Julie Reshe: Depresivni realizam

Neprestano jurimo za srećom, no istinska jasnoća dolazi iz depresije i egzistencijalne tjeskobe.

Les âmes déçues, Ferdinand Hodler, 1892.

Sjećam se svoje depresije. Bilo je to zastrašujuće stanje uma koje se činilo da može ići unedogled. Sama ideja ustajanja iz kreveta bila bi ispunjena strepnjom. Stanje nutarnjeg nemira strahovanja i negativnog pogleda u budućnost pokretalo bi potpuni kolaps pozitivnog i optimističnog raspoloženja. Osjećala sam kako mi je um iznenada postajao bolestan i uvrnut. Nisam prepoznavala novu sebe pitajući se što se dogodilo razdraganoj osobi kakva sam bila.

Razlog moje depresije je bio raskid. Ipak ono što je dovelo do depresije nije toliko bila sama reakcija na naš raskid već shvatanje da je onaj, za kojeg mislimo da nas je volio, bio najbliži obećavajući da će biti tu zauvijek, postao neko potpuno drugi, stranac ravnodušan na vašu bol. Otkrila sam kako je ta voljena osoba bila iluzija. Prošlost je postala beznačajna, a budućnost prestala da postoji. Sam svijet više nije uvjerljiv.

U stanju depresije sam otkrila kako se stav drugih dramatično promijenio. Depresija nije nešto što društvo jednostavno tolerira pa sam otkrila kako oni oko mene imaju dva ubjeđenja. Jedna grupa ljudi me je pokušavala popraviti govoreći mi da se saberem ili predlagala profesionalnu pomoć. Druga grupa je imala tendenciju da me izbjegava kao leproznu. Naknadnim uvidom sam razumjela ovu reakciju: na koncu konca, postala sam cinična, bezvjerna i pesimistična, nisam se zamarala pristojnošću.

Sa druge strane, razvila sam dublje razumijevanje istinske patnje drugih. U svojoj sam depresiji upoznala mračnu stranu svijeta o kojoj sam prije vrlo malo znala. Više nisam bila u stanju ignorirati patnju i zabludu, otvranje novog prozora ka stvarnosti koji je odista bio neugodan. Moje iskustvo nije posebno, ali je u izvjesnom smislu bilo pojačano time što nisam samo običan čovjek suočen sa patetičnim raskidom već i filozofkinja. Kao filozofkinja znam kako je ono što se čini očiglednim često daleko od toga da bude tako, što, dakle, traži rigoroznu kritičku analizu. Na osnovu toga, i samog iskustva, bila sam posebice naklonjena izjednačavanju pozitivnog raspoloženja sa zdravljem, a negativnog sa izopačenjem. Može li biti da sam kroz vlastitu depresiju konačno ugledala svijet kakav jeste?

Pogledajte oko sebe i primijetit ćete kako zahtijevamo stanje neprekinute sreće od sebe i drugih. Ova tendencija koju prati hiper-promocija sreće stigmatizira sve ono što joj je suprotno – emocionalnu patnju poput depresije, anksioznosti, tuge ili razočarenja. Emocionalnu patnju nazivamo devijacijom i problemom, distorzijom koju treba eliminirati – patologijom koja zahtijeva tretman. Glas tuge je cenzuriran kao bolest.

Prije vlastitog spuštanja u depresiju, zbunjivalo bi me kada je mi moja mentorica doktorske disertacije, filozofkinja Alenka Zupančić sa slovenačke Akademije nauka i umjetnosti, sugerirala da opće stremljenje ka sreći konstituira represivnu ideologiju. Šta bi uopće moglo biti krivo sa svijetom ili represivno kada je u pitanju želja da se svijet učini sretnijim mjestom?

Tako sam se, nakon promatranja same sebe, složila sa njom. Pogledajte oko sebe i primijetit ćete kako zahtijevamo stanje neprekinute sreće od sebe i drugih. Ova tendencija koju prati hiper-promocija sreće stigmatizira sve ono što joj je suprotno – emocionalnu patnju poput depresije, anksioznosti, tuge ili razočarenja. Emocionalnu patnju nazivamo devijacijom i problemom, distorzijom koju treba eliminirati – patologijom koja zahtijeva tretman. Glas tuge je cenzuriran kao bolest.

