Christopher Alexander je bio matematičar, arhitekt, urbanist i dizajner koji se rodio u Austriji, a radni vijek većinom proveo u Britaniji i Americi. On je shvatio da je u današnjoj arhitekturi i urbanom planiranju sve manje sposobnosti tradicionalnog životnog građenja. Životnost zgrada koja pomaže razvoju svog okruženja i koja podržava vlastite stanare smanjila se, čak i nestala.
Danas se više ne grade fizičke strukture koje naglašavaju okoliš, a sve se dešava zbog krive adaptacije jednog jedinstvenog graditeljskog jezika iz prošlosti. Stoga Alexander, zajedno sa kolegama i kolegicama, zapravo njegovim studentima i studenticama, kroz eksperimente, otkriva i sastavlja Jezik uzoraka. Taj jezik mora proizvesti koherentni objekat koji ima veći kapacitet za provedbu žive strukture. Uzorci su sastavljeni od fundamentalnih ideja koje pokazuju koji su objekti povezani sa životom u okolišu, a koji nisu. Oni traže, uspostavljaju i znače objektivne kriterije za živuću strukturu. Svaki objekt u prostoru, a posebno oni jednostavni i funkcionalni, mogu u nama pobuditi emotivnu reakciju. Problem je u tome što se danas emotivne reakcije suzbijaju i čak onemogućavaju. Zato je u svemu važna koherentnost u pitanju određivanja centara u prostoru. Važno je znati da se i centri sastoje od centara. Tako da životnost cjeline, cijelog centra, ovisi o razvoju života, životnosti tih manjih centara. Kada se spozna jezik ove cjeline i o njemu se vodi računa, praktično oblikovanje prostora stvara se samo od sebe. Struktura se zadržava u pravilnoj arhitekturi, čak uz neprestane vremenske transformacije.
Jezik uzoraka je jezik za planiranje i građenje. To je jezik za gradove i susjedstva, kuće, vrtove i sobe. Ovo je jezik bezvremenog načina gradnje. Taj način je, kako sam kaže:
Star tisuću godina, a danas je isti kao i uvijek. Velike tradicionalne građevine prošlosti, sela i šatori i hramovi u kojima se čovjek osjeća kao kod kuće, uvijek su gradili ljudi koji su bili vrlo blizu središta ovog puta. Nije moguće napraviti velike građevine ili velike gradove, prekrasna mjesta, mjesta gdje se osjećate sami, mjesta gdje se osjećate živim, osim slijedeći ovaj put. I, kao što ćete vidjeti, ovaj put će svakoga tko ga traži odvesti do građevina koje su i same drevne svojim oblikom, poput drveća i brda, i kao što su naša lica.
Prije nego što su došli do ovog jezika, Alexander i njegovi učenici su istraživali prirodu graditeljskog procesa. Jezik koji je proizišao iz ovog procesa sastoji se od uzoraka, a svaki uzorak predstavlja jednu temu ili problem iz okoliša koji se ne može tako lako riješiti. Istovremeno, on predstavlja i rješenje ovog problema, koje se primjenjuje tako da se način njegove primjene nikada ne može istovjetno ponoviti. Potrebni su fizički i društveni odnosi koji odgovaraju rješenju ovog problema. Svi ovi uzorci su povezani, a to je povezivanje bilo potrebno uraditi kako bi se skup uzoraka pretvorio u koherentni jezik od 253 uzorka-slova. Svatko tko se koristi ovim jezikom na ovaj način je u mogućnosti da ga pročita i primijeni na način kako odgovara njegovom problemu, pri tom ne gubeći smislenu cjelinu. Uzorci su poredani kroz linearni niz – od najvećih, za regije i gradove prema kvartovima, nizovima zgrada, pojedinačnim zgradama, sobama, prolazima, haustorima… Svaki je uzorak povezan sa nekim većim uzorkom koji dolazi iznad njega ili sa nekim manjim, koji se nalazi ispod. Uzorci nisu ostavljeni niti su izolirani. Svaki može postojati samo do mjere kojom ga drugi prožima ili nadopunjuje. U veći je uzorak uključen, uzorci iste veličine ga okružuju, a manji uzorci se uključuju u njega. Ovo jednostavno znači da kada gradite nešto, ne možete to samo instalirati bez obzira na sve, morate popraviti svijet oko toga ili svijet u njemu, tako da u sve ugradite cjelinu većeg svijeta na taj način da stvar koju gradite postane dio poretka stvari. Ovi uzorci su stalno promjenjivi – oni su živi i stalno napreduju. Svi su zapravo hipoteze za rješavanje problema, koja mogu biti različita čak i za iste probleme. Ove se hipoteze mijenjaju i napreduju pod utjecajem novih iskustava i promatranja.
Svako društvo ima svoj zaseban i poseban jezik uzoraka. Isto tako i svaka individua u tom društvu. U zdravom društvu, biti će toliko jezika koliko i individua. Međutim, ljudi nisu toliko, ili uopće, svjesni tog svog jezika, tako da je Alexander ovaj svoj vokabular zamislio kao neki oblik vodiča za korištenje i stvaranje vlastitog jezika u svakom čitatelju i čitateljici. Ova je potreba došla iz uvida da je jezik današnjih ljudi previše nasilan i fragmentiran, da nije više ni prirodan, a ni ljudski.
