I.
Čovječe što mašeš mi na stećku
ko li je zadnji stavio glavu
na tvoju plećku
na kojoj zadnjoj
stajao si hridi
prije nego što postade
kamen od kog srce bridi
Plavi veo sutona
Kojeg kvasi Neretva
Prije nego upale se bandere
praznog Bunura sveta tišina
Grad mrtvih što zrači životom
prašina iz ruševina
miriše na svijest prošlog vremena
i ja ju dišem
i živim sto svjetova
II.
Stvorit ću vezu između nevezanih stvari i ponovo započeti svoj život.
Donneovi ljubavnici dvije su noge šestara − udaljeni ali s istim centrom
Na isti način, riječ nije riječ, već kofer
Ili putnička torba bjegunca, spakovana u žurbi,
Koja sadrži, osim košulja i hlača
(Usput natrpanih nesretno, bez oslanjanja na majčino brižno čuvanje opeglanog):
Izgužvane papire, dokaze o bivanju;
Ručni sat, i novac, naravno,
Novac iz svjetova prošlosti i sadašnjosti;
Švicarski nožić, za nek’ se nađe;
I ostale sitnice što održiv život znače, i čine mezokosmos ljudske zvijeri.
A svaka od tih sitnica za sebe je torba! Ne razumiješ?
Riječ “preci”, krajnje obična torba, homogena glina od koje smo, kao, oblikovani,
Otvaram ju. Osjećam potrebu. Povlačim rajfešlus;
Riječ kao nasilan čin!
A riječ “pretkinje”, rjeđe korištena, jednako boji prošlo u bež.
No povlačim rajfešlus. Vadim sitnice polako, jednu po jednu,
Pažljivošću TV policajca. Na mjestu smo zločina!
Prva je mama, jer početak je na koncu.
Toplina u tehnikoloru, ona u fantastično kolonijalnoj kombinaciji
Kao da ide na safari, i izlazi među lavove, a ne ljude koji na njih liče,
S prkosnim osmijehom, pred svježe devastiranom zgradom koja je par dana ranije još bila dio društva.
Na Bulevaru je, prekoputa naše škole − moje i njezine − a znam jer prolazim svaki dan pored te bivše zgrade,
I u maminoj odjeći ispunjavam arheološki staž.
Onda baka, s više crnobijelih slika, u istim manje mi poznata, ali sebi zasigurno bliža,
Dok je još kao dom vidjela kuću u Onešćukovoj kraj koje se sad prodaju majice s natpisima
I tradicionalne džezve uvezene iz Kine.
Perverzan mi je svaki prolazak Musalom i unutarnja transformacija reljefa mase
Učenika dok kroz razgovor iščekuju autobuse, s masom jučerašnjih glava.
Glave, u šeširima, s brkovima, koje cvjetaju iz kaputa od štofa,
Glave i vješanje ilegalaca.
Velika stvar, i neprohodna šuma nogu, u njima izgubljena moja djevojčica-baka.
Znam zašto su s milinom metafizički pjesnici plivali u paradoksu.
Želim znati svaki put kad je osjetila tu težinu u grudima, svaku instancu u životu
Ofarbanom ratovima i revolucijama, od djetinjstva natopljenom suzama zbog gubitka mame;
Premalena djeca u pogrebnoj koloni,
I u njenom i maminom i mom svijetu praznina u obliku prabake čije postepeno smanjenje stvara novu.
I ona, i one čija imena ne znam, koje ipak osjećam iako naše prolaske ovim ulicama dijeli još puno ratova i revolucija,
Kao i u glavi štitim od zaborava svakim svojim dahom.
Kopam, želim čuti još jednu bakinu priču o običnim velikim danima, želim preuzeti još bjegunačkih torbi.
Još tuđih dok spremam svoje,
Negiram oproštaj i ljubim zabranu oplakivanja.
III.
Čilo je to majsko veče
Gdje se sve zmajsko mogućim čini
Dok se u starom dijelu grada
Čuje kuckanje kovača
Čelikom o lim i čelom kroz dim
Reflektora koji uzdišu poneseni kišom;
Kao u bunilu nečega što je prošlo
Ali se još uvijek osjeti njegov trag −
Mislim o duhovima, o zraku
Koji se zadržava u prostoru kao naslijeđe stvarnog,
O vezi koraka i tla koje oni oblikuju;
Šum rijeke kao odjek pomaka
Litosfernih ploča.
Svako čulo zauzima taj meni mili miris
Kamena kliskog poslije pljuska.
IV.
Čedno i pusto veče bijaše
Kroz guste grane u noći
Pogled baca
Na modri svod planina
U koritu Neretve
Samo se još vidi
Džinovska sijenka Huma
A sa Bunurovog mosta,
Dok ribar peca u beskraj,
Odjekuje bistro!
V.
Bezvremenski strašan ostaje izvor Bune
Zamišljam neku djevojku sličnu meni koja se kao ja smanjuje pred njim
Možda sišavši zahvatiti vode
(Jer to je valjda neka konkretna zadaća prošle žene
Koju svi i prizivamo a ja jedinu znam)
Ili na tajni večernji sastanak jer tad litica opijena mrakom
Kao da se ispravlja u svoj moći kao kakav gordi sudija
Uvjeren u sopstvenu pravičnost
Kiklop koji pećinom-okom gleda svisoka na snishodljive ljubavnike
Koji bez riječi trpe snagu ponosne gromade
Rekoh i ja bih ovdje stavila tekiju
Iz istog razloga zbog kojeg znamo
Da katedrale trebaju biti što veće
Monasi osamu vježbaju u hramovima
A astronauti se nikad ne vraćaju isti;
Jer kako bismo inače shvatili da smo samo sitni mravi koji trčkaraju
Pod budnim okom vrane u kojoj se može svakog trena nestati?
Društvo s kojim smo došli već je očigledno pripito
A Riki mi odgovori da se derviši vrte u grobovima.
Leda Šantić i Azra Habibija, Mostovi Hercegovine 2.0
Sekcija: Putopisi, hodopisi, poezija
Mentorica: Anita Pajević
(2021/2022)
Realizaciju projekta Mostovi Hercegovine podržao EUNIC BiH: Ambasada Italije, Nizozemske i Slovenije, Austrijski kulturni forum Sarajevo, Goethe Institut, Institut francais, EU Info Centar u BiH i British Council.
EUNIC – European Union National Institutes for Culture (Nacionalni instituti kulture Evropske Unije) je evropska mreža organizacija koje se bave kulturnim odnosima. Zajedno sa svojim partnerima u više od 90 zemalja svijeta i sa mrežom od preko 120 EUNIC clustera oživljava evropsku saradnju na polju kulture, oslanjajući se na veliko iskustvo svojih članica iz svih država članica EU i pridruženih zemalja.