Američka psihološka asocijacija depresiju definira kao “uobičajenu i ozbiljnu medicinsku bolest koja negativno utiče na to kako se osjećamo, kako razmišljamo i kako se ponašamo”. Sam pojam stigmatizira onoga koji pati što implicira potrebu za liječenjem. Teško je reći da li terapeuti i medicinski eštablišment nameću ovakvo stanovište ili se radi o uticaju dominantne kulturalne paradigme. No, u oba slučaja, najveći broj terapija cilja na eliminiranje negativnih emocija.

Najpoznatija terapija za pročiščavanje negativnih misli je kognitivna bihejvioralna terapija, originalno formulirana kao tretman depresije i anksioznosti. Utemeljuje se na kognitivnom modelu mentalne bolesti, inicijalno razvijenom od strane američkog psihijatra Aaron Becka kasnih šezdesetih. Pretpostavka je da depresiju uzrokuje negativan stil mišljenja nazvan “depresogeno razmišljanje”. Kada smo depresivni imamo tendenciju da se vidimo bespomoćnima, propalima, nevoljenima, defektnim, bezvrijednim, krivim i odbačenim od drugih. Primjeri ovakvih negativnih pogleda na svijet, koje možemo sažeti pod ovakve iskaze: “bezvrijedan sam i ružan”, “niko me ne cijeni”, “beznadežan sam jer se stvari nikada neće promijeniti”, “može biti samo gore”, za Becka sugeriraju kako u ovakvoj depresiji koristimo “iskrivljene” i beskorisne obrasce mišljenja. Praktičari kognitivne bihejvioralne terapije su obučavani da detektuju i uklone iskrivljeno mišljenje kako bi nas uputili ka ishodima sretnijeg završetka.

Što ako je stvarnost zaista grozna pa, dok smo u stanju depresije, izgubimo i same iluzije koje nam pomažu da to ne shvatimo?

Tokom moje depresije, pod uticajem prijatelja od kojih sam otišla, odlučila sam otići terapeutu kognitivne bihejvioralne terapije. Kako možete vidjeti, nisam potpuno izliječena te se još uvijek nalazim ispunjena ‘depresogenim’ mislima. Moja osjećanja u vezi sa terapijom variraju, od želje da vjerujem sebi i brizi terapeuta do iziritiranosti samom tom željom. Osjećala sam da mi je govoreno ono što sam željela čuti, poput djeteta u potrazi za utješnom pričom za laku noć da pobjegne od grube realnosti koja me okružuje. Depresogene misli su neprijatne i čak nepodnošljive, ali to nužno ne znači da je riječ o iskrivljenim predstavama stvarnosti. Što ako je stvarnost zaista grozna pa, dok smo u stanju depresije, izgubimo i same iluzije koje nam pomažu da to ne shvatimo?

Šta ako, suprotno tome, pozitivno razmišljanje predstavlja pristrasno shvaćanje stvarnosti? Šta ako sam, za vrijeme svoje depresije, naučila nešto vrijedno, kako neću moći naučiti uz nisku cijenu? Šta ako se radilo o slomu iluzija – kolapsu nerealističnog razmišljanja – a tako i tračku realnosti koja je zapravo prouzrokovala tjeskobnost? Šta ukoliko, za vrijeme depresije, zapravo tačnije percipiramo realnost? Šta ako i moja potreba da budem sretna i potreba za psihoterapijom koja će izliječiti depresiju proističu iz iste iluzije? Šta ako je tzv. zlatni standard terapije samo utješna pseudo-nauka?

Moderna psihologija prepoznaje kako je svakodnevno mišljenje, na osnovu brojnih iskrivljenja, većinski pristrano. No ovo priznanje postoji unutar okvira pozitivnog mišljenja. Ukratko, vodeći standard prihvatra uobičajene iluzije kao zdrave sve dok ne remete pozitivan tok.

