo, 2009
- Esad Kurtović, Iz historije vlaha Pliščića, Akademija nauke i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Godišnjak, knjiga XXXVII, Sarajevo, 2008.
- Esad Kurtović, Vlasi Drobnjaci i stećci(Crtica o Nikoli Raškoviću i njegovim nasljednicima), Godishnjak, Knjiga 44, Sarajevo 2015
- Nasuf Fazlagić, Tragovi u kamenu, http://www.most.ba/035/088.htm
- Kratki video (Grgurske Bare): https://www.youtube.com/watch?v=LB2RKt0c7qo
- O crnogorskim katunima, uključujući katune Ravnog: https://montenegrina.net/crnom-gorom/reportaze-putopisi/crnogorski-katuni/
- O radu Nade Miletić https://dokumen.site/download/zemaljski-muzej-glasnik-2008-a5b39f0b8cf674 https://bs.wikipedia.org/wiki/Nada_Mileti%C4%87 https://www.scribd.com/document/132786670/Arheoloski-leksikon-BIH-tom1
- Emir Isović, Infographics as a solution for a better visual promotion of cultural heritage, International University of Sarajevo, Sarajevo 2015
- Fotografije: Autoričina lična arhiva
Pjesme o Grčkom groblju:
VITEZ I VJETAR
vjetar
oštar kao mač
uklesan na mom
kamu
ko će prevagnuti
ko će koga
brusiti
na putu do
vječnosti
moja viteška oštrica
sijeći tebe
ili ti
tupiti
brisati
moj bilig
moju oštricu
vrijeme i
vječnost – na tvojoj strani
NIJEMA MOLBA
prije kamena sam bio
čovik
najbolji muž
u svoje
vrime
bih
na svojoj
na baštini
pored puta
poleg
volih
kao i vi
danas
ovaj život
ovaj dan
ovu zemlju
sa svimi seli i zaseoci
i s ljudmi
i s mejami
i pravinami
i s vodami
i s pašami
i drvmi
i grmljem
sel i zaseokov
rečenih
molju vi se
veli ljudi
ne hodite pokraj mene
kao da me
nema
PLEME STARIH VLAHA
Pleme starih Vlaha
u brdima
iznad Dubrovnika
na jugu
zemlje hercegove
Što voljaše svoje
konje
što živješe
slobodno
u katunima
pod nebesima
koja sve znaju
i ništa ne praštaju
što čuvaše svoja
stada
od gladnih vukova
i tkaše svoje snove
srebrnim
nitima
na košulji
tvorci
bijelog sira
mekog kao duša
neobičnih imena
Bile
Bul
Brajan
Dakota
Ðon
Rajan
kao da su bili sa Divljeg Zapada
gdje nestadoste
kad se stopiste u
javu
A opet
znam
da ste živi
i da
postojite
u kamenu
povjetarcu
sjeni
u svima
nama
meni
MI U SREDNJEM VIJEKU
da nas neko smjesti u kasni srednji vijek
u onu zemlju kad bješe
prkosna i snena
mene bi zvali Minja Tihomirovica
po tebi, mom uzmožnom mužu,
(kao što su i mājku moju,
vijekovima kasnije,
zvali Ibrahinica)
ti bi nosio prezime Savić
po ocu
jer tad još ne bješe prezimena
tek očevih jednokratnih imena
bila bih majka i kućnica
i podružije tvoje drago
ti bi bio
možda katunar
ili ponosnik
a možda trgovac
ili drumski razbojnik
vezivao bi pās oko struka
u tom pāsu sav naš život
ja bih sebi tkala haljine
od cvijetja plela vijence
kad nam zatreba i čarape
možda bismo živjeli
daleko u brdu u katunu
pravili sir i tjerali vukove
a možda u nekom poznatijem gradu
Drijevima, Ljubomiru, Trebinju
Stjepangradu
Sokolu, Gacku il’ Nevesinju
ili možda mnogo dalje
Foči, Goraždu, Šćepan Polju
a kad ne bismo
strepili od kuge, suše
ili rata
ljudokradica
po svemu sudeći i Turaka
plesali bismo u kolu
gledali viteške turnire
jahali na konju
jeli grozje
pili vino
brali cvijetje
bili bismo tek dvije od duša
četrdeset hiljada
što nastanjivahu Hum tada
kam – nadgrobni spomenik (također se govorilo i bilig, bjeleg, zlamenie). Naziv stećak je iz novijeg vremena; uzmožni muž – ugledni muž; mājka – baka, nena (naziv koji se koristi u nekim mostarskim porodicama)
Minja Pješčić, Mostovi Hercegovine 2.0
Sekcija: Arhitektura, urbanizam, ekologija
Mentorica: Senada Demirović-Habibija
(2021/2022)
Realizaciju projekta Mostovi Hercegovine podržao EUNIC BiH: Ambasada Italije, Nizozemske i Slovenije, Austrijski kulturni forum Sarajevo, Goethe Institut, Institut francais, EU Info Centar u BiH i British Council.
EUNIC – European Union National Institutes for Culture (Nacionalni instituti kulture Evropske Unije) je evropska mreža organizacija koje se bave kulturnim odnosima. Zajedno sa svojim partnerima u više od 90 zemalja svijeta i sa mrežom od preko 120 EUNIC clustera oživljava evropsku saradnju na polju kulture, oslanjajući se na veliko iskustvo svojih članica iz svih država članica EU i pridruženih zemalja.