Sadašnji koncept pozitivnih obmana se najprije pojavio 1980. godine, u radu psihologinje Shelley Taylor sa Univerziteta u Californiji, Los Angelesu, kao i Jonathon Browna sa Metodističkog južnjačkog univerziteta. Pozitivne obmane su opće kognitivne pristranosti utemeljene na nerealističnim pogodnim idejama o sebi, drugima, našim situacijama i svijetu oko nas. Tipovi pozitivnih iluzija obuhvataju, između ostalog, nerealni optimizam, iluziju kontrole i iluziju superiornosti koja čini da precjenjujemo svoje mogućnosti i kvalitet odnosa sa drugima. Studija za studijom pokazuju kako su te iluzije široko rasprostanjene. Između 75-80% ljudi sebe nadprosječno ocjenjuje u skoro svim parametrima: akademskoj sposobnosti, izvedbi posla, imunosti na pristranost, sreći u vezama, IQ. Međutim, okrutni matematički zakoni nam pokazuju da se radi o obmani – svi, po definiciji, ne mogu biti iznad prosjeka.

Korijeni modernih trendova pozitivnosti se pronalaze u religijskoj prošlosti koja je nekada ljudima osiguravala vodstvo kroz život, a pojam spasenja nudio stabilnu sliku svijeta sa sretnim završetkom. U našem sekularnom svijetu, psihologija popunjava prazninu koja je ostala nakon religije, služeći tome da daje objašnjenja i da nadu boljem životu. Zamjenom religije psihologijom održane su mnoge karakteristike kršćanske tradicije, npr. neoštećenost. Uloga savjetnika ili terapeuta, te naša potreba da ih posjećujemo, ima mnoge analogije u praksama pastora i tradiciji ispovijedanja. I savjetnik i pastor su figure autoriteta koje mogu tvrditi šta nije u redu sa nama i reći nam šta je potrebno popraviti. Francuski filozof Michel Foucault (1926-84) prati porijeklo psihoterapije iz pastorstva, elaborirajući ideju prema kojoj je inicijalni religijski cilj pastoralne brige dovesti pojedinca do spasenja.

Pozitivne obmane su opće kognitivne pristranosti utemeljene na nerealističnim pogodnim idejama o sebi, drugima, našim situacijama i svijetu oko nas. Tipovi pozitivnih iluzija obuhvataju, između ostalog, nerealni optimizam, iluziju kontrole i iluziju superiornosti koja čini da precjenjujemo svoje mogućnosti i kvalitet odnosa sa drugima.

Suvremeni danski naučnik Anders Dræby Sørensen naglašava kako su naša moderna stremljenja da ućutkamo patnju i anksiozost, te naposljetku, otkrijemo sreću, barem djelimično bazirane na religijskoj ideji oslobođenja od ovozemaljske patnje pozicijom na nebu. U sekulariziranom svijetu oslobođenje postaje zadatak koji treba ispuniti za vrijeme ovozemaljskog života. Nebo nije više transcendentalno kraljevstvo već se sada treba dosegnuti potpuno stanje sreće, a Zemlja transformirati u Raj.

Pored religije i njezinog psihoterapijskog dvojnika, filozofija bi se mogla smatrati krivovjerjem. Najproblematičniji pacijent bi mogao biti njemački filozof Arthur Schopenhauer (1788-1860), dobro poznat po svojoj tvrdnji da je patnja neizbježan i ključan dio ljudske egzistencije. Schopenhauer je tvrdio kako ne postoji značenje niti smisao postojanja, te da život pokreću besciljne težnje koja se nikada ne mogu ispuniti. On naš pozitivan svjetonazor izvrće naopačke – normalni temeljni način naše egzistencije ne čini sreća koja, sa vremena na vrijeme, bude prekidana patnjom. Umjesto toga, sam život je do kosti patnja i beskrajno žalovanje. Nikad neće biti bolje, tvrdio je Schopenhauer:

“Danas je loše, a sutra će biti gore…”.

Schopenhauer drži kako svjesnost dodatno pogoršava ljudsko stanje obzirom da svjesna bića akutnije osjećaju bol te su u stanju reflektirati apsurdnost svoje egzistencije.

‘Reći će mi se… kako je moja filozofija neutješna – zato što govorim istinu; a ljudi više vole da budu uvjereni kako je sve što je Gospod stvorio dobro’,

pisao je u svome eseju “O patnjama svijeta” (1851).

‘Idite svećenicima, a onda filozofe ostavite u miru’.

Njemački filozof Martin Heidegger (1889-1976) također ne nudi više sigurnosti. On se prema tjeskobi odnosio kao temeljnom načinu ljudskog postojanja razlikujući autentične od neautentičnih formi ljudskog života. Svoje svakodnevnice, nevolje i problem, uronjene u svakodnevne zadaće, živimo većinom neautentično. Na taj način naša svijest o ispraznosti i besmislenosti naše egzistencije je utišana bukom svakodnevnice. Idemo na posao, podižemo djecu, radimo na našim vezama, čistimo kuću, idemo spavati, i sve tako iznova. Svijet oko nas nam se čini kao da ima smisao pa čak i da je bogato smislen. Međutim, autentičan se život otkriva jedino u tjeskobi. Tada postajemo svjesni sebe i možemo početi misliti slobodno, odbacujući dijeljenu iluziju koju je nametnulo društvo. Za Heideggera uznemirenost predstavlja ispravno filozofsko raspoloženje.

Norveški mislilac Peter Wessel Zapffe (1899-1990) sa filozofskim pesimizmom ide još dalje. Ljudska svjesnost je tragično prerazvijena, kaže on, što rezultira egzistencijalnim strahom. U njegovom eseju “Posljednji mesija” (1933) Zapffe se referira na njega kao “biološki paradoks, odvratnost, apsurdnost, pretjerivanje o pogubnoj prirodi”. Ljudi su razvili potrebe koje nije moguće ispuniti obzirom da je sama priroda besmislena; da bi preživjelo, tvrdi, čovječanstvo mora suzbiti štetni višak svjesnosti. To je ‘zahtjev društvene prilagodljivosti i svega što se općenito tiče zdravnog i normalnog življenja’.

Zapffe imenuje četiri univerzalna odbrambena mehanizma koje je čovječanstvo razvilo:

– izolacija, uključujući obuzdavanje uznemirujućih i destruktivnih misli i osjećanja;

– usidrenost, uspostavljanje višeg značenja i ideala. Primjere kolektivne usidrenosti koje nam daje Zapffe su: ‘Bog, crkva, država, moral, sudbina, zakon života, ljudi, budućnost’. Usidrenost nam obezbjeđuje iluzije sigurne psihološke utjehe. Nedostatak usidravanja je očaj koji osjećamo onda kada otkrijemo kako su naši mehanizmi sidrenja iluzija;

– rastresenost, fokusiranje našim misli i energije na određene ideje ili zadatke kako bi umu onemogućili samorefleksiju; i

– sublimacija, tip odbrambenog mehanizma u kojem su negativni porivi transformirani u pozitivnije akcije. Na primjer, udaljavamo se od tragedije naše egzistencije i transformiramo svoju svjesnost u filozofiju, književnost i umjetnost.

Otac psihoanalize Sigmund Freud (1856-1939) je – poput filozofa – bio protiv religije. Tvrdio je da je njezin cilj zadovoljiti naše infantilne emocionalne potrebe.

‘Neurotici su rulja, jedino dobra da nas finansijski podupire i dozvoli nam da učimo iz njihovih života: psihoanaliza kao terapija može biti bezvrijedna’,

kako je zabilježeno da je rekao svome kolegi Sandoru Ferencziju. Freud nije bio optimista kada je u pitanju ishod psihoterapeutskog liječenja, a obećanju sreće kao rezultatu nije bio sklon. U Studijama histeričnosti (1895) je jamčio kako psihoanaliza može transformirati histeričnu mizeriju u “opću nesretnost”. Za Freuda, cilj je pomoći pacijentima da prihvate pakao života i reflektiraju na njega. Ne nakon njega već ovdje na Zemlji.

Naša svijest o ispraznosti i besmislenosti naše egzistencije je utišana bukom svakodnevnice. Idemo na posao, podižemo djecu, radimo na našim vezama, čistimo kuću, idemo spavati, i sve tako iznova. Svijet oko nas nam se čini kao da ima smisao pa čak i da je bogato smislen. Međutim, autentičan se život otkriva jedino u tjeskobi. Tada postajemo svjesni sebe i možemo početi misliti slobodno, odbacujući dijeljenu iluziju koju je nametnulo društvo.

Uprkos svome zaokretu prema pozitivnosti, psihološka teorija uključuje i granu koja se fokusira na pesimističnu filozofsku tradiciju koju je prigrlio i sam Freud. Nazvana “depresivni realizam”, inicijalno su je predložili američki psiholozi Lauren Alloy i Lyn Yvonne Abramson u članku nazvanom “Tužniji ali mudriji?” (1979). Autorice smatraju kako je realnost uvijek mnogo transparentnija kroz objektiv depresivne osobe.

Alloy, sa Temple univerziteta u Pennsylvaniji i Abramson sa Wisconsin-Madison univerziteta su testirale hipotezu mjereći iluziju kontrole nakon intervjua sa skupinom prediplomaca, dijeleći ih u grupe depresivnih i nedepresivnih. Svaki je student imao izbor da pritisne ili ne pritisne dugme te je primao jedan od dva ishoda: zeleno svjetlo ili nezeleno svjetlo. Okruženje eksperimenta dalo je studentima različite stepene kontrole nad dugmetom, od 0 do 100%. Po završetku testova, od njih se tražilo da analiziraju stepen kontrole nad svojim odgovorima primijenjen na ishod, drugim riječima – koliko se puta zeleno svjetlo upalilo kao rezultat njihovih akcija. Ispalo je da su tužniji, ali mudriji studenti bili tačniji u procjeni stepena kontrole koju su ispoljavali. Alloy i Abramson su zaključili kako su depresivniji studenti puno manje skloni iluziji kontrole, te da su pokazali veći realizam. Nedepresivniji studenti su, sa druge strane, precjenjivali stepen svoje kontrole, te na taj način bili uključeni u samoobmanjivanje kako bi podizali samopouzdanje.

“Depresivni realizam” i njegova hipoteza ostaju kontroverznima jer prozivaju principe kognitivno bihejvioralne psihoterapije koja stoji na uvjerenju da su depresivniji pojedinci mnogo skloniji pristranostima te da ih je shodno tome potrebno liječiti kako bi postali realističniji. No studije koje su uslijedile su poduprijele ideju. Na primjer, australski socijalni psiholog Joseph Forgas je sa svojim kolegama pokazao kako tuga učvršćuje kritičko mišljenje: ona pomaže ljudima da smanje pristrano rasuđivanje, unaprjeđuje pažnju, povećava ustrajnost i općenito promovira skeptičniji, detaljniji i pažljiviji stil mišljenja. Sa druge strane, pozitivna raspoloženja mogu voditi manje napornom i sistematičnom stilu mišljenja. Sretni ljudi su skloniji stereotipnim mišljenjima i oslanjaju se na jednostavne klišeje. Oni su skloniji da idu “uz tok” i čine više pogrešnih društvenih procjena na račun svojih predrasuda.

I drugi istraživači su posmatrali evolucijsku prednost depresije. Na primjer, Paul Andrews sa Virginia Commonwealth univerziteta i J. Anderson Thomson sa Virginia univerziteta izazivaju predominantno medicinsko, stanovište o depresiji kao neredu i biološkoj disfunkciji, tvrdeći kako se zapravo radi o evolucijskoj adaptaciji. Evolucijska funkcija depresije je u razvoju mehanizama analitičkog mišljenja i pomaganju rješavanja složenih mentalnih problema. Depresivno mozganje nam pomaže da se koncentrišemo i rješavamo probleme o kojima umujemo.

Poput groznice to može izgledati zastrašujuće ali samo po sebi nije loše. Depresija uzrokuje opadanje funkcionalnog blagostanja uzrokujući štetu u mnogim sferama života, poput posla, društvenih odnosa i seksualnog života. Ipak, iako neugodna, groznica nije produkt krive biološke funkcije. Zapravo je važan mehanizme borbe protiv infekcije. Oštećenja koja uzrokuje groznica su kompromisne posljedice na koje se tijelo da prilagoditi kako bi se borilo sa infekcijom. Slično, depresivno umovanje je mehanizam rješavanja problema koje povlači pažnju i podupire analizu određenih problema.

Taj pakleni krug u kojem se okrećemo – beskrajno traganje za srećom i nemogućnost njenog dosezanja – samo nas još više povrjeđuje. Možda je izlazak zapravo u prihvatanju našeg podignutog nivoa svjesnosti. U našim melankoličnim dubinama, uviđamo kako su površna stanja sreće u najvećoj mjeri način da se ne bude živ.

U svojoj knjizi “Daseinanalysis” (2008), Alice Holzhey-Kunz, suvremena, egzistencijalizmu okrenuta švicarska psihoanalitičarka uzima Heideggerovu distinkciju između autentičnih i neautentičnih oblika življenja. Ona tvrdi da mentalna patnja označava otrježnjujuću konfrontaciju sa stvarnošću egzistencije. U tom smislu, depresija nije toliko poremećaj koliko otrježnjujuća eksplozija ništavnosti ljudske egzistencije. U tom kontekstu, ohrabrujuća forma onoga što bismo mogli nazvati “neautentičnim življenjem” bi jedva mogla biti patologija jer ona susreće akutnu egzistencijalnu svjesnost svakodnevnih zadaća sa zaboravom u zajedničkim svojstvima.

Premda depresija koja je uslijedila nakon moga raskida nije podigla nivo egzistencijalnog straha, bila je to najjača promjena perspektive koju sam doživjela u životu. Bespovratno me je promijenila i traumatizirala do srži moga bića tako da sam sada općenito tužnija i povučenija nego ranije.

Nažalost, šta ako je to bila cijena za gubljenje naših iluzija i beskrajno učenje o samoj stvarnosti? Mogli bismo stići tamo. Neka istraživanja pokazuju kako egzistencijalna patnja i mentalni poremećaj u svijetu rastu, no posebno u modernim kulturama Zapada. Možda sreću zapravo jurimo jer više nije dohvatljiva?

Taj pakleni krug u kojem se okrećemo – beskrajno traganje za srećom i nemogućnost njenog dosezanja – samo nas još više povrjeđuje. Možda je izlazak zapravo u prihvatanju našeg podignutog nivoa svjesnosti. U našim melankoličnim dubinama, uviđamo kako su površna stanja sreće u najvećoj mjeri način da se ne bude živ. Mentalno zdravlje, pozitivna psihologija i svi dominantni terapijski modaliteti poput kognitivne bihejvioralne terapije traže da ostanemo pri ćutanju i podlegnemo svojim iluzijama dok ne umremo.

Na kraju, moram ti se, čitaoče, obratiti. Razumijem da si čitanjem ovoga eseja doživio reakciju “Da, ALI…”. (‘Da, život je grozan, ali ima toliko dobrih stvari koje se mogu raditi također’). Ovo ALI je automatski odgovor na negativne, zastrašujuće uvide. Jednom kada se izložimo ovim silama naš mehanizam pozitivne odbrane uzme udio. I sama sam bila uhvaćena u taj žrvanj dok sam pisala esej (a zapravo i dobrim dijelom ostatkom svoga života). Bez mjera zaštite svi bismo do sada vjerovatno bili mrtvi, vjerovatno podlegli suicidu kao olakšanju.

Moj skromni prijedlog bi bilo da se istraži otrežnjenje i utočište od pozitivnosti kao novi prostor doživljaja života uz nadu da prije toga ne uslijedi suicidalna reakcija. Sljedeći put, prije nego se prepustite alkoholu ili obratite voljenima, prijateljima, psihoterapeutima ili bilo kojim drugim praksama potvrđivanja života, sjetite se kako su gotovo sve konstrukcije značenja – od rada do sporta, preko otvaranja svoga srca Isusu – inherentno iluzorna. Alternativa bježanju od života preko obmane je istraživanje prostora bez iluzija koliko god dugo je to moguće, kako bi se bilo u stanju podnositi realnost konkretnog života u kojem su iluzije raspršene. Ako u tome uspijete, oslobodit ćete sebe od svoje lažne pozitivnosti i svojih lanaca.

Na koncu, naravno da sebe nećemo moći osloboditi niti od patnje niti obmana. Život je pakao, a izgleda da nas nikakvo nebo ne čeka, povrh svega. Ovo, u sebi, može biti put ka oslobođenju, napokon, nemamo ništa za izgubiti.

Preveo Mario Hibert

Izvor: https://aeon.co/essays/the-voice-of-sadness-is-censored-as-sick-what-if-its-sane